DAVOR: MISA ZADUŠNICA ZA PREMINULOG SVEĆENIKA TOMISLAVA IVANČIĆA

1909 0

U Davoru, rodnoj župi svećenika Tomislava Ivančića, trideseti dan nakon njegove smrti, 17. ožujka požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u župnoj crkvi misu zadušnicu. S njim su koncelebrirali Josip Krpeljević, generalni vikar; Antun Ćorković, kanonik požeškoga Stolnog kaptola Sv. Petra i župnik u Pleternici; Željko Volarić, dekan Novogradiškog dekanata; Dražen Akmačić, ekonom Požeške biskupije; Goran Kovačević, davorački župnik, svećenici rodom iz davoračke župe, svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova te predstavnici mladih svećenika kojima je profesor Ivančić dugo godina bio voditeljem trajne formacije. Uvodeći u misno slavlje biskup Antun je podsjetio nazočne da je danas trideseti dan nakon smrti svećenika Tomislava Ivančića, koji je ovdje u Davoru rođen, a u ovoj župnoj crkvi u krštenju preporođen, cijeloga života bio nošen vjerom koju je primio u svojoj obitelji i u ovoj župnoj zajednici.

Rekao je da je on u toj vjeri proveo svoj svećenički život sve do groba, u koji smo položili njegovo tijelo, ali je on i dalje ostao s nama na različite duhovne načine, od kojih je istaknuo molitvu križnoga puta koju je on napisao za našu Požešku biskupiju, a koju su vjernici izmolili neposredno prije svete mise. Kazao je da u ovoj svetoj misi svećenika Tomislava želimo povjeriti Isusu Kristu, njegovoj žrtvi ljubavi na križu i njegovoj pobjedi uskrsnuća, i tako na najbolji mogući način ući u zajedništvo s njime.
Na početku homilije biskup Antun je spomenuo kako je u napasti krenuti prikazivati lik preminulog svećenika Tomislava Ivančića, nabrajajući datume i prepričavajući događaje vezane za njega, ali da nam to ne bi približilo njegov život u pravom svjetlu. Istaknuo je da radi toga želi progovoriti o onome što je u pozadini datuma i događaja, u čemu oni imaju smisao. Rekao je da je upravo na taj način sam preminuli svećenik u svojoj oporuci dao skicu svoga života, u kojoj kaže: »Svemogućem Bogu se svidjelo stvoriti me i odrediti mi različite zadaće u Crkvi, Hrvatskoj i svijetu. Bile su to zadaće djetinjstva i mladosti na selu, a zatim zadaće ministranta, sjemeništarca i bogoslova u Zagrebu, nakon toga napore vojnika, a onda teologa u Rimu, svećenika, profesora, kanonika, dekana KBF-a, rektora Sveučilišta u Zagrebu, zadaće papina teologa u Međunarodnoj teološkoj komisiji, voditelja duhovnih vježbi papinim gardistima, skupinama svećenika, hrvatskim biskupima, redovnicima i redovnicama, zadaću voditelja evangelizacijskih seminara kod nas i u čitavoj Europi i nekim državama izvan Europe, dao mi zadaću znanstvenika, pročelnika katedre Fundamentalne teologije na KBF-u, utemeljitelja vođenja nove evangelizacije prema prvokršćanskom katekumenatu i hagioterapije i antropološke medicine. Dodijelio mi je zadaću pisca znanstvenih i duhovnih djela te stalnog voditelja radio i TV emisija.


Zahvaljujem Bogu za ljude koji su mi bili darovani te molim Boga i ljude za oproštenje i prosuđivanje u blagosti mog života. Od sveg srca opraštam svima koji su mi nanijeli bilo kakvu uvredu. Od malenih nogu sam ljubio svećenički poziv i težio da ne živim ja, nego Krist u meni. Sretan sam i zahvalan Bogu što sam mogao ostati vjeran temeljnoj zadaći života. Zato mi je smrt samo dobitak. Isuse, hvala što sam ti smio služiti“.
Potom je biskup kazao da bi bilo dobro čuti što ljudi o njem misle, istaknuvši da će pročitati samo ulomak iz jedne od brojnih sažalnica koje je primio nakon smrti svoga bratića, koja na zgodan način sažima sve ono što mnogi ljudi misle o svećeniku Tomislavu Ivančiću: »Bio je velik čovjek, osoba koja je svojim postojanjem i djelovanjem promijenila i osmislila život mnogim ljudima«. Zatim je biskup rekao da nam naviještena Božja riječ na najbolji način osvjetljuje pojedine crte njegova lika, pozvavši nazočne da ga upravo takva utisnu u svoje pamćenje, a napose u svoje molitve. Tumačeći ulomak prvog čitanja iz Knjige Postanka, o Josipu egipatskom i njegovoj braći, koja ga ujedinjena u zlu i mržnji najprije žele ubiti, a onda ga prodaju za novac, nazvavši ga sanjarom, biskup je zapitao kakvi su to bili snovi od kojih je živio starozavjetni patrijarh Josip. Podsjetio se na dane svoga djetinjstva provedene uz Savu, na dječačke snove koje je dijelio s bratićem Tomislavom, napose na sve ono na što ih ta rijeka podsjećala, kao da im je uvijek govorila da trebaju nekamo zaploviti, nekamo poći i nekamo stići, budila u njim osjećaj koji je pjesnik Mak Dizdar izrekao stihom »valja nama preko rijeke«.
Naglasivši dvije snažne asocijacije povezane s rijekom Savom – da treba preko nje prijeći, i da njome treba nekamo zaploviti – biskup se prisjetio kako su njih dvojica »u tom svom sanjanju kako treba nekamo krenuti i nekamo stići, voljeli zaći i u naše Bokove, i u naše Šljivike, u naše livade i njive, gdje smo pronalazili neku blizinu, ne znamo ni sami čega i koga, a očito Boga, dok smo gledali tu ljepotu prirode i dok nam je Sava tekla pred očima i svojim tokom nekamo nosila«. Naglasio je da Tomislava Ivančića iz Davora nije odnijela Sava, nego snaga vjere koja je bila jača od svih snova, jer je vjera stvarnost koja zahvaća cijelog čovjeka, otvara ga pokretačkoj snazi Duha Svetoga koja usmjerava kamo trebamo zaploviti i određuje do kamo trebamo stići. Rekao je da je svećenik Tomislav ishranjen vjerom ovdje u svojoj obitelji i u svojoj župnoj zajednici imao najbolju i najveću snagu s kojom je krenuo na put svećeništva, nastojeći biti vjeran u svakom pogledu, svjedočeći tko je njemu Isus Krist, što je očitovao i posljednjim riječima u patnji prije svoje smrti izgovorivši: »Još mi ostaje samo Isus«. Bio je cijeloga života uvjeren da se jedino s Isusom, pobjednikom nad smrću, može prijeći preko one rijeke koja se zove smrt, i stići do obale vječnosti o kojoj sanjamo, jer je ona u trenutku našega stvaranja snažno upisana u naše čežnje i želje, i mi se propinjemo za tom drugom obalom.


Tumačeći evanđeoski ulomak o zlima vinogradarima, biskup je podsjetio da je ova prispodoba na tragu metaforičkog proročkog govora, rekavši da mu je posebno drag Izaijin lirski tekst, u kojem prorok svoj izraelski narod uspoređuje s vinogradom koji je Bog zasadio. Ustvrdio je da Bog želi ploda iz svog vinograda, ne zato što je sebičan, nego što dobro zna da je čovjek sretan samo onda kad je plodan, odnosno ispunjen puninom smisla. Protumačio je da je Isus Krist taj sin koji je u vinogradara došao tražiti ploda, a kojega su ubili zli vinogradari, glavari svećenički i farizeji koji su se iznevjerili svom temeljnom poslanju da donose one plodove koje od njih Bog očekuje. Biskup je ustvrdio kako Božja odluka da svoj vinograd povjeri drugim vinogradarima znači osnutak novoga Božjeg naroda, Crkve, u kojem je novim vinogradarima – a to su apostoli i njihovi nasljednici i suradnici, svećenici – povjeren zadatak služiti članovima novoga Božjeg naroda da donose ploda. Kazao je da se među te nove vinogradare na poseban način svrstao i svećenik Tomislav, potičući, ohrabrujući i osnažujući u Isusovu vinogradu vjernike da urode što boljim rodom. Istaknuo je kako je njegovim svećeničkim djelovanjem, vjernošću i svjedočenjem urodilo puno dobrih plodove koje ljudski možemo vidjeti, naglasivši međutim da djelo koje je on učinio nije njegovo, nego Božje, i da je on sâm uvijek bio svjestan kako je Bog kroz njega želio ostvarivati svoje naume, radujući se što je Isusov, zbog čega je onda s pravom na koncu svoje oporuke rekao: »Isuse, hvala ti što sam ti smio služiti«. Završavajući homiliju biskup Antun je pozvao nazočne da nastoje usvajati snažne duhovne silnice s kojima je svećenik Tomislav oblikovao svoj život, prepoznajući u njemu primjer kako se u našoj hrvatskoj Domovini može biti ražarene duše za Boga, za istinu o čovjeku i usred najtežih situacija kao što su bile tijekom Domovinskog rata i drugih nevolja. Zamolio je Gospodina da svećeniku Tomislavu udijeli puninu života u slavi Isusova uskrsnuća, koja mu je trajno bila pred očima, u koju je vjerovao i u najtežim patnjama svoga života, osobito zadnjeg mjeseca, pridruživši se Isusu patniku da bi s njime bio pobjednik. Pozvao je nazočne da spomen na svećenika Tomislava čuvaju živim u svojim srcima, u svojim molitvama i u svojoj duhovnoj povezanosti s njime, ustvrdivši da će ih on svojom molitvom pratiti iz nebeske domovine kakao bi hrabro išli Božjim putem.
Na svršetku misnog slavlja biskup Antun je svima koji tuguju za svećenikom Tomislavom, napose članovima njegove obitelji i rodbini, izrekao iskreno kršćansko suosjećanje. Zahvalio je svima onima koji su mu bili dobri tijekom njegova zemaljskog života, nazočnim Davorcima koji su prihvaćali njegove poticaje i bili ponosni što ga imaju i koji su evanđeoskim raspoloženjem nastojali živjeti po vjeri, naglasivši da je i svećenik Tomislav bio ponosan na svoje Davorce, i da je rado dolazio u svoje rodno selo. Zahvalio je preminulom svećeniku za sve ono što je učinio za Požešku biskupiju tijekom dvadeset godina njezina postojanja, a osobito što je uložio sebe u ono najdragocjenije, a to su mladi svećenici, dolazeći godinama gotovo svakog mjeseca na njihove susrete trajne formacije, pomažući im da rastu duhovno i intelektualno. Zahvalio mu je i u svoje osobno ime za sve dobro što mu je svojom bratićkom blizinom nastojao svjedočiti, rekavši da je svećenik Tomislav bio prvenstvenim razlogom da on, premda je preselio u Slavonski Brod, nije otišao u sjemenište u Đakovo, nego u Zagreb i postao svećenički kandidat za Zagrebačku nadbiskupiju te da mu je on uvijek bio svojevrsni poticatelj i autoritet kojega je bilo vrijedno slijediti. Zahvalio je u ime svećenika Tomislava svima koji su mu večeras iskazali svoju molitvenu blizinu i poštovanje, braći svećenicima, pjevačima za pjevanje, kao i za sudjelovanje na njegovu sprovodu u Zagrebu, i na sve nazočne zazvao Božji blagoslov. (Autor Požeška biskupija)

Related Post