KIP DOMOVINE A.D. 2011. – (DIO PETI: PREDIZBORNA TRTA MRTA)

498 0

Evo na samom smo rubu! Na rubu provalije. Na rubu pameti, uz to! Pod nogama zjapi ambis. Crna rupa ispod nas. Bezdan očaja. U dugim i predugim tužnim i vrućim ljetima vucaraju općinstvo, vozikaju i sanjkaju po suhom. Ljuljaju nas nježno na suludom klatnu. Na klackalici beznađa. Čas gore, čas dolje, onda tamo pa amo. Mrvicu desno, mrvicu lijevo. Kako im se prohtije. Hopa cupa, hopa cupa… Sve to

uz cilik domoljubnih guslara i tamburaša. Uz fanfare pustih lagarija i šupljih obećanja. Na tenane, u nedogled. Zuji nam već u glavama. Zavrtilo se, visimo na glavačke, kao šišmiši u mračnoj pećini.

 

Čuju li se to negdje u daljini trube jerihonske?

Da razvale lopovske tvrđave, krađom nazidane velebne zidine samozvanih domoljubnih odličnika.

Laža, uholaža i paralaža.

 

Da se razgolite falični očevi domovine.

Tatovi, pretvorbeni privatnjaci, pljačkotvorci.

Da olujni vihor protutnji preko vila, blagodati, jahti, dragog i predragog kamenja i drugih čuda neviđenih.

Tajnih odaja, bankovnih računa.

Masti i slasti na vlasti.

Priglupih estradnih veličina.

Glamuroznih porno – političkih sveza.

Hohštaplera.

Perverznih ulizica.

Pušioničara…

 

Pučanstvo vodaju i navlače kao vola oko stola.

Kao međeda na seoskom kirvaju.

 

– igraj medo malo brže

na brnjici tebe drže

Općinstvo razdragano složno skandira:

 

– oj banano, južno voće dično

upali smo u nešto

tvom obliku slično…

 

Zasada smo u predpubertetu, što će reći da je vrijeme pred izbore.

Poslije ćemo valjda ući i u puni pubertet!

Uz to možda se i uozbiljimo te počnemo konačno i nešto pametno raditi. U glavama našim kao, u svim pubertetlijama još uvijek rondaju kojekakvi hormoni i svakovrsne luckaste ideje.

 

Pučanstvo je neuko i nevješto u prepoznavanju istinskih podobnih likova i idola, domoljubivih hodajućih spomenika. Obnašatelja veličajnih dužnosti u državotvornoj političkoj cirkusantskoj areni zvanoj još i domoljubno brbljalište. Ljudima je nužno održati kratke putokazne tečajeve glede toga kako prepoznati pravog pravcatog poželjnog i obljubljenog saborskog zastupnika, a da taj ostane čvrsto na bespućima zbiljne propasti. Zna se!

 

Ovdje mora biti puno opreza!

Okolo se vucaraju i smucaju sumnjive problematične i nisko domotvorne individue.

Stoga, potrebno je otvoriti četvore oči!

Tko zna kakva sve krvna zrnca okolo vrludaju?

Odabranik mora biti samo i isključivo – naš čovjek!

 

Ma šta čovjek, taj treba da je čovječina, ljudina gromada, grmalj.

Domoljubna ljudeskara. Ne tamo neki krmeljivi ljevak. Kukavni sušićavi i rahitični hrvatčić. Mini Hrvat?

Ma ne dolazi u obzir!

Samo stamena junačina, hrvatina od formata. Kada taj prolazi crna se zemljica trese, a gdje on stane ni trava više ne raste.

Ta Hrvatina, naše gore list, na svojim brižno depiliranim junačkim grudima nosi duboke ožiljke od mnogog i neprekidnog znakovitog domoljubnog busanja u prsa.

To je odlika koju moraju imati svi naši čovjeci.

 

Do sada su odvratni i prenemili mrski nam dušmani i tuđinci bezočno potkradali i pljačkali, pelješili milu nam i dragu našu postojbinu od stoljeća sedmog.

Od sada to više neće!

Neeeće i gotovo!

 

Sada smo svoji na svome!

Stvari smo čvrsto uzeli u svoje ruke!

Ako treba krasti i pljačkati, zar to ne znamo?

 

Ma znamo i te kako znamo. Još žešće i to domoljubno.

Kvalitetnije od mrskih nam dušmana.

 

Kada izaberemo naše čovjeke oni će uspješno kao domoljubni brice i frizeri i dalje uspješno češljati, tapirati i frizirati ćelavu hrvatsku stvarnost i gospodarstvo. Sedam dlaka u četrnaest redaka…

Očevidno je, počela je urnebesna nenajavljena gromoglasna dreka i gungula. Predizborna trta mrta.

Čut će se uskoro jeli više mrta nego trta. Sve je vrlo znakovito. Zna se, dabome i ćoravom jasno. U stilu „operacija kostur“. Kao i pred svake izbore u nas u zraku se osjeća zadah mrtvaca i mrtvih duša. Do sada smo imali razne morbidarije. Plesove sa kojekakvim zvijezdama i mnoštvo inih budalaština i tandrbala. Od sad će nam se malo i dosoliti – horora. Crni mrakovi bauljaju i tulumare lijepom nam našom. Bau… bau…

 

Sprema se veliki ples mrtvaca. Već se naveliko čuje mrtvozorničko klepetanje suhih kostiju. Glazba smrtopisa domoljubnih nekrofila. Vampirske orgije. Prevrtači pradavnih grobišta. Da se na kraju konca vidi tko je koga i kada umlaćivao.

 

Lakše je državotvornoj kumpaniji čeprkati i rovati po trulim košćicama nego živima osigurati mukotrpnu koricu tvrdog kruha ili radno mjestašce. Glabaj goljo i dalje već oglodane kosti!

 

Dugi niz godina golema ogledna živinarska hadezeizirana farma ovčadi, gušćadi, krmačadi i ostale marve sitnog zuba.

Naše suzne molećive oči uprte su u majčinsku i brižnu pastiricu Bjelokapicu. Lahku kao leptirka sa njezina brošeka na uzdrhtalim senzualnim grudima. Nježnu čobanicu Srebroružicu.

Vrla naša ovčarica kao nestašno janješce veselo poskakuje opustjelim pašnjacima, osluškujući umiljato blejanje ovčadi.

Bee…bee… Ona stadu pjevuši uspavanku: tko se boji vuka još… tko se boji vuka još… zna se, zna se sve prodasmo za jedan groš…

Iš iš mrki vuče!!!

Kurjačino stara…

 

I baš u nezgodan trenutak pred svekolikim općinstvom dograbiše se i podžapaše hadezeove krezube vučine.

U samom srcu domoljubnog zborišta. Iskesiše jedni na druge slinave gubice. Stare kurjačine pasje sprdačine!

 

Ubrzo su krezubice vučine – kurjačine cvileći, umiljato mljaskajući i ližući ljute rane pokorno podvili olinjale repine. Pastirica – leptirica Srebroružica sitno je podciknula kao otrovna guja: no, no kurjačine stare!!! Zaprijetivši visoko uzdignuti u dragi kamenčić optočenim nježnim prstićem. Posebno sjevnuvši na isluženog barbu – Vuku.

 

Usput, staromu jastrebu pootpadalo sjajno perje. Prometnuo se u prepariranu utovljenu kokoš. Kokodače sjedeći u gnijezdu punom mućaka. Zaboravio jadnik da su ga u tom gnijezdu jako dobro mlatili.

 

Nakon neumjerenog suludog šopingiranja dolazi nam – šparung!

Ova raspamećena, razbahaćena, pljačkotvorna vladajuća bratija i zbor notornih raspikuća, konačno je zasvirao u štedljive gajde. Ali šta štedjeti?

Ničega više nema! Kao gologuz sjediš u sablasno praznoj opljačkanoj pustoši prazne kućice.

 

Društvo se dosjetilo!

Štedjeti na sitnicama!

Na pica – bocama…

 

Evo na primjer; štednja na toaletnom papiru ili hrvatski rečeno – guzobrisniku. Treba ga koristiti strogo racionalno. Preporuča se jedan listić koristiti nekoliko puta.

 

Ali kako?

Jednostavno. Svaki puta nakon uporabe listić pažljivo premotati. I tako nekoliko puta. Bliske osobe to mogu činiti zajedno. Zatim se papirić ručno opere, radi štednje energije, prosuši i dalje ide u uporabu.

 

Genijalno!

Lipo vas štima i priporuča vaš stari Šokac Toma Didim baj’ Stipa zvani Baguda.  

Related Post

DVADESET GODINA POSLIJE

Autor - 22/05/2011 0
Piše prof. Ante Vukšić Nakon devetsto godina podređenosti, čestih ratova pa i građanskih, prolijevanja krvi za tuđe interese, nakon mnogih…

KOLUMNA

Autor - 29/02/2012 0
Prošetah tako slučajno kroz naš ”raskošni vrt”. Kroz Korzo. Odnosno onaj dio grada koji tako nazivamo. I koji je u…