”Dolazeći u Vukovar, 27.9.1991 godine, nitko od nas, ni slutio nije kakve će razmjere imati rat, koji nam je nametnut. Bila je to jesen, krvava, koja će biti upisana u temelje stvaranja Hrvatske nam slobodne države . Došli smo dijelom naoružani, dijelom ne, bolje reći dio je imao oružja, dio ne. Primjerice, ja
sam imao samo bajonetu, dok moj Kutinčanin, Petar, ”špagina”, upitne kakvoće i bojeve spremnosti . Naš konvoj vozila je došavši u Bogdanovce, bio ”počašćen” granatama od neprijateljske strane, tako da smo iskočili iz vozila, našli zaklon među, i u kućama Bogdanovca. Nakon smirivanja, donesena je odluka, da prespavamo, te da ujutro krenemo u Vukovar. U Bogdanovcima, drugi dan ujutro je bio polazak prema Vukovaru, ali smo Petar i ja zaspali, da ne povjeruješ . Digli se mi ujutro , kad nema vozila s kojima smo došli, pitamo domaće ljude gdje su Hosovci, oni pokazuju prema Vukovaru, majko mila, nije ni krenulo, a mi već usrali stvar, u početku. Srećom, nešto kasnije su naišla dva vozila koja su išla prema Vukovaru, tako da smo se s njima dovezli u grad Vukovar.
Sjećam se kako smo zastali na putu kroz kukuruz, jer smo naišli na nekoliko auto olupina, vidim da su friške olupine a nigdje nikoga. Vozač je lagano vozio pored njih i bez problema smo izašli iz kukuruznih polja, iako je popriličan strah bio prisutan, u zraku se osjećalo kao da će svakog trenutka zapucati, međutim, srećom nije. Imali smo sreće, nije bilo zasjede, za razliku od nekih koji su prije nas išli prema Vukovaru. Naši, Kutinčani, su mislili da smo se izmiješali u pokretu i da smo u nekom od vozila. Tek po dolasku u grad su skužili da nas nema . Stigli smo u grad i vozač je također išao do baze Jastreba, točnije do zapovjedništva.
Tamo smo zatekli naše Hosovce. Velja je naravno bio ljut, ali je brzo zaboravljena ta epizoda, jer zapovjednik obrane Vukovara je stao pred nas i održao govor, točnije upoznavanje sa njim i situacijom u gradu. Predstavio se i opisao potom stanje na linijama bojišnice te rekao kako idemo na najteži dio fronte, Sajmište. Naravno, nitko od nas nije imao pojma o čemu se radi, tek nekoliko dana kasnije, dobro smo shvatili o čemu se radi. Sajmište ili bolje reći, dio na koji smo mi bili raspoređeni, je odabrano za nas, kako je rekao zapovjednik, da osim težine bojišnice, smo bitni i za podizanje borbenog morala.
Osjećalo se kako su nas svi drugi Hrvatski branitelji sa poštovanjem primali, jer, Hos je bila svuda organizirana i prisutna dragovoljačka formacija. Znalo se da to nisu šminkeri u lijepim odorama sa lijepim novim naoružanjem, mada ni mi nismo bili imuni na to, iako vrlo malo, ali uglavnom su dragovoljci Hosa bili na najkrvavijim dijelovima Hrvatske. Bilo je i onih koji su smatrali da smo super – specijalci, kamikaze, da ne kažem svemirci.
Damir Markuš – Kutina
Preneseno sa: www.ddrrh.com
