EU, DA ILI NE ?

671 0

Tek smo riješili izbore a već smo pred donošenjem sudbonosne odluke: hoćemo li ili nećemo u Europsku Uniju?

Slušamo i gledamo razne priloge o prednostima i nedostacima ulaska u Uniju, pa

između ostalog, što dobivaju poljoprivrednici, turistički radnici, mladi. Ovi posljednji prvenstveno mogućnost školovanja izvan domovine, kao i lakše zapošljavanje u zemljama EU. Nikako se ne mogu oteti osobnom utisku u kojem me baš taj segment strašno asocira na pjesmu „Suza za zagorske brege“, koja govori o odlasku u bijeli svijet kada nije ni bilo EU.

…A ja nis ni jemput pogledal za sobom,

Od tuge nis mogel pozdraviti kraj,

Samo sem bregima dragim obečal Da vrnul se bum nazaj.

Mnogi se nisu vratili, skrasili su se negdje u svijetu, a iza njih ostala je starčad, izumiranje mnogih naših krajeva. O tome govore i podaci posljednjeg popisa stanovnika, da nas je manje za 200 000 u odnosu na prethodni popis.

Zapravo, velik dio prošlosti naša je zemlja bila prostor emigracije, čak i u vrijeme života u svojevrsnoj uniji (Austro-Ugarskoj), pa i zajednici s jugoslavenskim narodima. Privremeni rad u zemljama Zapadne Europe za mnoge je preraslo u ostanak u udomiteljskim državama.

No, bili bismo nepravedni kad ne bismo konstatirali da su naši krajevi bili i prostor imigracije.

Podanici austrijske carevine, a kasnije Austro-Ugarske, popunjavali su demografske praznine, pogotovo u Slavoniji. Na to nas i danas podsjećaju prezimena; Albreht, Barth, Bednarik, Belfinger, Belligoi, Beneš, Besermenji, Bišof, Del Vechio, Del Re, De Villa Lach, Lang, Lorenz, Maher, Manda it. Od njemačkih – austrijskih, mađarskih, čeških, talijanskih , nailazima i albanska, bugarska makedonska prezimena. Svi su se naturalizirali, kroatizirali, zaboravili korijene. Možda ih s pradomovinom veže samo djelovanje u udrugama nacionalnih manjina, ali ništa manje ne djeluju hrvatski.

Osim svojih nacionalnih oznaka (jezik, kulturne tekovine, običaji, prehrambene navike), podarili su nam i svoja znanja, kulturu rada, istaknute pojedince.

Ovdje ne spominjem pripadnike južnoslavenskih naroda iz prostog razloga što nisu dolazili izvan našeg kulturnog i govornog područja, mada još uvijek, tu i tamo netko dođe.

Odlučivanjem za ili protiv EU, odlučujemo o budućnosti. Niti je prethodna zajednica naroda u kojoj je živjela Hrvatska spriječila iseljavanje, niti je to učinila samostalna Hrvatska.

Naprosto, i mi smo narod ćiji pripadnici žele i traže bolje. Svojevremeno i ilegalno.

Sada odlučujemo o lakšem izlasku iz zemlje, ali i olakšanom ulasku „zapadnjaka“ u našu zemlju.

Dakle, ako se odlučujem između odlaska naših ljudi u svijet i dolaska stranaca ovamo, ja sam za ovo drugo. Ljudi sa zapada moraju naći ekonomski interes, ne samo u sofisticiranoj tehnologiji, već i u primarnoj proizvodnji, turizmu, bankarstvu, trgovini itd.. Već postoje naznake i prije ulaska u Uniju, da ovo nije nezanimljiv prostor.

Interesantno da su nama u Gradišku došli Danci i Francuzi, da poslujemo s Talijanima, a Nijemci i Austrijanci još se malo srame.

Zbog sporosti krivi smo mi sami, od nepovjerenja prema strancima, do naše legendarne birokratske procedure, koja i najupornijima stane na put, te jala koji nam je toliko puta smetao.

Uvažavajući one „Suze“ s početka priče, možemo učiniti daleko više na privlačenju stranaca da dođu ovdje ulagati i živjeti. Opet mogu donijeti tekovine zapadnog svijeta, a prije svega načina poslovanja, u čemu smo jako tanki. Ako se uključimo, pretpostavka je da će i to ići lakše.

Svima, i njima i nama, mora biti jasno kako se raditi smije i može u okvirima naših zakona.

Stranci zapravo i ne traže kršenje zakona, tu se boje naših navika. Što god da sagrade, ne mogu strpati u džep i odnijeti. Što god da pokrenu, uložit će novac. Što god da proizvedu, nastojat će prodat na velikom tržištu. A da bi proizveli, moraju koristiti našu radnu snagu, naše energente, naše prometnice, pa i naše sirovine. Naše je da ne dozvolimo zagađivanje prirodnog okoliša, prekomjerno iskorištavanje prirodnih resursa (šume, vode), i da učimo. Ah, da.

Još samo jedna sitnica. I da radimo onako kako stranac kaže, jer oni baš ne razumiju naš mentalitet džabalebarenja i nerada.

Zbog onih koji dođu prvi, mogli bi dolaziti mnogi. Imamo lijepu zemlju, dobru klimu, neiskorištenu radnu snagu, dobar položaj. No, to nije dovoljno. Mi moramo znati kako ih privući. Ali naša nedavna prošlost nije promotivna, nije takva da bi stranci pohrlili. Uzet ću samo jedan bizarni primjer. Do „demokratske Hrvatske“ u mnogim školama se učio ruski jezik. Ne iz ekonomskih, već političkih razloga, potpuno je odstranjen. Ekonomske veze pokidane. A Rusija (i pripadajući krug zemalja), ogromno je tržište. Tek danas vidimo da je to bila greška.

Zato mislim da nije pametno vraćati našu zemlju u doba oslobađanja od hegemona. Ako baš hoćete, nacionalna svijest je baš u tim režimima bila najrazvijenija, ime hrvatsko izgovarano i kad se nije smjelo, budnice pjevale i po cijenu zatvora.

I da se malo našalim. Od svega velikog hrvatstva kojeg danas uživamo, ipak kredite dižemo s deviznom klauzulom, jer banke su nam već u EU. Pa haj’dmo za njima! Ne u Sjevernu Koreju ili u vrijeme i prostor Envera Hodže ili Nicolaea Ceausescua, već tamo gdje su novci naših tajkuna. Možda ih lakše vratimo. Zaokružit ću DA!!!!

 

Mirko Golovrški

Related Post

JUČER, DANAS, SUTRA

Autor - 04/04/2011 0
Politički sam nepismen i sretan sam zbog toga, vjerujem u čovjeka i Boga, politika mi je mrska jer nikad nije…

OSVRT KRUNOSLAVA RAVLIĆA

Autor - 20/03/2016 0
NOVA GRADIŠKA, 20. ožujak 2016. – Stabla su najveća i najstarija živa bića na zemlji. Ako je dugovječnost kriterij mudrosti,…