NOVA GRADIŠKA 5. studeni 2010. – Galopira strahobalna kriza. Recesija furiozno tutnji brdima, dolinama i zelenom travom. Apokalipsa nam se za grbaču zalijepila. Armagedon.diluvijalna mrakača jaše Lijepom nam našom. Puže u svaki kutak. Uvalili smo se u crnu rupčagu zlohudih i zlokobnih astroloških znakova. Loše su nam konstelacije planeta: sedam mršavih iliti sedam ludih krava. Nabasali na sedam
ludih kamena. Uvračali nas. Bacili uroke i čine crne magije. Za sve kriva nam je četrdeset peta, partizani i Joža kumrovečki… iza svakog duba još uvijek škilji UDBA, a možda nas uskoro raspozna i neka nova – OZNA?
Izluđena nacija cvili, cvokoće i cvrči na rubu pameti. Vije nam se sirotinjski barjak časti i slobode, poderane gaće na glogovom kolcu.
Crvotočno i rahitično gospodarstvo u stanju je rikavanja. Otresa slabašnim nogicama, sušićavo kašljuca i stenje.
Moral se totalno usmrdio. Objesili ga mačku na rep.
Ni recesije ni krize nema pod starim i trošnim svodovima na Trgu svetog Marka.
Ovdje je domaća radinost u punom pogonu. Dan i noć vrijedno se radi gotovo udarnički. Najveća mafifaktura proizvodi jubilarne i respektabilne količine, veliki asortiman svih vrsta – magle. Ima tu fine izmaglice, ali i one guste, crne kao tijesto ljepljive magluštine.
Ovu jedinstvenu tvrtku na noge je osovio čuveni mag, veliki maestro svih maglenjaka-vilenjaka. Vrli muž doktor-doktor, zvani „lijepi Ivo“. Taj uzoriti domoljubni hodajući spomenik ujedno je i reinkarnirani Sai Baba.
Naš Sai Baba nacionale iliti „lijepi Ivo“, gdje god da se pojavi oko sebe zrači ezoteričnu svjetlost. Rasipa svjetlucave šljokice i mirisnu ružičastu sladunjavu maglicu. Kad je bilo potrebno upriličio je i druga nevjerojatna čudesa.
Iluzije su curile iz svakog rukava.
Ali ne lezi vraže, na veliku žalost i naricanje velikih i malih maglenjaka-vilenjaka, naš rođo Sai Baba nacionale „lijepi Ivo“ odjednom je – zdimio.
Ispario, odmaglio u vidu lastinog repa.
Nekamo u neuhvatljive nebeske sfere na jedrima – malo vitra…
No njegova maglenjačko-vilenjačka kumpanija, dioničko društvance „drpi što možeš“ nastavila je još žešće proizvodnju. Goleme količine magle pršte na sve strane u raznim oblicima, bojama i mirisima. Vrijedni djelatnici maglenjačko-vilenjačkog ceha, promptno putem svih medija liferuju maglu u svim pravcima.
U toj magli silno uspješno cvjetaju otrovne tikve na bunjištima mita i korupcije.
Smjerno i pobožno mažnjava se ispod i iznad stola.
Ruka ruku mije, zna se, obraz – obadvije!
Ne pomažu svete Mise zadušnice, ni burad svete vodice, ni podobni domoljubni harlekini, cirkusanti ni žongleri…
Ne pomažu ni svijeće na oltarima domaćih glupost.
Uz uši već nam lagano bruji i zuji monetarni fonduš. Nazire mu se rutava obrazina. Taj je izbekeljio oči čarne, iščeviljio slinavu gubicu, kesi rohave zube. Oštri i glanca kandže da nam ih zarije u meko domoljubno srdašce.
Ova naša turbodomoljubiva vlada maglenjačko-vilenjačkog tipa upacana do guše u džumbus-pekmezu, izvodi psihodelične nemušte skečeve pantomime, s pjevanjem i podrigivanjem. Sad vidiš – sad je ne vidiš.
Krevelji se, plazi naciji jezičinu i kopitima…
Glavinja kao pijana kokoš na strnjištu opelješene nam djedovine. Iza sebe tegli repine pljačketina, rodijačke marifetluke i hrpu drugih lopužarija.
Lijepa naša, njihova je Alibabina pećina.
Usput, udvornički poput podguznih mušica umiljato bleji, ulizujući se svima i svakome, bjelosvjetskom luftbremzerima o Bruxellesa do Tunguzije.
Trabunja nesuvisle mantre o euroatlanskim rajskim vrtovima, sočnim pašnjacima meda i mlijeka. Eldoradu. Odande će s neba padati pečene kokice ravno u domoljubna usta. Ta maglenjačko-vilenjačka škvadra svima bi dala malo guze, da im u džepove obilato euri – puze…
Opskurna maglenjačko-vilenjačka bratija, zbor drpatora s pedigreom rasnih reketara.
Društvo ukiseljenih lemura avetinjaka u džungli pravne shizoidio.
Nisu u stanju zaustaviti poludjeli ringlšpil bespuća zbiljne propasti.
Širi se zadah duhovne izopačenosti, žabokrečine, mentalne impotencije, truleži, prdeži, smrdeži i nekrofilije.
Utonuli smo u ljigavo blato tandrkanja i ojkanja ognjištarskih derneka.
Sumanuto vrzino kolo juri i okreće se u ritmu karakače ludih i zbunjenih.
Upljesnivila nam se tisućljetna uljudba…
Eh, kad’ li će iz starog zvonika na Griču izletjeti netopiri, sovuljage kukuvije i ostale grabljive ptičurine?!
Iššš….. TOMA DIDIM
