INERTNOST I PODUZETNOST

457 0

Bije nas glas da smo inertni i nepoduzetni, da se previše oslanjamo na državu koja nam je dužna riješiti naše brige. Ako je tako, znamo li zašto smo takvi, zašto smo inertni i nepoduzetni? Ima mudraca koji kažu da je za to kriv komunizam (u kojem nismo nikada živjeli), odnosno socijalizam s ljudskim likom. Ne znam baš da bismo se tako trebali pravdati. Mogli

bismo okriviti i Turke i druge osvajačke narode koji su harali ovim krajevima. A mogli bismo malo pogledati oko sebe! Prije svega, već 20 godina „imamo Hrvatsku“!?! Izrasle su nove generacije, nova su politička i ekonomska opredjeljenja. Odbacili smo „mrski socijalizam“ jer nije valjao. Pa nećemo ga opet ustoličiti! Ili ga se ipak ne možemo odreći? Bismo li mogli pobrojati vrsna poduzeća koja su (ostanimo u Hrvatskoj) bila poznata diljem svijeta, koja su imala i menadžment, i stručnjake, i odgovornost zaposlenika u vrijeme socijalizma?.

Koliko je takvih poduzeća naprosto ishlapilo u „demokratskoj“ Hrvatskoj, koja su izgubila i tržište i proizvodnost, a i stručnjake? Zašto?

Kako želim ostati u lokalnoj sredini, samo radi podsjećanja, nabrojit ću: DI „S.S. Jucko“, TANG, YUKON, Zlata, Slavonijaradinost, PIK, …Tisuće zaposlenih.

Što je danas s njima?

Ne zanemarujemo slabosti socijalizma. Da je bio valjan do kraja, ne bi propao. Ali, tko se nadao da će period iza socijalizma biti još lošiji, da će nas dovesti do stanja u kakvom smo.

Poratno razdoblje, kada smo imali zgarišta i ruševine, bila je prilika da se sve pokrene (jasno uz ekonomske žrtve), i da danas stojimo drugačije. Poraće je bila nevjerojatna šansa.

Pratimo Japance u ovom njihovom jadu, koji je po mnogo čemu gori od našeg Domovinskog rata. Barem nemamo radioaktivnost. Oni će sigurno iz ovoga izaći ekonomski reinkarnirani, naći će svoj izlaz. Slavit će svjesne Japance koji se izlažu radijaciji, ali će još jače prionuti poslu.

I mi smo mogli, ali…

U svom razmišljanju palo mi na pamet da lansiram tezu kako patimo od sindroma pobjednika. I taman kad sam mislio da sam originalan i pametan, vidjeh na TV jednog Rusa kako govori isto, ali za Ruse. Dakle, i Hrvati i Rusi boluju od sindroma pobjednika, U čemu je taj sindrom?

Pobjednici su pobjednici, njih se slavi, veliča, o njima se piše, snimaju emisije i filmovi, dižu spomenici, pa neće valjda još i raditi. I ne samo to. Njih se nagrađuje za djela, njih se izdvaja u posebnu kastu, zakonski zaštićuje, privilegira. Dakle, njima se i daje.

Kolega po funkciji mi priča kako je nekada obilazio sela (poslovno) i nije mogao proći cestom od krava, ovaca, traktora i drugih prometala i strojeva, a danas ta ista sela spavaju. Nema krava, nema ovaca, nema traktora.

Dakle, nekada je postojala poduzetnost seljaka, makar i neracionalna, a danas im se ne isplati raditi. A budući ih je država (poreski obveznici) zbrinula, ne treba se nepotrebno izlagati.

Drugi primjer: Seljaci su nekada (u socijalizmu) plaćali poreze, takse, namete svih mogućih fela, pa su čak u vrijeme popisa stanovništva prikrivali pravo stanje stvari, ne prikazujući točan broj stoke, peradi, strojeva i td, bojeći se da će im država opet nametnuti neki porez.

Danas seljak nema poreza, čak ni za neobrađenu zemlju, već dobiva poticaj. I to ni manje ni više nego za obećanu proizvodnju. I vrapci znaju da su veliki igrači (čak i sa zakupljenom zemljom) ostavljali njive neobrađene, eventualno zasijavali rubove njiva kukuruzom, primali poticaje i živjeli dobro. Možda malo u strahu, ali se država i za to pobrinula. Odredila da se mora prekontrolirati 5% vlasnika zemlje s poticajima. A kako nam kontrolori dobro znaju dobar način zarade, ispune kvotu od 5%, mudro zaobilazeći krupne igrače. Jasno, ruka ruku mije, za badava nije.

Ili ovaj primjer: Privatizacija provedena za vrijeme rata zapravo je svojevrstan zločin prema braniteljima, ali i prema državi (ako su to žitelji jednog teritorija). I Ustavom, i zakonima se prijetilo „poduzetnicima“ koji su jamili, rasfrćkali, rasprodali i nestali. Nama u Novoj Gradiški najbolji je primjer Zlata, ali ni druge tvornice nisu prošle bolje. I, nikome ništa, a naročito ništa onima koji su te tvornice stvarali. Da li bi ovi jadnici išli ponovo podizati tvornicu?

Novi primjer : Odlazak u prijevremenu, boračku, policijsku, povlaštenu mirovinu. Svi imaju osobni razlog za odlazak; netko zbog gubitka radnog mjesta, netko zbog „zasluga“, netko zbog PTSP-a, netko zbog pravog ili lažnog invaliditeta. Zato danas imamo 1,23:1 zaposlenih prema umirovljenicima. Neka normalna i zdrava ekonomska logika govori o omjeru 4:1, da bi sve normalno funkcioniralo. Umirovljenici u velikom broju su strašno osiromašeni, slabe kupovne moći, a radnicima nametnuta velika davanja iz plaća da bi imali umirovljenici, državni službenici i namještenici, studenti i školarci itd. Ogromni porezi umanjuju konkurentnost, odbijaju inozemne poduzetnike, broj radnih mjesta opada (i neće se lako zaustaviti). Deseci tisuća ljudi radi bez plaće, mjesecima, da ne kažem godinama. Država je slijepa, gluha, hroma, nepouzdana. Tko će se za nju zalagati?

Možda ogroman broj nepotrebno zaposlenih u nadgradnji (administraciji, školstvu, lokalnoj upravi i samoupravi, državnim poduzećima). Opet namet na one koji stvaraju. Zapošljavanje radi podilaženja biračima.

Uzet ću primjer iz prosvjete. Samo u okolici Nove Gradiške ima oko 30 područnih škola s nerentabilnim brojem učenika (2 – 10), koji bi se svi mogli prevesti u matične škole i dobiti bolje obrazovanje, što bi znatno umanjilo troškove školstva. Ali ne, ne činimo to. Zašto? Zato što većina županija dobiva sredstva iz Fonda za poravnanje, a kako je najlakše musti državu, nitko ne želi smanjivati broj zaposlenih na račun države. Pravi primjer rodoljublja!

Po nekim računicama, svaka mala PŠ stoji oko 300 000 kuna godišnje. Slobodna procjena kaže da ih u Hrvatskoj ima barem 1000, pa vi sad izračunajte koliki nepotreban trošak samo u tom segmentu trpe poreski obveznici. Rastrošnost u izgradnji škola koje će uskoro biti prazne, školskih dvorana itd. da i ne govorim. Spomenici političarima.

Ili, statistika kaže da se u zadnjih 12-13 godina, u Hrvatskoj smanjio broj djece za više od 25% ali je porastao broj zaposlenih za isti postotak. Zamislite: u Hrvatskom školskom sustavu radi 104 000 ljudi!!! Zemlja znanja!

Svi se sjećate reportaže o učeniku u Istri koji ima svoju učiteljicu i tetu kuharicu. Ono što bi se u normalnom svijetu smatralo kažnjivim idiotizmom, kod nas se smatra civilizacijskim dostignućem, najljepše opisanim u tekstu Vinka Bajrovića (Školske novine), pod naslovom: „Dvije učenice- tri učiteljice“.

I da završim svoju misao. Država je dužna brinuti o svojim podanicima, ali na jednak način prema svima. Naša to na žalost ni iz daleka nije činila niti čini.

Još u nastanku, trebalo je promovirati princip kojeg je najbolje izrekao američki predsjednik J.F. Kennedy, koji je rekao:“ Nemoj pitati što je tebi država dala, već što si ti dao državi!“

Naši bi humoristi odgovorili: „Što mi imamo s Amerikom da bismo joj davali?“

Evo jednog primjera iz Švedske. Za vrijeme Domovinskog rata, majka i kćerka iz okupiranog sela zapadno od N. Gradiške, pobjegle u Švedsku. Kćerka se ubrzo udala za Šveđana, a majka od države dobila stan na korištenje i „socijalu“ od 3.000 kruna. Kao vrijedna žena, išla je u berbu jagoda kod svoga zeta i zaradila 700 kruna. No, prilikom dostave „socijale“, nije dobila 3.000 već 700 kruna manje: Nema pravo na socijalu i na rad, rekao bi naš narod, i na ovce, i na novce.

Dakle, niti je zet varao državu, niti je država dozvolila davanje iznad zakonom zagarantiranog iznosa. Šveđani su odavno shvatili da je najlošija politika jedne države ako mnoge skupine, slojeve, grupacije navikne da im mora davati. Nitko ne smatra da je dovoljno dobio, odnosno, svatko vidi da je onaj drugi dobio previše. Sve pokušavamo riješiti zakonima ali ih se ne stignemo pridržavati.

A možda smo narod koji nastoji državu prevariti i iskoristiti, izigravajući zakone. Tu smo vrlo poduzetni i agilni, kao i u izmišljanju zakona s puno rupa.

Netko pametan je napisao: Najviše zakona ima u pokvarenoj državi

 

Mirko Golovrški

Related Post

VETERAN VLATKO GRAINER PITA?

Autor - 16/09/2014 0
OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKA HRVATSKIH LABURISTA BRODSKO-POSAVSKE ŽUPANIJE GRADONAČELNIKU I ORGANIZATORIMA DRŽAVNOG SPORTSKOG NATJECANJA DRAGOVOLJACA I VETERANA DOMOVINSKOG RATA

DVADESET GODINA POSLIJE

Autor - 22/05/2011 0
Piše prof. Ante Vukšić Nakon devetsto godina podređenosti, čestih ratova pa i građanskih, prolijevanja krvi za tuđe interese, nakon mnogih…

OSVRT KRUNOSLAVA RAVLIĆA

Autor - 20/03/2016 0
NOVA GRADIŠKA, 20. ožujak 2016. – Stabla su najveća i najstarija živa bića na zemlji. Ako je dugovječnost kriterij mudrosti,…

Autor - 01/05/2012 0
Suočeni sa vlastitim stigmatizacijama, križevima i stereotipima, njišući se u balkanskoj krčmi dok gledamo novogodišnji koncert iz Beča, viseći drugima…