KAKO JE HOS BRANIO VUKOVAR 2. i 3. dio

573 0

«Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna 1991. u Vukovar, no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da

su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…» (Izvor: knjiga Alemke Mirković pod naslovom «Glasom protiv topova») Ubrzo su shvatili da smo naravno i mi kao oni, Hrvatski bojovnici sa istim ciljem, obrane Domovine. Ono po čemu smo bili specifični, je bila velika motivacija, te grupe iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva. Uglavnom su to bile skupine od po pet – šest ljudi iz Velike Gorice, Kutine, Bosne i Hercegovine, naravno Slavonci, najviše Zagrepčana, Francuz Jeann, ekipa sastavljena od naših gastarbajtera . . . Dio satnije HOS-a je bio na obuci u Sloveniji, koju su održali stručnjaci za eksploziv i diverzantsko djelovanje. Naime, smatralo se, u počecima 91′ godine, da neće biti izravne agresije, već da će Hos djelovati kao male skupine zadužene za postavljanje eksploziva u vojnim objektima, te ” uklanjanje ” oficira omražene neprijateljske tzv. JNA. Međutim, ipak tako nije bilo, a obuka je bila dragocjena. Dio HOS-a je i prije Vukovara imao borbene kontakte, kod Karlovca. Sve u svemu, ” šarena ” ekipa, koja je bila kompaktna, pokretna, učinkovita i svi sa istim ciljem, Nezavisna Hrvatska . Nosili smo na šarenim vojnim odorama oznaku HOS-a, to je bilo ono ključno što nas je povezivalo u mogu reći satniju. Svi smo imali istu oznaku na rukavu, koja je bila jasna o kakvim se dragovoljcima radi. Hrvatska stranka prava, stranci kojoj smo pripadali, nije bila u to vrijeme stranka koja je puno pričala, već se bezrezervno stavila na branik Domovine te ju branila s puškom u ruci. Nosili smo oznaku sa natpisom ” Za dom spremni ”, svi smo znali njeno značenje, i s ponosom smo je nosili.

Težnja Hrvatskog naroda da bude samostalan nije od par godina, već nekoliko stoljeća. Kako se boriti protiv četničkih spodoba, nego da i mi budemo spremni na borbu za život ili smrt. Nismo mogli nosit oznake ”mir” ili ”cvijeće” , dali smo im odmah do znanja da s nama neće biti kao na žalost sa dobrim dijelom nenaoružanim Hrvatskim pukom, kojeg su mogli savladati. Nismo nosili crne odore, jer nismo ih imali gdje nabaviti, nismo jeli malu djecu i nismo ” letjeli ”, kao po propagandi neprijateljske strane, ali ono što je bila istina, je to da gdje smo bili na fronti, mnogi neprijateljski vojnici su nas zapamtili. Isto tako, treba reći kako je to na izgled bila neravnopravna borba. S jedne strane neprijatelj koji je imao bukvalno sve od naoružanja i nije oskudijevao u streljivu i opremi, a s druge strane mi, sa malo naoružanja, streljiva i logistike, ali sa velikim srcem i hrabrošću, što je njima nedostajalo. Hrabrošću i domišljatošću se nadoknađivao taj nedostatak oružja. Pobjeđivali su tamo gdje su zaista bili u ogromnoj prednosti u ljudstvu i tehnici te konfiguraciji terena. Kasnije kada je Hrvatska vojska stasala i sve se bolje naoružavala, potukli smo ih na svim linijama do nogu. Na žalost, ono što je neprijateljsku ” bandu ”, ne vojsku, ” krasilo ” je nakon svih njihovih agresorskih akcija u kojem bi zauzeli Hrvatski prostor, su pokolji naroda koji se nije uspio izvući iz ratnog vihora. To je bilo strašno, strašno je vidjeti civile poklane ili pobijene bez ikakvog razloga, a da ne pričamo o ritualima klanja i masakriranja ranjenih Hrvatskih vojnika ili zarobljenih. To je ono što danas smeta Hrvatskog branitelja i građanina, vrlo malo je osuđenih za ratni zločin, a bilo ih je jako puno. Ne smije se nikome ”oprostiti ” je tim činom se obezvrijedila svaka žrtva Domovinskog rata, ne smije se ” ozakoniti ” ratni zločin, kakva je to poruka budućnosti ? Da se opet ponovi, jer nije bilo kazne, jer ” smo ” zaboravili kakav je to bio krvav i okrutan rat u kojem se nije štedjelo nikog. U kojem smo napadnuti iz Srbije, Crne gore i Bosne i Hercegovine, u kojem smo se branili kako smo mogli i s čime smo u tom trenutku raspolagali. Hosovci su sa ponosom nosili oznaku i bili smo svuda prepoznatljivi kao bojovnici koji neće odstupiti, pa i mimo naređenja nadređenih. Nismo bili duhovi drugog svjetskog rata već dragovoljci spremni za obranu doma i dati život za to, nismo se kolebali i bili neodlučni, odmah smo pokazali svima da s nama nema kompromisa, samo je jedan cilj, nezavisna i slobodna Hrvatska, pa makar i morali mrijet. Ličani, Slavonci, Dalmatinci, Zagorci, Istrani, Hercegovci, Bosanci ( sada Bošnjaci ), dijaspora, građani Hrvatske srpske nacionalnosti, svi su oni bili u HOS-u. HOS je značio Hrvatski ponos. Općenito dragovoljačke postrojbe u Domovinskom ratu su bile dragocjene i bitne za ključnu 1991 godinu, jer da ih nije bilo tada, kao i specijalaca policije i pričuvne policije koji su bili prvi, pitanje bi bilo kako bi se i od čega stvorila Hrvatska vojska, jer dali smo vremena da se ” stvori ” Hrvatska vojska, opremi i obuči. U to vrijeme je bila na sceni Hrvatska sloga, zbog obrane sebe i svojega, ali i stvaranja države, skidanja Jugoslavenskih komunističkih okova. ” Obični ” ljudi, radnici, seljaci, intelektualci, studenti, pretvarali su se u specijalce, policajce, dragovoljce, vojnike, HRVATSKE.

 

KAKO JE HOS BRANIO VUKOVAR 3.dio

 

Sajmište, krvavo, krvavo Sajmište Došavši u Preradovićevu ulicu, naše prvo odredište, shvatio sam dijelom na što je Jastreb mislio. Borbe su na Sajmištu bile ulične, pola ulice držimo mi, pola oni. Taj dio predgrađa je bio pust, vidljivi su tragovi granata i borbi, ruševine i miris paljevine. Čim smo stigli, stigla je i dobrodošlica u obliku poznate srpsko četničke tradicije, granate su zasipale Preradovićevu ulicu, očito su imali informaciju da smo stigli. Vozila su nam gotovo sva uništena pa i dio akutno potrebnog naoružanja u njima. Svi smo preživjeli taj doček i drugi dan smo se raspoređivali po punktovima. Imali smo čast upoznati Kačića, ( ”Bojlera”), legendu tog djela Sajmišta, koji je na žalost ubrzo poginuo. Rasporedili smo se na način da smo kod svakog raskrižja sa svake strane imali po 7 – 10 ljudi, ”šaren“ naoružanih. Pod tim mislim da je u svakoj grupi bio čovjek ili dva zadužen za oklop, znači ili osa ili ručni bacač. Šarac m 53 ili pkt također nešto od toga a ostatak naoružan pješačkim naoružanjem. U početku nismo imali svi oružje, među njima sam bio i ja. Srećom, treći dan smo bili svi naoružani, došao sam do Rumunjskog kalašnjikova, u početku sreća i ljubav bez kraja, a ubrzo već, majko mila. Kako su dani prolazili, tako su borbe bile sve žešće i učestalije, pa je shodno tome, moj ” Rumunj ” ” radio ” kao blesav, ali se i cijev pregrijavala, što nije naravno bilo dobro. S vremenom sam došao, od ” prijatelja ” s druge strane, do pravog kalašnjikova i tada sam bio ” normalno ” naoružan. Hlače sam imao od pričuvne policije, sive, na nogama čizme vojne padobranke, košulja vojna šarena, ispod nje vojna zelena vesta, na glavi crna marama ( od cure ), na marami crna vunena kapa, bajuneta crna dugačka, par bombi, pet okvira punih za kalašnjikov, nešto malo rezervnog streljiva, sve u svemu, ličio sam na pokretni cirkus a ne na ozbiljnog vojnika. Kako je sve više zahlađivalo, našao sam crnu kožnu jaknu pa sam nju nosio, a na slici dolje se vidi kako sam izgledao. Za vrijeme nastanka slike, koristio sam ” pijanog ustašu ” kako su to zvali četnici, a mi smo taj uradak zvali Krešimir. Naime, na pušku se stavi lijevim navojem jedna ” čaša ”, u nju ide plastika u koju sjedne ručna bombu m 75. Manevarska municija i evo zanimljive inovacije, uradak naših vrijednih ” sklapatelja ” svega i svačega u učinkovito borbeno sredstvo. Također, imam kožne vojne remene koje mi je kum Zdravko dao, a koji su bili izvrsni radi sigurnog učvršćivanja kojekakvih potrebitih stvari, bombe, baterija, motorola itd.

 

Piše:Damir Markuš – Kutina  www.ddrrh.com

Related Post

EU, DA ILI NE ?

Autor - 19/01/2012 0
Tek smo riješili izbore a već smo pred donošenjem sudbonosne odluke: hoćemo li ili nećemo u Europsku Uniju? Slušamo i…

VETERAN VLATKO GRAINER PITA?

Autor - 16/09/2014 0
OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKA HRVATSKIH LABURISTA BRODSKO-POSAVSKE ŽUPANIJE GRADONAČELNIKU I ORGANIZATORIMA DRŽAVNOG SPORTSKOG NATJECANJA DRAGOVOLJACA I VETERANA DOMOVINSKOG RATA

NAROD SEBI

Autor - 25/06/2012 0
  Predsjednici države, vlada, ministri i predstavnici udruga poginulih branitelja sigurno malo znaju., ili ništa ne znaju, da odajući počast…