4. dio: Uglavnom je neprijateljska artiljerija djelovala prva, a onda bi krenuo tenkovsko – pješadijski napad. Nekako je napad najčešće počeo oko osam ujutro, valjda nakon doručka, granate su padale ko’ blesave, onda bi se čulo paljenje tenkova i oklopnih vozila, što je bio znak da se pripremimo za obranu. Tenk, transporter, pa neprijateljska pješadija koja bi
ih pratila, gotovo svakodnevno isti scenarij. Ekipa s naše strane naoružana ručnim bacačima, osama, RPG-ima su rješavala oklop i vozila, a mi pratnju i osoblje vozila koji bi preživjeli . Znali smo pustit oklop malo dublje k nama, tako da pješadija misli kako je slobodno, a kad bi naši ”oprali” tenkove i transportere, mi bi rješavali pješadiju, koja je pratila oklop.
Tako nije bilo u početku, trebalo je vremena da se uštimamo, pomalo i nesnalaženja i neorganiziranosti, nepoznavanja terena a kako su borbe odmicale, svako je ” znao ” što treba učiniti. Sjećam se kako smo jednom prilikom ganjali preživjele iz transportera u Preradovićevoj ulici, uspjela su dvojica pobjeći u dvorište, a u tom dvorištu je bio bazen u kojem su se skrili u prvi mah. Došli smo do ograde dvorišta i čim sam provirio, rafal je treštio po ogradi. Vidio sam da je bazen i da su unutra, izvadio osigurač iz bombe i bacio u bazen. Nekoliko sekundi sam pričekao i nas nekoliko Hosovaca, krenuli vidjet učinak.
Na moje zaprepaštenje, unutra nije bilo nikog, uspjeli su pobjeći, a što je najgore, nama iza leđa, u našu pozadinu. Vratili smo se nazad gdje je bitka još uvijek trajala, te smo nakon borbe tog dana, rekli kako ima četnika nama iza leđa, dvojica. Pošto je to dio koji je gusto naseljen, ( mislim na kuće, a civili su bili po podrumima iza nas ), tko zna gdje su se skrili. Međutim, već drugi dan su nam civili javili da su jednoj kući primijetili nepoznate ljude , te smo bili uvjereni da je to ekipa koju smo hvatali.
Došli smo do kuće katnice te je opkolili. Švico je pozvao ”ukućane” da izađu i da se predaju. Neko vrijeme tišina, a onda odgovor: Ne predajemo se Zengama ”. Onda je Švico uzvratio, ”ovdje Hos, a ne Zenge, odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku puščanih zrna. Naravno, jedva smo čekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro bačenih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo. Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i našao četiri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerojatno su se našli s isto tako preživjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvorištu te kuće.To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmištu. Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni , a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže.
Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može, iako je strah bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak, je bio fascinantan. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima, iz više razloga. Prvo, u gotovo svakoj borbi smo imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, što nije nimalo ugodno, jer se pitaš kad si na ”redu”, drugo, osjećali smo da ih, ma ne znam koliko ubijemo, da će oni i dalje dolaziti, nikad kraja. Borbe su gotovo svakodnevno bile i tako gotovo dva mjeseca, do 17.11.1991 godine.
U tom kolu ludila i smrti, bilo je i smiješnih događaja, da tako kažem. Nas desetak smo trebali pretrčati jedno raskršće po kojem su pri prelascima četnici pucali. I tako svi jedan po jedan uspijemo prijeći na drugu stranu, te smo čekali Šniclu ( nadimak Hosovca ) da i on pretrči. Međutim, njega nema, pa nema. On je inače podeblji, ali strašan zafrkant . Kad, eto njega i to na biciklu. Uhvatio čovjek zalet i prešao na našu stranu, popadali smo od smijeha. Vjerojatno i četnici, jer nisu ni metak ispalili , dok su nas ostale počastili municijom.
Ti prvi dani su bili najteži što se tiče psihe, tko je to ” prebrodio ”, nenormalne uvjete, svaki dan izravan kontakt sa smrću, imao je puno više šanse za preživljavanje, iako, bitan faktor je bila sreća, sudbina. Mi smo koliko toliko bili spremni za bitke, ali vidio sam dosta civila koji su morali uzeti pušku, jer bilo nas je sve manje, a oni u podrumu. Morali su se i oni priključiti i tu je bilo svega. Od mokrenja u gaće, govorenja da ima bolove u srcu itd. Ne zamjeram, zaista je bio pakao, teško im je bilo, obitelji su imali tamo, mi smo ipak došli manje opterećeni, naše obitelji su bile na sigurnom.
Vukovarcima koji su ostali braniti svoj dom i domovinu, svaka čast, oni, velika većina koji su pobjegli, vjerujem osjećaju grižnju savjesti.
KAKO JE HOS BRANIO VUKOVAR 5. dio
Jutro, artiljerija po ustaljenom običaju odradila svoje, za dobro jutro, te smo čuli kako tenkovi pale motore i spremaju za napad. Kod raskršća smo sjeli uz jednu kuću nas sedam. Prvi je bio Šnicla, koji je promatrao ulicu koju su oni držali, očekujući odande napad. Pored njega Željko sa ručnim bacačem, zadužen i obučen da skida oklop, a nas petorica ostalih, zaduženi za pješadiju.
Tako mi sjedimo, kad na cestu padne minobacačka granata nekih stotinjak metara od nas, gledam i mislim, je*o te, koji ful , kad evo sljedeće, pedesetak metara. E , sad već se gledamo, ali nitko ništa ne govori. Petnaest sekundi kasnije, padne granata od nas desetak metara te nas zapljusne prašina i sitno od asfalta. Pogledam desno, Željko okej, ali vidim glavu od Šnicle kako krvari, lijevo od mene svi čitavi, ” samo ” Šnicla ranjen.
Željko vadi prvi zavoj i krene ga previjati, zaustaviti krv je ono prvo najvažnije u takvim trenucima. Od nas sedam, koji smo sjedili jedan do drugoga uza zid kuće, cesta od nas dva tri metra, a granata pala vrlo blizu nas i ” samo ” jedan ranjen ? Imali smo veliku sreću, osim Šnicle, koji je nakon previjanja glave, ostao i nastavio borbu. Šnicla je bio omiljen među nama, debeljuškast, veseljak i u najtežim trenucima. Sjećam se kako se nakon nekoliko sati izbivanja, pojavio sa hrpom tromblona, bombi i ostalih potrepština, otkud, nisam znao, jer bilo je najvažnije imati što više streljiva i ostalih borbenih sredstava.
Ja sam uspio i prespavati strahovito granatiranje jednom prilikom. Dok su svi potražili neki zaklon, ja spavao, nisam ni čuo da je vani grmljavina i to nema što nije tuklo po Sajmištu. Nakon nekoliko sati, prestale kanonade, naravno, ja sam i dalje spavao. Soldo dođe na kat kuće i zabezeknuto gleda u prizor. U fotelji, bez vojnih čizama, hrčem, a vani bila roštiljada na sve strane. Progledam ja i vidim Soldu kako se dere iz sveg glasa na mene, da jesam ja normalan, skinuo sam čizme, spavam kao beba, a vani urnebes. Oblačim čizme, Soldo već vani, i mislim : je*o te, jesam ja gluh, jesam li puko možda?
Vani, kad sam izašao, više nije bilo kao kad sam zadnji put vidio. Ruševina puno više, tu i tamo se još dimi na zgarištima, svi vani, jer sada se očekuje pješadijski napad. Eto ,da nema Željka, možda bi me i koji četnik kasnije budio. Valjda sam bio toliko umoran, da nisam čuo napad i borbe. Jedan od najgorih dana je bio kad je Željko bio ranjen. Počeo je napad velikih razmjera, kotrljala se velika sila, po svim nama bližim ulicama, buka tenkova, minobacači rade, uvertira za pješadiju.
Nakon što je uništio tenk ručnim bacačem, vratio se da s još jednim punjenjem počasti i pješadiju, međutim, nekoliko metaka ga je zahvatilo. Trbuh, noga, ruka , stražnjica, gotovo da nema gdje nije bio ranjen. Ićo se zaletio na cestu po njega i uspio ga izvući na sigurno. Dok je borba trajala, Ićo ga je previo zavojem i javljeno je vozilu da dođe po njega, da ga odveze u bolnicu. Tek kad je netko iz moje grupe stradao, iz mog mjesta, sugrađanin, prijatelj, shvatio sam da je vrag odnio šalu.
Naime, čovjeka pogodi kad netko pogine ili bude ranjen, ali nekako ne misliš toliko o tome, jer ne poznaš čovjeka, a kad netko blizak strada, onda se često o tome misli. Željko je krvario iz trbuha i to je bilo ono najstrašnije, bojali smo se da mu nema spasa. Ipak, ima Boga, metak ga je zahvatio ne direktno u trbuh, više sa strane, tako da nije bilo opasno za život, pokazalo se da je teža rana u potkoljenicu, metak ga je pogodio direktno u kost, užasne bolove je trpio. Znao sam pomagati ranjenicima, nosit poginule, ali najstrašnije je kad nosiš nekog koga poznaš, nekog s kim si se do jučer zafrkavao, dijelio sve što se imalo, a sada sve to u sekundi nestaje. Sa Željkom, danas kada se nađemo i pričamo o Vukovarskim danima i onima koji više nisu s nama, spomene i koka-kolu. Naime, kako je ležao teško ranjen u bolnici, koja je svakodnevno bila bombardirana i gađana iz koje čega, nije bilo ni blizu normalnih uvjeta za rad osoblja, a kamoli potrebnih lijekova i namirnica.
U jednom od uništenih transportera, nakon akcije, sam pronašao original neotvorenu koka-kolu. Spremio sam je u borbeni ranac na leđima i predvečer, kada borbe nisu bile, osim snajpera i koje minobacačke granate , otišao sam u bolnicu i Željku ” uručio ” neprijateljski ” trofej ”. Neko bi donio pištolj ili tako nešto, ja sam mu dao koka-kolu. Mislio sam da će onako teško ranjen ustati iz kreveta i vratiti se u borbu, toliko je pojava koka-kole djelovala na njega. Znat, nisu ” radile ” trgovine i šoping centri, bila je to prilično rijetko viđena tekućina, još original. Moj Željko nije ozdravio, ali sam ga razveselio prilično, eto kako i koka-kola može bar na trenutak oporaviti teško ranjenog bojovnika, ( zvuči kao reklamiranje). Željko je s jedinim konvojem ranjenika iz Vukovarske bolnice, put slobode otišao sredinom listopada, mi smo ostali u još jačem neprijateljskom obruču.
Imao sam mali radio prijemnik i kad je bilo vremena, i baterija , slušali smo vijesti. Tako smo imali priliku čuti naše prijatelje ranjenike kada su stigli na slobodni teritorij. Tako slušamo mi, kad eto nama poznati i dragi glas, koji govori: HRVATSKI BOJOVNICI USPJEŠNO ODOLJEVAJU SRBOČETNIČKOM AGRESORU, NANOSEĆI IM TEŠKE GUBITKE, VRĆAJUĆI IZGUBLJENE POLOŽAJE, TE NAPREDUJU ”. Bilo nam je drago čuti ga da je živ prošao kroz četničke položaje i da ima snage govoriti, ali što ga laže, brateeee. Znao je da nije tako sjajna situacija, kao što je znao da to i neprijatelj sluša, na žalost, nije to bila istina.
Piše:Damir Markuš – Kutina www.ddrrh.com
