NACIONALNI DAN PRAVA OSOBA SA DUŠEVNIM SMETNJAMA: Zlouporaba psihijatrije u totalitarnim političkim sustavima i autoritarnim društvima

648 0

Piše: Krunoslav Ravlić. Odjel psihijatrije Opća bolnica Nova Gradiška

 

U našoj zemlji se 6.lipanj obilježava kao Dana prava osoba sa duševnim smetnjama. Dan 6. lipnja izabran je zato što je tadašnja Hrvatska vlada 06.06. 1880.godine potvrdila Statut Zavoda za umobolne Stenjevac, kako se tada zvala Klinika za psihijatriju Vrapče. U tom statutu je, naime niz odredbi koje reguliraju prava hospitaliziranih duševnih bolesnika, a te odredbe su svevremenske a i sada aktualne.Poznato je da su osobe sa duševnim smetnjama najobespravljenija kategorija bolesnika.Odlukom Sabora Republike Hrvatske 6.lipnja 2012. proglašen je danom prava osoba sa duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj.
Postupak sa duševno poremećenim osobama nije oduvijek bio human. U povijesti su duševno oboljeli smatrani velikom opasnošću za društvo, te ih se nastojalo izolirati i ograničiti im slobodu.
Od samog početka pisane povijesti ljudi su pokušavali protumačiti bizarne , ili očito iracionalne oblike ponašanja.
Prije epohe prosvjetiteljstva, odnosno prije Francuske revolucije, mentalni poremećaji nisu bili promatrani kroz medicinsku paradigmu.Do početka 19. stoljeća većina stanja koja se danas smatraju psihičkim poremećajima nisu baš bili u žiži interesa liječništva.Psihičke smetnje blagog i umjerenog tipa potpadale su u područje skrbi svećenika kao dušebrižnika.Tretman osoba koje su se ” ludo” (psihotično) ponašale obuhvaćao je različite oblike egzorcizma jer se smatralo da su opsjednute duhovima i demonima.Mnogi ljudi koji bi danas bili smatrani duševno bolesnim, u ono vrijeme su mučeni i spaljivani na lomači.Ta se praksa nastavila do 18. stoljeća kada su osnovane prve duševne bolnice i azili.Zatvaranje mentalno oboljelih ljudi ozbiljnije je počelo u 15. i 16. stoljeću.Azili su nastali u europskim samostanima.To su bile prve institucije namijenjene , na prvom mjestu osobama sa duševnim poremećajima. Služile su kao “skladište za ljude” a ne mjesto liječenja.Društvo je udaljavalo ove bolesnike iz svoje sredine jer tadašnja znanost nije mogla razumjeti bit mentalnih bolesti.Prve azile nisu osnivali liječnici nego lokalne i državne vlasti radi socijalnog izoliranja osoba koje ne mogu živjeti sukladno normama , a ne potpadaju pod kazneni progon.Liječnici koji su radili u azilima više su čuvali nego liječili štićenike, koji su tada imali više status zatvorenika no bolesnika.Tadašnje mentalne bolesti nisu se liječile na način koji poznajemo danas jer se različiti oblici duševne patnje nisu promatrali kroz medicinsku paradigmu.Azili su se punili ljudima sve dok prenapučenost i higijenski uvjeti života nisu značajno povećali probleme koje su zapravo trebali ublažiti.Štićenici azila često su bili okovani u lance, a dobivali su i batine.Neki su desetljećima bili okovani u lance
Jedan od najpoznatijih azila u Europi bio je azil Svete Marije od Betlehema u Londonu .Azil je otvoren 1547. godine i postojao je sve do 19 stoljeća.Uvjeti u Azilu Betlehem bili su strašni. Tu su nesretnici okovani u lance bili smješteni između vanjskih i unutarnjih zidova azila., često bičevani i ostavljani u nehigijenskim uvjetima.Azil Svete Marije od Betlehema je u 17. stoljeću bio jedan od vodećeih “atrakcija” u Londonu konkurirajući Westminterskoj opatiji i Toweru.Tu bi ih pripadnici više klase dolazili razgledavati.Posjetiteljima je bilo dopušteno koristiti dugačke štapove kojima su mogli gurati i razdraživati bolesnike.Za tu “zabavu” naplaćivala se ulaznica od jednog penija.
Sve do 18. stoljeća uloga zdravstvenog osoblja u umobolnicama svodila se uglavnom na čuvanje bolesnika i ograničavanje njegove slobode. Na taj način duševni bolesnik je bio lišen svakog ljudskog dostojanstva i nije imao mogućnosti sudjelovati u vlastitom liječenju, ako uopće u to doba možemo govoriti o nekom liječenju.
Međutim, početkom Velike Francuske revolucije dolazi do promjene u postupanju sa duševnim bolesnicima.Najveću ulogu tu je odigrao Philippe Pinel(1745-1826).Pinel je veliki reformator psihijatrije i rodonačelnik humanog tretmana u psihijatriji. Pinel je od revolucionarnog kovnenta Revolucije izborio dopuštenje za skidanje lanaca i okova sa duševnih bolesnika i neke od njih uspio izbaviti iz zatvora gdje su neki boravili desetljećima. Smjestio ih je veće svjetlije i čiste sobe. Mogli su izlaziti izvan kruga azila.S njima se počelo humanije postupati. To je prvi put u povijesti psihijatrije učinjeno u bolnici Bicetree u Parizu na čijem je čelu Pinel bio.Taj reformatorski događaj u povijesti psihijatrije ocijenjen je kao “prva psihijatrijska revolucija”, odnosno kao početak moralne epohe u psihijatriji. To je zapravo početak nastanka psihijatrije kao medicinske discipline.Pinel je kasnije imenovan upraviteljem pariške duševne bolnice za žene Salpetreiere.Godine 1799., to je bila najveća duševna bolnica u Europi sa osam tisuća bolesnica. Uvjeti su bili jednako jezivi kao i u Bicetreu, uz to što su čuvari seksualno iskorištavali bolesnice.Došavši u Salpetriere, Pinel je postupio isto kao i u Bicetreu. Oslobodio je okova i lanaca i duševno bolesne žene i omogućio im humanije uvjete smještaja i tretmana.

ZLOUPORABA PSIHIJATRIJE U TOTALITARNIM POLITIČKIM SUSTAVIMA( NACIZAM I KOMUNIZAM)
Koncem 19. stoljeća u mnogim zemljama zapada (SAD, Finska, Švicarska, Švedska) donijeti su zakoni o prisilnoj sterilizaciji muškaraca i žena,po teoriji eugenike( mišljenje da su duševne bolesti i maloumnost nasljedni).Sterilizirani su ne samo duševno poremećene nego i mentalno nedovoljno razvijene osobe.U jednom periodu 20. stoljeća ovaj zakon bio je na snazi u čak u 35 saveznih država u SAD. Cilj zakona bio je stvoriti društvo bez duševnih bolesnika, zločinaca i beskućnika ( i ovdje se pokazuje stoljećima staro povezivanje duševno poremećenih i slaboumnih osoba sa zločinom i beskućništvom).Sterilizacija “nepodobnih” od strane psihijatara nastavljena je nekoliko decenija kasnije u Njemačkoj za vrijeme Trećeg rajha. Treba napomenuti da je u periodu od 1933. do 1939. godine u Hitlerovoj Njemačkoj sterilizirano oko 300 tisuća psihijatrijskih bolesnika.
Adolf H itler 1933. godine izabran je za kancelara Trećeg rajha. Iste godine izglasan je Zakon o prevenciji defektnog potomstva koji je nalagao prisilnu sterilizaciju shizofrenih, slaboumnih u drugih psihijatrijskih pacijenata, alkoholičara, osoba sa epilepsijom, i fizčki deformiranih osoba( invalida). Njemci su imali bogato iskustvo Amerike u prislnoj sterilizaciji duševno poremećenih i maloumnih osoba i njime su se obilato koristili.
Hitlerovi lični liječnici Karl Brandt i Teodor Morel smislili su projekt ” milost ubija” za ” neispravnu djecu”.Prvi put nacisti su koristili plin za masovno ubijanje civila ( duševnih bolesnika) u Poznanju na zapadu Poljske.Iz obližnje duševne bolnice dovodili psihičke bolesnike i ubijali ih u tvrđavi Colomb ( bivšem arsenalu oružja). Sami psihijatri su određivali koji bolesnici trebaju biti ugušeni plinom ( ugljični monoksid).Na početku su dovodili samo muškarce a zatim žene i naposljetku i djecu.Nacisti nisu poštedjeli ni osoblje bolnce u gradu Owinsku odakle su dovodili bolesnike, koje su takođe sa pacijentima ubili u plinskim komorama a bolnicu pretvorili u vojarnu.Smatra se da je rukama psihijatara u nacističkoj Njemačkoj ubijeno oko 300 000 ili 94% svih duševnih bolesnika u zemlji.Najviše je među ubijenim bilo shizofrenih bolesnika, zatim metalno retardiranih i osoba oboljelih od epilepsije. Program ubojstava vlastitih bolesnika od strane psihijatara nastavio se do kraja rata kada je sav užas holokausta postao poznat. Treba napomenuti da je u Hitlerovoj nacističkoj partiji od svih članova najviše bilo liječnika a među njima najviše psihijatara.Na Nirnberškom procesu samo su 23 njemačka liječnika bila optužena, samo 16 osuđena za zločin protiv čovječnosti, a od njih samo 5 osuđenih bili su psihijatri. Nikada ih se nije pokušalo proglasiti ih masovnim ubojicama, premda je veliki broj njemačkih psihijatara odgovoran za holokaust.Mnogi su se , nakon rata vratili psihijatrijskoj praksi i stekli visoke stručne i znanstvene statuse.Mali je broj njemačkih psihijatra odbio sudjelovati u ubojstvima vlastitih pacijenata ( Karl Boenhefer i Hans Creutzfeld ).
Istovremeno sa porastom nacizma u Njemačkoj i nakon aneksije Njemačke, mnogi su sveučilišni profesori protjerani sa tih funkcija a veliki broj etabliranih psihijatara, psihoanalitičara i psihologa židovskog podrijetla napustio je zemlju iz sigurnosnih razloga i emigrirao, uglavnom u Ameriku. Sigmund Freud, Wilhelm Reich, Alfred Adler, Erich From, Bruno Betelheim emigrirali su iz zemalja pod nacističkim režimom , uključujući i Poljsku.
Neurolog i Psihijatara Viktor Frankl rođen u Austriji nastavlja prakticirati mentalno zdravlje, čak i u zatočeništvu, prvo u getu, a zatim u koncentracijskim logorima Auscwitz i Dachau, kao zatvorenik. Tu je održavao psihijatrijske aktivnosti.Frankl je preživio holokaust i upravo zbog svog iskustva s patnjom razvio je tzv. logoterapiju, pristup zasnovan u potrazi za smislom života.

ZLOUPORABA PSIHIJATRIJE U KOMUNIZMU 
Tijekom svoje povijesti Sovjetski Savez bio je poznat po žestokom i brutalnom suzbijanju političkih disidenata, posebice kroz korištenje sibirskih gulaga.No, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Komunistička je partija svoju netrpeljivost prema političkim protivnicima dovela do ekstrema ,dijagnosticirajući duševne bolesti političkim disidentima.U to je vrijeme politički neposluh smatran među sovjetskim psihijatrima kao znak mentalnog poremećaja. Anti sovjetski aktivisti nisu bili nikakvi duševni bolesnici nego žrtve politički inspirirane pseudoznanosti i zlouporabe psihijatrijske dijagnostike.Psihijatrijski odjeli bili su mjesta gdje su se politički disidenti zatvarali i ” liječili” Takve ustanove su se u narodu zvale ” psihuške”.U takvim ustanovama su se pod krinkom liječenja zatvarani, zlostavljani i fizički eliminirani ideološki protivnici režima uglavnom intelektualci.Praksa je uvedena u vrijeme Staljina, još tridesetih godina prošlog stoljeća, a održala se dosta dugo. Nakon drugog svjetskog rata primjenjivana je i u drugim komunističkim zemljama poput Rumunjske, Istočne Njemačke, Kine a i do šezdesetih godina i u Jugoslaviji.Sovjetski psihijatri su političkim protivnicima najčešće dijagnosticirali takozvanu ” lijenu” ili “sporonapredujuću ” ( rus. vjalotekušaja) shizofreniju, Ovu posebnu dijagnostičku kategoriju izradio je u Sovjetskom Savezu psihijatar Andrej Vladimirovič Snežnevski. Sneženevski je bio jedan od najuglednijih psihijatara u zemlji, upravitelj Sovjetske akademije medicinskih znanosti.Za postavljanje dijagnoze ” lijene ” ili ” sporonapredujuće” shizofrenije nije bilo potrebno prisustvo psihotičnih simptoma (halicinacije, sumanute ideje).
Psihijatrima je ” preporučeno” a zapravo naređeno da pod simptome ” lijene”shizofrenije smatraju društveno neprihvatljive osobine kao što su pesimizam, defetizam, neprilagođenost u društvu, sklonost kritiziranju vlasti,upornost u obrani svojih stavova, borba za istinu i pravdu, tj osobine koje su prema njima bile dovoljne da se nekog proglasi duševno bolesnim. Nikita Hruščov je u jednom svom govoru rekao da “ljudi koji ne vjeruju u komunizam su mentalno bolesni”.Mnogi psihijatri bili su iskreno uvjereni da pomažu bolesnim dok su drugi jednostavno surađivali sa tajnim službama.Od strane KGB bilo im je naređeno koga moraju pregledati, a ako bi se osoba opirala, policija bi ih prisilno dovela u bolnicu.Dio psihijatra je čak obvljao zadatak ispitivača privedenih u bolnicu za potrebe tajne službe. Dijagnozu psihijatara i prisilno zadržavanje u “psihuškama”, nisu trebali potvrđivati sudovi, pa politička zatvaranja nisu bila javna niti vidljiva.Sovjetski savez počinje masovno graditi psihijatrijske bolnice , pa je od 1962. do 1974. broj bolesničkih psihijatrijskih kreveta sa 220 tisuća narastao na 390 tisuća.
Politički disdenti su po dobivanju dijagnoze, bili zatvarani u sobe za izolaciju,fizički sputavani i vezani, primali mega doze antipsihotika,a redovito su bili u odjelima sa ubojicama koji su imali mentalne smetnje. Osim medikamentoznog tretmana primjenjivane su i insulinske kome,dobijali su velike doze narkotika, a navodno je bilo i upitnih postupaka koji su graničili sa eksperimentima(nepotrebne lumbalne punkcije). Među poznatim osobama koji su bili liječeni u “psihuškama” bili su Josif Brodski (pjesnik),Vladimir Bukovski( aktivist za ljudska prava, umro 2019.godine),Pjotr Grigorenko( visoki časnik ruske vojske),Andrej Sinjovski ( književnik), Anatolij Korjagin i Semjon Gluzman -psihijatri.
Korjagin i Gluzman su se pokušali pobuniti protiv takve prakse, te su na kraju i sami zatvoreni u “psihuške” u kojim su nakon zlostavljanja i umrli.Svijet je znao za ovakvu zlouporabu psihijatrije u političke svrhe u Sovjetskom savezu, i na svim kongresima Svjetske psihijatrijske asocijacije od 1971. do 1989., Sovjetski Savez je prozivan zbog političke zlouporabe psihijatrije.Ovakva praksa je uglavnom prekinuta kada je ojačao politički utjecaj Mihaila Gorbačova 1980 godine, kada je uslijedilo oslobađanje mnogih političkih disidenata. Godine 1988. objavljeno je kako je 5 milijuna sovjetskih građana bilo u ” psihijatrijskom registru”. Za te ljude izdvojeno je 330 tisuća bolničkih postelja.
“Sporonapredujuća”( “lijena”) shizofrenija, uz paranoju bila je jedna od najčešćih psihijatrijskih dijagnoza u Sovjetskom Savezu koja je korištena za zatvaranje u duševne bolnice političkih protivnika. U Rusiji je 1980 godine bilo tri puta više oboljelih od shizofrenije nego u Americi, a dva puta više nego u Njemačkoj, Austriji i Japanu.Dijagnostički termin “sporonapredujuće shizofrenije” nalazi se i danas u ruskom izdanju Međunarodnog dijagnostičkog priručnika kao i u mnogim zemljama nastalim raspadom SSR-a i bivšim članicama Varšavskog pakta.Tvorac “sporonapredujuće shozofrenije” Snežnevski , našao se na udaru Svjetske psihijatrijske asocijacije da je ovu dijagnozu izmislio za potrebe KGB-a. Njegovi suvremenici su tvrdili da je iskreno vjerovao u ispravnost svoje dijagnoze i da se nije radilo o zlouporabi struke i o sluganskoj politici.

Prema većini pokazatelja u današnjoj Rusiji više ne postoje psihijatrijske ustanove za političke disidente, ali su se održale u Kini do današnjih dana, pod tamošnjim nazivom “ankang”.Prema procjeni međunarodnih nevladinih organizacija u takvim ustanovama se aktualno nalazi oko tri i pol tisuće političkih zatvorenika.Kineska enciklopedija javne sigurnosti određuje “kriterije” po kojima politički protivnici završavaju u ankangu.Prema tim kriterijima postoje tri vrste “luđaka” 1. “Hua fengzi” u prijevodu “romantični manijaci”(skitnice, sitni kradljivci,osbe koje se neprikladno oblače ili hodaju bez odjeće i oni uglavnom predstavljaju prijetnju društvenoj pristojnosti. 2.Wu fengzi” agresivni manijaci(nasilnici, rabijatne osobe koje uništavaju imovinu i opasnost su za javnu sigurnost) 3.”žengži fengzi” “politički manijaci (koji javno kritiziraju vlast i političare,negativno govore o domaćoj i svjetskoj međunarodnu politiku kroz pisanje ili javne govore), Vidljivo je kako je u Kini djelovanje oporbe i političkih protivnika vlasti i njihovo izjašnjavanje stavljeno u isti rang sa agresivnim i asocijalnim ponašanjem i podložno posebnom psihijatrijskom obliku kažnjavanja takvih osoba.

Prisilno zatvaranje osoba koje nisu duševno bolesne u psihijatrijske ustanove , uglavnom se povezuje sa komunističkim i postkomunističkim zemljama , no od takve prakse nisu bili imuni ni na zapadu.Šezdesetih godina u SAD i zemljama zapadne Europe nastaje antispihijatrijski pokret, Na tom tragu 1962.god pojavljuje se kultni roman Kena Kaseya “Let iznad kukavičjeg gnijezda”(Engl “OneFlew Over the Cuckoos Nest”). Po navedenom romanu Miloš Forman 1975 snima film. Bio je to megapopularni i kultni film koji je te godine dobio svih pet glavnih oskara. u “Letu iznad kukavičjeg gnijezda” Miloš Forman dao je dojmljivu sliku “ludnice” kao metaforu suvremenog svijeta. Opisujući borbu protiv autoritarnog društva Forman se ne referira samo na svoju domovinu, tada komunističku Čehoslovačku, nago i na demokratska društva poput SAD-a.Film je doživio podijeljene i oprečne kritike a kao krajnja konsekvenca i pod pritiskom javnosti uveden je obvezan pristanak bolesnika na liječenje elektrošokom. Nakon 45 godina ova filmska priča o represiji i bolesnom društvu je podjednako aktualna. Naziv je preuzet iz dječje pučke pjesme, a “kukavičje gnijezdo” u američkom slengu znači ludnicu.

Related Post

NATJEČAJ ZA FIZČKE OSOBE

Autor - 04/06/2013 0
Ugradnju sustava na obnovljive izvore energije Brodsko-posavska županija fizičkim osobama daje 50 posto nepovratnih sredstava