RIBOLOVAC NA NEPLODNOM ZEMLJIŠTU

3871 0

Ovaj tekst sam napisao 2003. godine ponukan mnogim pitanjima naših poljoprivrednika koji su, iz potrebe da iskoriste neplodno zemljište ili zbog želje da se „ubace“ u novi posao, istraživali mogućnost gradnje ribnjaka.

Naša poljoprivredna savjetodavna služba toga vremena (Hzpss) je prakticirala pisanje kratkih letaka sa savjetima iz agrotehnike, pa za tiskanje nije bilo interesa. Sada, nakon skoro desetak godina, problem slatkovodnog ribogojstva je i dalje prisutan, pa pomislih da bi možda nekom od čitatelja koga zanima ova materija, tekst mogao bio koristan. Naravno, za donošenje poslovne odluke o investiranju u ribogojilište, potrebno je učiniti puno predradnji o kojima se mora konsultirati stručnjake. U poljoprivrednoj savjetodavnoj službi postoji odjel za ribarstvo, a možete se obratiti i znanstvenim institucijama.

 

 

Sa poštovanjem,

Mr.sc. Mijo Gašparović


Od pračovjeka do tranzicije

 

Borba za opstanak navela je pračovjeka da se zbog opasnosti kojima se izlagao loveći kopnene životinje s vremenom opredijeli za gotovo bezopasni ribolov. O tome svjedoče mnogi arheološki nalazi. Od pretpovijesti čovjek je postupno učio posao ribolovca. Uspješnost u izradi udica, harpuna, mreža, čamaca i drugog ribarskog alata povećavala je efikasnost u ribolovu i vjerojatnost preživljavanja. U neolitu se po važnosti ribolov izjednačava sa lovom na kopnene životinje. Veza sa vodom i ribolovom se povećava u mlađem kamenom dobu kada se grade sojenice na rijekama, jezerima i močvarama. Čovjek ribolovac tako pravi zaštitu od neprijatelja s kopna, a sve više se veže na vodu kao izvor hrane.

Uz rijeku Nil i obalu Sredozemnog mora stari Egipat je razvijao ribolovnu kulturu. O tome svjedoče oslikani prizori iz ribolova u faraonskim grobnicama. Jedan reljef, izrađen 2.500 godina prije naše ere, prikazuje ribolov mrežama. Egipatsko svećenstvo je zabranjivalo jesti ribu da bi potakli bavljenje poljoprivrednom proizvodnjom.

Stari Grci su se također bavili ribolovom i prehranjivali su se ribom, a Homer smatra da je riba hrana za siromašne. Aristotel (384-322. prije Krista ) u svom djelu “Historia naturale” sistematizira preko stotinu vrsta riba, opisuje disanje, razmnožavanje i hranidbu, pa se može reći da je to prvo znanstveno tretiranje ribarstva i jedino sve do renesanse.

Rimljani su smatrali da je riječni ribolov svetogrđe. Radije su jeli morsku ribu, a od riječnih samo one rijetke. Prvi su gradili umjetne ribnjake za čuvanje žive ulovljene morske i riječne ribe do momenta upotrebe. Tako čuvajući živu ribu uočili su da se ona razmnožava, pa su je počeli uzgajati. To su počeci ribogojstva. Columella u djelu ” De re rustica” opisuje načine uzgoja riba u ribnjacima, vrstama, hranidbi, kvaliteti vode i o tlu ribnjaka. Ribolov za razonodu opisuje Aelianus u djelu “De animalium natura”.

Srednji vijek usavršava ribogojstvo za potrebe privilegiranih svjetovnih i crkvenih staleža. Uz vlastelinske dvorce i samostane grade se mali ribnjaci gdje se uzgajao šaran zbog toga što je otporan na manjak kisika, dobro se razmnožava, ukusna je mesa, te podnosi dugi transport.

Renesansni znanstvenici se zanimaju za ribe i nastavljaju Aristotelovo djelo. Nisu sistematizirali riblje vrste. To čini u 18. stoljeću Karl Linne (“Systema nature Linne “) i opisuje 2600 raznih vrsta. Njegova sistematika je ostala do danas osnova za sva djela iz sistematike riba.

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća Cuvier, Valenciennes i Agassis, kao i drugi znanstvenici bave se proučavanjem riba: anatomija, krvotok, razmnožavanje, živčani sustav, kostur i sva druga biološka obilježja.

Cijelo 19. stoljeće obilježio je njemački ribnjačar Jan Dubisch ( 1813-1888.) i osnivač modernog ribnjačarstva u srednjoj Europi, Jozef Šusta ( 1835-1914.), koji je dosta utjecao na razvoj hrvatskog ribnjačarstva. Godine 1888. opisao je hranidbu riba u ribnjacima prirodnom i dodatnom hranom i načine intenziviranja proizvodnje u svome najpoznatijem djelu “Ishrana šarana i sporednih riba u ribnjaku”. Oto pl. Frangeš, naš prvi profesor ribogojstva, učenik je spomenutog Jozefa Šuste. Istoj školi pripada i dr. Ervin Rossler, osnivač Instituta za slatkovodno ribarstvo. Ugarsko ribogojstvo i njihovi stručnjaci imaju također utjecaj na razvoj našeg ribnjačarstva. Inženjer Josip Ivančić, namještenik Ministarstva za vodoprivredu, projektirao je i sudjelovao u gradnji velikih mađarskih ribnjaka kao i ribnjaka u Našicama, Poljani i Končanici (u prvom desetljeću prošlog stoljeća). Iz toga razdoblja važno je spomenuti da je mrijest šarana obavljan po tzv. Dubischevom sustavu. U to vrijeme razrađuje se tehnologija umjetnog mrijesta pastrve i šarana i drugih riba. Dvadeseto stoljeće donosi procvat slatkovodnog ribnjačarastva. Razvija se suvremena znanost ihtiologija (ichthyologia), a tome su doprinjeli naši stručnjaci: prof. Josip Plančić, (direktor Zavoda za primjenjenu zoologiju ), dr. Mišo Kišpatić (Knjiga “Ribe” na 455 stranica), Prof.dr. Ivo Tomašec, ( osnivač Zavoda za bolesti riba ), Prof.dr. Nikola Fijan, Prof.dr. Boris Ržaničanin, Prof.dr. Krešimir Pažur, Prof.dr. Dobrila Habeković i drugi znanstvenici i stručnjaci na ribogojilištima koji su držali hrvatsko slatkovodno ribarstvo na europskoj razini. Inače, uzgoj riba i drugih vodenih organizama u kontroliranim uvjetima (ribnjaci, kavezi u morskoj i slatkoj vodi) nazivamo akvakultura.

Znanost o ribama u prvoj polovici prošlog stoljeća razvijala se u sklopu Sveučilišta u Zagrebu u sastavu Zavoda za primjenjenu zoologiju i Veterinarskog fakulteta. Zaslugom Ing. Josipa Ivančića ribarstvo se kao obvezni predmet predavalo na Tehničkom fakultetu ( 1925-1935.).

Poslije drugog svjetskog rata nastava ribarstva organizirana je na poljoprivrednim fakultetima i višim školama, a nastava o bolestima riba na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Pored navedenih visokoškolskih institucija i Institut “Ruđer Bošković” iz Zagreba bavi se istraživanjem u područja akvakulture.

 

Tablica 1. Šaranska ribogojilišta u Hrvatskoj osamdesetih godina 20. stoljeća

Izvor: Grupa autora: Slatkovodno ribarstvo, Zagreb 1982.

Spomenimo i manje šaranske ribnjake: Ivanec, Novi Marof-Topličica, Osijek, Vinkovci, Vukovar, Ludbreg, Virovitica, Feričanci, Lepoglava, Čakovec i drugi.

Poslije Prvog svjetskog rata intenzivira se gradnja pastrvskih ribogojilišta. Pred kraj stoljeća u Hrvatskoj ima 8 ribogojilišta sa površinom od 24.000 m2. Ukupna godišnja proizvodnja (mlađ i konzum) je 220 t/ha, a konzumne pastrve 184 t/ha. Impozantni šaranski ribnjaci i idilični pastrvski na planinskim rijekama, zapravo su vrijedan gospodarski resurs.

Početkom devedesetih, sa demokratskim promjenama, započeo je proces tranzicije u kojemu su ribogojilišta prošla neslavno. Naime, pored općepoznatih stavova struke, akteri privatizacije i drugih procesa, djelovali su štetno na ribogojstvo. U rijetkim slučajevima je nastavljena proizvodnja. Većina poduzeća koja su upravljala ribnjacima su se gasila, a objekti su postupno zapuštani. Dublja analiza rečene problematike trebala bi imati istražni i sudski epilog radi štete koja je načinjena tom dijelu hrvatske poljoprivrede i uvrede ribarskim stručnjacima i radnicima. Svima je bilo jasno što treba učiniti samo ne onima koji su donosili odluke. Mnogi kažu da je bila isključivo loša namjera.

Foto: Željko Gašparović

Sl.1. Šaransko ribogojilište Lipovljani (gradnja dovršena 1970.godine, Investitor Šumarija Liopovljani u sastavu Šumskog gospodarstva “Josip Kozarac“ iz Nove Gradiške)

Prilagodba hrvatskog slatkovodnog ribarstva europskom tržištu kasni najmanje petnaest godina. Konačno, Safner, Treer i Aničić, 2002.godine, konstatiraju : ” I u Hrvatskoj je došlo vrijeme da se definira cilj slatkovodnog ribarstva, odnosno vrijednosti koje se mogu dobiti iz njega i na koji način. To je pogotovo važno u vremenima kada je Hrvatska u nastojanjima da se natječe za pristup u ravnopravno članstvo u europskim integracijama. S tom namjerom je neophodno odrediti i redefinirati strateške prioritete u cilju reorganizacije i prenamjene postojećih resursa slatkih voda prilagođavajući slatkovodnu akvakulturu i ribolov načelima održivog i ekonomski opravdanog gospodarenja.” Nije se učinilo ništa značajno na državnoj razini. Neki rijetki pojedinci su pokretali proizvodnju i uspjeli, no nema više predratnog opsega proizvodnje.

 

Akvakultura u poljoprivrednim obiteljskim gospodarstvima

 

Ako obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ima zemljišnu površinu u blizini vodom izdašnog potoka ili rijeke, može se upustiti u planiranje izgradnje obiteljskog ribnjaka. Ribnjake definiramo kao nasipima ograđene vodene površine u kojima se tehničkim napravama upravlja režimom vode, sa svrhom planskog uzgoja ribe. To je posao kojemu treba pristupiti ozbiljno kao i svakom planiranju gospodarskih zahvata. Evo na koja pitanja moramo imati odgovore da bi mogli donijeti odluku o izradi poslovnog plana i plana investicije:

1. Koje su količine vode u vodotoku za pogon budućeg ribnjaka

Ovaj podatak se može dobiti u Državnoj upravi za vode i poduzeću Hrvatske vode. Količina protoka vode izražava se u l/sek ( litara u sekundi ), a dobije se množenjem površine poprečnog presjeka vodotoka q sa brzinom protoka v:

Q = q m2 x v m/sek.

Količina vode i brzina protoka odrediti će vrstu i površinu ribnjaka. Ako je brzina velika, može se planirati izgradnja pastrvskog ribnjaka ( hladnovodni ribnjaci ), a u području gdje je manji pad terena mogu se graditi toplovodni ( šaranski ) ribnjaci.

2. Kvaliteta vode

Kemijska svojstva vode određuje pH reakcija koja mora biti između 7 i 8. Točka kisele opasnosti je na 4,8 te alkalične kod vrijednosto oko 10. Sadržaj kisika u vodi je bitan za život riba. Za uzgoj šarana i drugih srodnih riba optimalna količina kisika u vodi je 7-9 mg/l, a za pastrve 10-12 mg/l.

Fizikalna svojstva su također bitna. O temperaturi, dubini i prozirnosti vode ovisi brzina i intenzitet rasta riba.

3. Pedološki sastav tla

Kod odabira zemljišta za gradnju toplovodnih ribnjaka poželjno je odabrati plodnija tla.

Zakiseljena, barska tla i tla sa visokim podzemnim vodama nisu produktivna. Na boljim tlima je veći prirast po jedinici površine.

4. Propusnost tla

Izgradnja ribnjaka na pjeskovitim, šljunčanim i kamenitim tlima nije poželjna radi gubitaka vode, a time i povećanja ukupne potrebe vode za pogon ribnjaka. Uz potoke i rijeke kontinentalnog nizinskog dijela države su uglavnom manje propusna tla. Propusnost se utvrđuje na osnovi sastava horizonata tla do dubine od cca 2 m. Teren na kojem se planira izgradnja, treba sondirati na karakterističnim mjestima da bi se mogla načiniti navedena analiza. Pastrvski (hladnovodni) ribnjaci, radi naravi brdskog terena i brzog protoka vode, mogu biti na šljunkovitom terenu.

5. Konfiguracija terena

Projektiranju ribnjaka prethodi pribavljanje karata sa visinskom predodžbom terena iz kojih se može imati uvid u cjelokupnu situaciju. Na osnovi visinskih razlika odrediti će se pozicija vodozahvata, ispusta, položaj, veličina i namjena ribnjačkih objekata. Poželjno je da se omogući gravitaciono punjenje i ispuštanje vode iz svih ribnjaka. Ukoliko je to nemoguće, treba izučiti tehničko i troškovno gledište upotrebe pumpi.

 

Toplovodni ribnjaci

 

Toplovodni ribnjaci se projektiraju i grade u nizinskim predjelima u dolinama rijeka. Karakterizira ih dubina koja se kreće od 0,80-1,30 m, a to je vodeni stupac koji se jednolično ugrije na temperaturu i do 30 0C, pa ih zbog toga zovemo toplovodni. U tim ribnjacima se uzgajaju ribe koje podnose manje količine kisika i više temperature. Među prvima je šaran koji podnosi navedene uvjete, te se toplovodni ribnjaci nazivaju još i šaranski. Uz šarana ( Cyprinus carpio L.), koji je među ribama prva domaća životinja, uzgajaju se bijeli amur (Ctenopharyngdon idella V.), bijeli glavaš ili obični tolstolobik (Hypophthalmichthys molitrix V.), sivi glavaš ili šareni tolstolobik (Aristichthys nobilis R.), linjak ( Tinca tinca), som (Silurus granis L.), štuka (Esox lucius L.) i smuđ (Stizostedion lucioperca L.). Moguć je uzgoj kečige (Acipenser ruthenus L.) i drugih riba koje žive u slatkim vodama.

 

Gradnja

 

Ovisno o raspoloživoj količini vode, površini zemljišta i drugim spominjanim čimbenicima, treba odrediti koje vrste i koje uzraste riba je moguće uzgajati. Na osnovi toga će se i projektirati ribnjački objekti. Ako postoje uvjeti za puni sustav uzgoja ( od mrijesta do tova ), potrebno je projektirati i izgraditi ove ribnjačke objekte:

– matičnjaci

– ribnjaci za uzgoj matičnog jata ( za svaku vrstu koja se mrijesti treba osigurati zasebni matičnjak).

– predgrijalište

– ribnjaci za pripremu i zagrijavanje vode za mrijestilišta i rastilišta.

– mrijestilišta

– ribnjaci za prirodni mrijest riba.

– rastilišta

– ribnjaci za uzgoj mladunaca.

– mladičnjaci

– ribnjaci za uzgoj mlađa (jenogodišnjeg i dvogodišnjeg).

– tovilišta- ribnjaci za uzgoj konzumne ribe, a zovu ih joši uzgajališta.

– zimnjaci

– ribnjaci za skladištenje ribe sa kojih se vrši otprema ribe na tržište.

Njihova površina i dubina ovisit će o naprijed navedenim čimbenicima. Ribnjaci se grade tako što se projektiraju i izgrađuju nasipi i hidroobjekti.

Foto: Ž. Gašparović

Slika 2. Dovodni kanal, nasip, nasip sa grlenjacima prema zimovnicima, zimovnici (desno) i tovilište (lijevo)

Osnovno pravilo projektiranja i građenja nasipa je skidanje humusnog sloja na trasi nasipa. Taj humusni sloj se kasnije ugrađuje u bankinu nasipa. Pozajmilište za zemlju koja se ugrađuje u nasip locira se uzduž nasipa. Uzimanjem zemlje iskapa se tzv. ribolovni kanal koji završava ribolovnom jamom.* Širina i dubina ribolovnog kanala je predviđena projektom, kao i pad koji mora biti prema ribolovnoj jami. Ribolovna jama je najniži dio svakog ribnjačkog objekta. Cjelokupan teren ribogojskog objekta mora imati pad (nagib) prema ribolovnom kanalu. Po osi baze nasipa treba na zdravici iskopati kanal (dubina 50 cm, širina 70 cm) u koji će se ugraditi prve količine zemljišta za gradnju nasipa, radi što bolje veze nasipa sa tlom. Nasip se gradi slojevito. Nasipa se i rasplanira tanji sloj zemljišta ( 20 cm ) pa se iza toga sabija valjanjem. Ako nije dovoljno gaženje buldozerima i drugim strojevima, poželjno je uporabiti ježaste valjke.

Slika 3. Skica presjeka dijela ribnjaka ( nasip, bankina i ribolovna jama Dimenzije nasipa su projektirane sa određenom svrhom. Nasip, na primjer, često služi i kao komunikacija za mehanizaciju i transportna sredstva. U tom slučaji će se izgraditi šira kruna nasipa. Pokosi nasipa će također biti projektirani u skladu sa njihovom funkcijom. Radi smanjenja erozivnih pojava, poželjan je blaži pokos nasipa. Inače, građevinski normativi predviđaju da se odnosi nagiba pokosa (kosina) prema širini i visini nasipa, kreću u omjerima 1:1 do 1: 1,5 za vanjske strane nasipa, a za unutarnje u omjerima 1:1,5 do 1:4. Izgrađeni nasip se oblaže tanjim humusnim slojem u koji se zasijava trava ( što gušći sklop ) radi zaštite od erozivnog djelovanja oborina. Bankina nasipa koju nazivaju i “valobran” zasijava se višim vodenim biljem radi amortiziranaja valova.

Hidroobjekti su građevinsko-tehnički objekti pomoću kojih se osigurava napajanje i manipuliranje vodom. Na vodotoku iz kojega ribogojilište namjeravamo snabdjevati vodom, potrebno je izgraditi ustavu ili branu.

Slika 4. Skica vodozahvatne ustave

To je zapravo pregrada koja zaustavlja vodu u vodotoku, podiže stupac vode na željenu kotu sa koje se voda zahvaća za pogon ribnjaka Stoga to mjesto nazivaju vodozahvat, koji je nešto manja ustava kojom se propušta i određuje količina vode koju se iz vodotoka zahvaća za pogon ribnjaka. Vodozahvatni objekat se gradi u nasipu uzvodno od ustave na koti koja će omogućiti tok vode prema ribnjaku. Ustave se grade, ovisno o veličini vodotoka, od armiranog betona ili drveta na koti koja je iznad kote punjenja pojedinih ribnjaka. Ako postoji mogućnost na vodotoku ili uz njega, može se izgraditi akumulacija iz koje se pune ribnjaci ili osigurava protok vode kroz ribnjake kada u ljetnim mjesecima postoji opasnost od pomanjkanja kisika. Treba biti tako izgrađena da omogući prolazak veće količine vode od biološkog minimuma potrebnog za nizvodni tok rijeke ili potoka. Vrata ustave trebaju biti podesiva da mogu propustiti veći vodeni val, kako nebi došlo do poplavljivanja uzvodnog dijela vodotoka.

Veza između ustave i pojedinih ribnjaka postiže se izgradnjom sustava dovodnih kanala, jer se ribnjaci najčešće nemogu puniti izravno sa vodozahvata kod ustave. Glavnim dovodnim kanalom voda se distribuira do ribnjačkih objekata (ribnjaka) izravno ili se po potrebi grade manji dovodni kanali. Dimenzije i protočnost dovodnih kanala određuju se projektnim proračunom. Ako je potrebno u dovodnom kanalu se može sustavom zapornica regulirati stupac vode i nivelirati ga po potrebama pojedinih ribnjaka. Tehnološki prohtjevi uzgoja šarana i drugih vrsta riba u toplovodnim ribnjacima predviđaju da svaki ribnjak mora imati na najvišoj koti upusni objekat, a na najnižoj ispusni.

Slika 5. Skica upusta

Upust je objekat lociran u nasip dovodnog kanala. Sastoji se od betonske cijevi i betonskog grlenjaka. Grlenjak je izveden tako da ima dva niza žljebova u koje se smještavaju kolone drvenih zapornica “šubera” i rešetka koja spriječava ulaz neželjenih vrsta riba iz dovodnog kanala u ribnjak.

Ispust je objekat sličan upustu. Locira se na najnižoj točki ribnjaka u nasip uz ribolovnu jamu. Postavljanjem i podešavanjem zapornica ili “šubera” regulira se visina vodenog stupca u ribnjaku. Kada se uspostavlja protok vode preko ribnjaka ili ispuštanje, potrebno je u žljebove prema ribnjaku postaviti rešetku, gustoće koja neće propuštati veličinu uzgajane ribe.


Sustavi uzgoja

 

Obzirom na biološke osobine šarana i drugih riba koje se mogu uzgajati u toplovodnim ribnjacima, ustalila se ribogojska praksa primjene dvaju sustava uzgoja. Oni su definirani vremenskim trajanjem uzgoja koji započinje mrijestom, a završava tovom do konzumne veličine ( tzv. puni sustav) Tako poznajemo:

 

Tablica 2. Dvogodišnji uzgojni sustav šarana

1. godina: mrijest ( Š0 ) i uzgoj jednogodišnjeg mlađa ( Š1)

2. godina: tov dvogodišnjeg mlađa ( Š2) do konzumne veličine (Šk)

Napomena: Četvrta godina predstavlja početak novog trogodišnjeg ciklusa.

U preglednim tablicama vidljiv je slijed uzgoja dobnih kategorija šarana. U oba uzgojna sustava brzina rasta pojedine kategorije ovisi o gustoći nasada i intenzitetu hranidbe te produktivnosti ribnjaka. Uočljivo je da u punom sustavu (nakon dvije, odnosno tri godine od početka proizvodnje) svake godine imamo mrijest, uzgoj jednogodišnjeg i dvogodišnjeg mlađa i konzumnu proizvodnju namjenjenu tržištu. Svi elementi punog sustava su jednako važni, jer podbačaj u proizvodnji mlađa znači u narednim godinama smanjenje konzumne proizvodnje, a to znači smanjenje prihoda i mogući gubitak. Dvogodišnji sustav se manje primjenjuje u praksi. Kod ribogojstava sa većim površinama, gdje je moguće primjeniti puni sustav, preporučava se kombinacija dvogodišnjeg i trogodišnjeg sustava uzgoja šarana. Uz šarana se uzgajaju druge biljojedne i grabežljive ribe. Prema zastupljenosti ovih vrsta, planirati će se konzumni uzgoj šarana u polikulturi. U nekim tovilištima šaran se može uzgajati u monokulturi. Navedene kombinacije će svakako diktirati tržište.

U obiteljskom gospodarstvu će biti teško zasnovati uzgoj ribe u punom sustavu radi ograničavajućih okolnosti kao što je površina zemljišta za gradnju ribogojskih objekata, količina vode i ivnesticiona sredstva. Ilustracije radi: naša šaranska ribogojilišta sa punim sustavom uzgoja ( prosječne veličine cca 700 ha ) procjenjivana su na početku pretvodbe na iznose od 4 milijuna eura. Moguće je puni sustav uspostaviti na puno manjoj površini, no preporučujemo da se obiteljska gospodarstva specijaliziraju za uzgoj samo konzumnog šarana, da bi se izbjegli rizici i tehnološki problemi uzgoja mlađa. Za uzgoj mlađa potrebno je organizirati intenzivniji stručni nadzor.

 

Osnovne agrotehničke mjere

 

Produktivnost ribnjaka ovisi o kvaliteti tla i o procesima u ribnjačkoj vodi koji stvaraju fitoplankton i zooplankton. Oni su prirodna riblja hrana. Produktivnost ribnjaka povećava se dobro provedenim agrotehničkim zahvatima.

Nakon proizvodne sezone pristupa se izlovljavanju pojedinih ribnjaka, tako što se voda postupno ispušta, a riba se zajedno sa vodom povlači iz ribolovnog kanala u ribolovnu jamu. Iz ribnjaka koji je izlovljen potpuno se ispušta sva voda. To se dešava najčešće u jesen. Ribnjaci se izgrađuju tako da svi dijelovi imaju pad prema ribolovnom kanalu i na kraju prema ispistu kod ribolovne jame, pa je moguće iscjeđivanje vode iz ribnjačkog muljevitog tla. Ovo je vrlo važna mjera jer se tako tlo prozračuje, pokreću se aerobni procesi mineralizacije organskih tvari, što će pogodovati razvoju mikroflore i mikrofaune dna ribnjaka. Veoma je važno da ribnjak ostane cijelu zimu suh, da tlo dobro izmrzne. Time se smanjuje zakiseljenost tla, a uginu i praživotinje koje inače parazitiraju na ribi Ako je tlo ribnjaka bogato organskom materijom može se preorati. Nije preporučljivo izorati zdravicu, što se dešava kada je humusni sloj tanak. Tada je bolje površinu preći drljačom ili tanjuračom. Toj mjeri može prethoditi osnovno vapnjenje.

*Ribnjake treba gnojiti organskim i mineralnim gnojivima, jer se tokom eksploatacije pojavljuje deficit biogenih elemenata i flora i fauna ribnjaka postaje siromašna, a to će se odraziti na prirast tjelesne mase nasađene ribe. Već manje količine kokošjeg gnoja osjetno povećavaju razvoj planktona. Prilikom gnojidbe treba biti na oprezu radi mogućih problema u hidrokemijskom režimu. Moguće je, naime povećanje toksičnog amonijaka, a i problemi sa pH. Postoje razne teorije o gnojidbi ribnjaka, no sve se svode da treba dodati dušična fosforna i kalijeva gnojiva u manjim količinama za vrijeme vegetacijskog razdoblja. O vrstama i količinama gnojiva najbolje se odlučiti nakon kemijske analize dna ribnjaka i ribnjačke vode.

*Vapnjenje ribnjaka je važan agrotehnički zahvat. Vapno (kreč) CaO koristi se kao sredstvo za dezinfekciju ribnjačkog tla, a radi lužnate reakcije smanjuje mu kiselost. Također ga treba dodati u vodu kada je smanjena koncentracija kisika, jer uništava mikroorganizme koji konkuriraju ribama u potrošnji kisika. Vapnjenje ribnjaka je česta agrotehnička mjera za vrućih ljetnih dana. Godišnja doza se kreće od 200-1000 kg/ha, ovisno o meliorativnim i sanitarnim potrebama proizvodnje.

O ribnjačkim objektima u kojima će prezimljavati određeni uzrasti riba treba svakodnevno brinuti. Kada zaredaju prvi mrazevi na površini će se uhvatiti ledena kora koja će sa svakim danom postajati sve deblja. Da bi omogućili izmjenu plinova, na ledu po kojem je moguće sigurno hodati, napraviti ćemo otvore. Otvori se prosjecaju sjekirama. Dimenzija otvora je 5 x 2 m i trebaju biti obilježeni, najčešće komadima ledene ploče postavitim”na kant”. Kada se prosječe u ledu otvor navedenih dimenzija, ploču treba na jednoj strani potopiti ispod razine ledene površine, a sa druge strane je potisnuti i ugurati pod led. Ovo treba učiniti zbog toga da otvor bude bez ledenih krhotina, koje se brzo ponovo zalede. Svakog dana se prosijecaju novi otvori i održavaju stari. Pod održavanjem podrazumijevamo prosjecanje nove ledene kore koja može za jakih hladnoća biti debela nekoliko centimetara. Svakodnevno kreba prosjecati led oko svih ribnjačkih betonskih objekata. Ako postoji mogućnost treba uspostaviti protoku u objektima sa ribom.

Šaran je najzastupljenija riba u uzgoju u toplovodnim ribnjacima. On je domaća životinja koja se, uzgojem u kontroliranim uvjetima i selekcijom kroz dugo razdoblje, razvila u rase šarana koje imaju specifične morfološke i fiziološke osobine. Postoji nekoliko podjela, a spominjemo jednu koja je temeljena na nasljednost oljuskavanja. Po njoj razlikujemo slijedeće oblike:

Ljuskavi šaran ( šupner ) je potpuno i pravilno pokriven ljuskom kao i divlji šaran, pa je zbog toga dosta tražen na tržištu kao sportska riba.

Maloljuskavi šaran ( špigler) je sa jednim redom ljusaka uz leđnu liniju od glave do repa. Na korijenu repa ima pojedinačne ljuske koje mogu biti velike i potpuno sitne. Ostali dio tijela nije pokriven ljuskama.

Veleljuskavi šaran ( cajler) ima na bočnim linijama od glave do repa jedan red velikih ljusaka. Taj red može biti dvostruk i trostruk. Ovaj oblik oljuskavanja je nasljedan i određuje poseban tip šarana. Prije je prevladavalo mišljenje da je takav šaran, zapravo maloljuskavi šaran.

Goli šaran nema ljusaka, no pojavljuje se pojedinačno oljuskavanje po cijelom tijelu. Šaran sa manje ljuske ( špigler, cajler i goli) je praktičan zbog jednostavnijeg čišćenja ( skidanja ljuske ), pa ga rado uzimaju domaćice koje žive u stanovima. Ljuskavi šaran (šupner) zanimljiv je sportskim ribolovcima.

 

Kako početi proizvodnju

 

Ovdje nećemo govoriti o prirodnom mrijestu šarana, jer je na tržištu moguće nabaviti šaranske ličinke i ličinke drugih vrsta (biljojednih i grabežljivih) koje se uzgajaju u toplovodnim ribnjacima.

Nakon izmrzavanja isušenih ribnjaka, potrebno je radi sterilizacije posuti vapnom cijelu površinu. Baca se hidratizirano vapno u količini 100-300 kg/ha. Posebno je važno zasuti vapnom depresije da se uništi divlja riba koja se tu zadržala. Ako je ne uništimo ona će se izmrijestiti i biti konkurent na hrani i kisiku uzgajanoj ribi.

Na upust se postavlja rešetka sa otvorima kroz koje će propustiti divlju ribu veličine koja neće moći ugroziti uzgajanu vrstu. Ako ćemo nasaditi šaranske ličinke na upust ćemo postaviti ram sa tilom kroz koji neće moći ući ličinke divlje ribe iz dovodnog kanala. Neželjena vrsta koja uđe kroz spomenutu rešetku neće ugroziti šarana u konzumnom tovu, a budući je preporučljiv uzgoj u polikulturi, biti će hrana grabežljivicama koje ćemo nasaditi ( som i smuđ ) u tjelesnoj veličini koja nemože pojesti šarana i druge biljojedne ribe ( amur i tolstolibik ). Punjenje vodom treba biti dovršeno do vremena nasađivanja. Prva mjera je vapnjenje, naročito ako se nije moglo povapniti na suho. Unošenje kalcija u ribnjak je važna agrotehnička mjera.

 

Uzgoj šaranskog mlađa

 

Za uzgoj mlađa potrebno je prije prenošenja ličinki kvalitetno pripremiti rastilište. Priprema se sastoji u obveznom izmrzavanju i vapnjenju na suho. Potrebno je ravnomjerno rasporediti po rastilištu 2-3 t vapna po jednom hektaru radi dezinfekcije i kalcifikacije. Ovisno o proizvodnom kapacitetu cijelog ribnjačarstva, rastilišta mogu biti od 0,1 do 2,5 ha i može ih biti više. Upuštanje vode se vrši preko guste rešetke ili još bolje kroz til, tjedan dana prije prenošenja ličinki. Stupac vode treba biti 50-60 cm da bi se što prije ugrijala na potrebnu temperaturu, a nakon desetak dana, rastilišta se dopunjavaju sa narednih 20-30 cm.

U plitke, rubne dijelove rastilišta treba rasporediti stajski gnoj i to polovicu od ukupno potrebne količine. Ukupno potrebna količina konjskog gnoja je cca 5-7 t /ha, odnosno kokošjeg 3,5-5 t/ha. Svrha gnojidbe organskim gnojivima je da se pogoduje razvoj planktona koji je prirodna hrana ličinkama. Stajski gnoj se stavlja nekoliko dana prije prenošenja ličinki da se plankton nebi razvio (narastao) preko veličine koju ličinke mogu nesmetano jesti. Ostala polovica predviđene količine stajnjaka dodaje se po malo svaki tjedan, uz praćenje razvoja planktona. Cijeli tok gnojidbe treba pratiti hidrobiološkim i hidrokemijskim analizama. Opasna može biti količina toksičnog amonijaka veća od 0,05 mg/litru vode.

Šaranske ličinke u dobi od 5 dana mogu se prenijeti iz umjetniog mrijestilišta u rastilište, tako da se u najlonsku vreću nalije voda sa ličinkama i upusti se kisik. Prenos ličinki će biti uspješan ako je temperatura vode u rastilištu iznad 18 oC. Najpogodnije doba dana je između 10 i 15 sati, za sunčanog vremena. Ako je temperatura vode u rastilištu niža od one u kojoj su ličinke, tada najlonsku vreću ostavimo da pluta uz rub rastilišta dok se temperature ne izjednače. Po jednom hektaru nasađujemo 1,5-3,0 miliuna ličinaka, najbolje u monokulturi. Uz šaranske ličinke može se nasaditi i amura i velikog glavaša. Sve ličinke u polikulturi trebaju biti iste dobi.

Ličinke u skupinama plutaju u plićini uz rub rastilišta. Refleksno uvlačeći vodu u usta radi izmjene kisika, uvlače i hranu. Plankton je osnovna hrana, a za poboljšanje obroka dodajemo hranu bogatu bjelančevinama. Zbog toga treba odmah, po prenošenju ličinaka u rastilišta, pristupiti prihranjivanju. Prvih pet dana pravimo smjesu žumanjka i premiksa, tako da je izmiksamo u vodi i u rijetkom stanju razlijemo uz rub rastilišta, najdalje metar od obale. Pošto je poznat broj ličinki, određujemo na 200.000 jedan žumanjak i 25 grama premiksa. Nakon dva dana povećavamo količinu premiksa za polovicu, a nakon pet dana žumanjak izostavljamo iz obroka i na količini premiksa, uvećanoj za jedanput, dodajemo 10% lucerninog brašna. Prihrana se obavlja u pet dnevnih obroka. Za četrnaest dana ličinke će se razviti u mladunce i počimamo ih hraniti smjesom premiksa (50%), pšeničnog brašna (30%) i lucerninog brašna (20%) u obliku tijesta. Na 200.000 mladunaca dajemo pola kilograma smjese ( odvaga u suhom stanju). Kada se priviknu na ovu hranu, svaki dan ćemo povećavati obrok za 10-25 %, uz uvjet da ga pojedu. Prihranu u obliku tijesta dajemo jedanput dnevno. Mladunci će postići tjelesnu težinu od 0,3-1,5 grama, a ukupni prirast se kreće od 1000-1500 kg/ha. Za trideset dana uzgoja preživjeti će približno polovica mladunaca. Preživljavanje se kreće u rasponu 30-70% , jer su svi uzrasti (ličinke i mladunci ) izloženi napadu praživotinja ( trepetljikaši, bičaši ). Invadiraju škrge, kožu i oči.

Da bi se mogao imati uvid u tok uzgoja mlađa, potrebno je vršiti kontrolni ribolov svakih deset dana. Izlovljenu mlađ se prebrojava i važe da se ustanovi prirast tjelesne težine. Uzima se određeni broj primjeraka radi mikroskopskog pregleda sluzokože, škrga i očiju.

Nametnike i krupni zooplankton suzbijamo tretirajući rastilišta sa insekticidima i malahitnim zelenilom u dozama neškodljivim za mladunce.To su dugotrajne kupke. Doza se određuje za hektar površine i metar dubine (npr.:2,0 l/ha/m ili 0,2 ppm). Primjena kemijskih sredstava mora biti pod nadzorom stručne osobe, kao i praćenje kemijskih svojstava vode. Dodavanje vapnenog mlijeka ( 50-100 kg/ha) eliminirati će alge i omogućiti normalnu razinu kisika u vodi. Održavanje potrebne razine kisika postižemo puštanjem svježe vode preko cijelog rastilišta. To zovemo: “puštanje protoka”, a znači da ćemo pustiti svježu vodu u rastilište i isto toliku količinu ispuštati na ispust. To je poželjno za oblačnog vremena kada je smanjen proces fotosinteze. Nakon vapnjenja i primjene insekticida treba ponoviti gnojidbu organskim gnojivom radi obnove zooplanktona.

Mladunci stari 30-40 dana ( zovemo ih još i mjesečnjaci ) postigli su uzrast koji zahtijeva novi životni prostor, pa ih zbog toga moramo presaditi u mladičnjake. Za to je potrebno da su ribnjački objekti projektirani i izvedeni u skladu sa potrebama ribogojske tehnologije. Ako je tako onda ćemo sniziti razinu vode u rastilištu na polovicu. U odvodni kanal, na mjestu ispusta postaviti ćemo gustu mrežu ( šiler mreža) ili sanduk kojemu su stijene od perforiranog lima, tako da budu potopljeni u vodi. Oka na mreži moraju biti gusta kao i perforacije na limu sanduka, da mladunci ne pobjegnu u odvodni kanal. Otvaranjem rešetke na ispustu, mladunci će sa vodom dospjeti u mrežu ili sanduk. Mladunce vadimo iz mreže, odnosno sanduka i prevozimo u plastičnim bazenima u mladičnjake. Plastični bazeni su napunjeni vodom i spojeni na boce kisika, što je siguran način prijevoza.

Ako su mladunci invadirani parazitima, prilika je i potreba da ih se tretira topljivim lijekovima u kupkama. Spomenuli smo dugotrajne kupke, a možemo napraviti kratkotrajnu kupku u bazenima prilikom prijevoza mladunaca. Za to je potrebno znati: koji su ektoparaziti invadirali ribice, kolika je količina vode u bazenu i kakvih je svojstava, koja koncentracija kupke je potrebna da eliminira parazite i ne naškodi ribicama te vrijeme trajanja kupke. Ako je trajanje kupke od četvrt do jednog sata, nazivamo je kratkotrajna kupka.

Za suzbijanje nametnika na koži i škrgama koristimo uranjanje u kupku. Mladunce obično prenosimo iz mreže ili sanduka u posudama sa vodom, a pregrabljivamo ih malim sakovima od tila ili metalnim cjediljkama. Tom prilikom možemo ih uranjati u kupku pripremljenu u posebnoj posudi. To je kratka kupka jer traje od pola do jedne minute. U nekim slučajevima, mladunce ćemo uroniti i odmah izvaditi iz kupke. Tu kupku zovemo ultra kratkom. Kupke, ovisno o potrebi, pravimo od kuhinjske soli, kalijeva permanganata (hipermangan), formalina, malahitnog zelenila i drugih u vodi topivih lijekova. Sve navedene zahvate treba obaviti pod nadzorom ribarskih stručnjaka.

Mladičnjak u koji ćemo prenijeti mladunce iz rastilišta, moramo pripremiti za uspješan nastavak uzgoja. Najčešće se u mladičnjacima preko zime nalazi mlađ koja se izlovljava u travnju i nasađuje za konzumni tov. Takve objekte treba ostaviti da se ocjede i osuše, a za 40-ak dana počimamo upuštati vodu. Postavljanje gustih rešetki na upust, vapnjenje i gnojidba organskim gnojivom je isto kao kod pripreme rastilišta. Gnojimo organskim gnojivom desetak dana prije nasađivanja šaranskog mlađa, a kasnije se primjena gnojiva ponavlja za svakih dvadeset dana. Za gnojidbu mladičnjaka potrebno je dati 0,5-2,0 t/ha organskog gnojiva.

Šaranske mladunce, izlovljene u rastilištima, moramo vagnuti i prebrojati, da bi znali točan broj koji ćemo nasaditi. Obzirom da su nježne konstrukcije, vaganje treba obaviti tako da se u posudu sa oznakama volumena ( litraže) ulije voda do polovice, na poznatu mjeru ( npr.:5 litara) i onda se malim sakom ili cjediljkom grabi ribica iz mreže ili sanduka sa perforiranim limenim stranama. Kada napunimo posudu do blizu vrha očitamo litražu, oduzmemo početnu vrijednost razine vode i dobili smo težinu mladunaca ( jedan litar = jedan kilogram). Poželjno je povremeno izbrojiti sve mladunce u jednoj odvagi, da bi izračunali prosječnu težinu te da bi znali ukupan broj, što je važno za nasađivanje. Iz bazena ćemo u mladičnjak ispustiti mladunce zajedno sa vodom preko plastične žljebe ili cijevi, ovisno o konstrukciji bazena. Treba paziti da se ribice ne ozlijede i da ne padaju na površinu vode.

Nasađivanjem mladičnjaka moramo gustoćom nasada (broj komada po hektaru) odrediti cilj uzgoja.

 

Tablica 4. Dvije varijante uzgoja šaranskih mladunaca u prvoj godini

Napomena: Š1 – jednogodišnji šaranski mlađ; Š2 – dvogodišnji šaranski mlađ; Šk- šaran konzumni

Glavna hrana šaranskog mlađa u prvoj godini je prirodna hrana koja se nalazi u vodi ribnjaka.U toj hrani ima dovoljno bjelančevina i aminokiselina za podmirenje potreba mladih ribljih organizama. Dovoljne količine prirodne hrane postižemo ranije spomenutim agrotehničkim mjerama, ponajprije gnojidbom. Ako uzgajamo mlađ sa gustoćom nasada od 30.000-50.000 komada po jednom hektaru, dodatni obrok će biti žitarice, najbolje ječam, a može pšenica i kukuruz. Ako je nasađeno više od 50.000 komada mladunaca po jednom hektaru, moramo svaki dan osigurati dodatni obrok bjelančevina. To su smjese sa cca 30% bjelančevina kao industrijska stočna hrana. Najčešće je peletirana, a ako je u brašnastom stanju onada ih dajemo u obliku tijesta. Dodatna hrana se razvozi čamcem i polaže na obilježena mjesta u mladičnjaku. Svakog dana prije davanja novog obroka na obilježenim mjestima vrši se pregled i utvrđuje da li je hrana od prethodnog obroka potrošena. Kontrola utroška hrane najbolje se provodi ako mladunce hranimo “sa stola”. Samo ime govori da je to polaganje hrane na daščanu plohu, uronjenu u vodu 50 cm. Tabla je opšivena daščicama da voda ne odnosi hranu sa stola. Obilježavamo ih plovcima ili kolcima. Kolci moraju biti zašiljeni da na njih ne mogu stati ptice.

Obrok se određuje na osnovi tjelesne težine nasađenog mlađa. U prvoj godini uzgoja, nakon nasađivanja mladičnjaka, količine hrane se povećavaju sa porastom ukupne mase mlađa.

 

Tablica 5. Pregled količina hrane izražene u postotku ukupne mase mlađa Š1

Svakih deset dana vrši se pokusni ribolov. Na mjestima hranidbe lovimo mladunce, pregledavamo i važemo, da bi ustanovili koji je prirast tjelesne mase i iskorištavanje prirodne i dodatne hrane.

Na manjim rastilištima moguće je postaviti iznad vode hranilice različitih izvedbi za davanje žitarica ili peletirane smjese. Najjednostavnija je hranilica sa viskom koji mladunci dodiruju ustima i tako sami otvaraju hranilicu iz koje ispada hrana u vodu.

Jednogodišnji šaranski mlađ koji je u prvoj godini uzgoja postigao težinu od 20-30 grama, druge godine ćemo uzgajati kao dvogodišnji.

 

Tablica 6. Uzgoj šaranskog mlađa u drugoj godini (Š2)

Nasađivanju prethodi izlov mladičnjaka, nasađenog prošle godine u lipnju. Za uzgoj u drugoj godini potrebno je osigurati mladičnjak veće površine. Priprema objekta i upuštanje vode treba se učiniti kao za jednogodišnji uzgoj.

Dodatna hrana za dvogodišnji mlađ su žitarice ( ječam, pšenica ), a može i kukuruzna prekrupa, jer u početku uzgoja mladunci ne mogu pojesti zrno kukuruza. Dodatna hrana se daje odmah nakon nasađivanja.

 

Tablica 7. Pregled količina hrane izražene u postotku ukupne mase mlađa Š2

Početak davanja dodatne hrane u uzgoju jednogodišnjeg i dvogodišnjeg šaranskog mlađa ovisiti će o temperaturi vode. Naime, mladunci počimaju uzimati dodatnu hranu kada je temperatura vode u vrijednostima iznad 12 0C. U gustom nasadu uzimati će dodatnu hranu i kad su vrijednosti temperature vode 5-6 0C, a naročito za duge zime. Mlađ drugih biljojednih vrsta može se uzgajati skupa sa šaranskim , a može i posebno. Bijeli amur, sivi i bijeli glavaš ne mrijeste se u našem prirodnom ambijentu, pa ličinke nabavljamo u umjetnom mrijestilištu.

Mlađ grabežljivaca uzgajamo posebno. Veća ribogoijilišta, sa više odgovarajućih objekata, mogu mrijestiti soma, smuđa i štuku, no sigurnije je nabaviti ličinke u umjetnom mrijestilištu.

Uzgoj konzumnog šarana

Priprema tovilišta

Tovilišta ili uzgajališta konzumnog šarana su ribogojski objekti znatno većih površina od rastilišta i mladičnjaka. Šaranska ribogojilišta imaju tovilišta od dvadesetak pa do stotinu i više hektara. Zbog tako velike površine priprema nije kao za rastilišta i mladičnjake. Ako je tovilište u obiteljskom ribnjačarstvu, biti će manje površine i samim tim je moguće napraviti pripremu kao za uzgoj mladunaca. Presušivanje tovilišta je osnovna pripremna radnja, bez obzira na veličinu objekta. Pošto se tovilišta izlovljavaju u jesen, presušivanje može trajati sve do veljače i ožujka. Učinci ove mjere i konstrukcijski preduvjeti su već opisani.

Prije upuštanja vode potrebno je pregledati da li je u kojoj mikrodepresiji zaostalo vode i divlje ribe, te ih intenzivno posuti vapnom. Ako bi divlja riba preživjela, izmrijesti se i postaje u uzgojnoj sezoni konkurent na hrani i kisiku šaranima u tovu.

Upuštanje vode treba biti preko rešetaka od perforiranog lima ( rupe: 1-2 cm). Ako kroz njih uđu neželjene vrste, njihova veličina neće biti opasna za šarana u konzumnom tovu.

Nakon upuštanja vode provodimo osnovno vapnjenje. Ovo je u slučaju da je tovilište veće površine, a ako je manje onda se to čini na kraju presušivanja. Spomenuli smo količine vapna. Ističemo važnost unošenja kalcija, koji ima nekoliko značajnih funkcija u ribnjaku. Pored regulacije pH vrijednosti, kalcifikacijom mulja u ribnjaku povećava se mineralizacija organskih tvari, smanjuje se štetno djelovanje algi i vraća se u ribnjak kalcij koji se iznosi iz ribnjaka svake tovne sezone u skeletima riba.

Za manje ribnjake možemo osigurati organsko gnojivo, a za veće treba mineralno fosforno i dušično gnojivo. Prema dosadašnjim ispitivanjima i iskustvima, potrebno je cca 90-120 kg/ha čistog dušika i 20-25 kg/ha fosfora. U ribnjačkoj vodi ima dovoljno kalija. Dušik i fosfor pospješavaju razvoj zooplanktona. Prirast tjelesne mase šarana je znatno veći u gnojenim ribnjacima. Gnojidba organskim i mineralnim gnojivima je potrebna da se razvije prirodna hrana. Što je više prirodne hrane (zooplankton), to će šaran bolje koristiti dodatnu hranu (žitarice). Cijelo vrijeme gnojidbe potrebno je svakodnevno analizirati hidrobiološka i hidrokemijska svojstva vode.

Na većim ribogojilištima se može iz komercijalnih razloga toviti šarana i u monokulturi, a moguće je u takvom uzgoju imati dva uzrasta iste generacije. Ipak, najbolji je polikulturni uzgoj u kome se uz šarana, kao glavnu vrstu, nasađuju i druge ribe, da bi se bolje koristila prirodna i dodatna hrana.

Spomenuli smo vrste koje se uzgajaju u toplovodnim ribnjacima u polikulturi sa šaranom. Svaka vrsta ima svoju “ulogu”, a optimalan brojčani odnos preduvjet je dobrom tovnom rezultatu.

– Bijeli glavaš (obični tolstolobik) se hrani fitoplanktonom koji inače u ribnjačkoj vodi troši puno kisika prilikom truljenja i razgradnje. Također jede i planktonske alge. Njegov izmet sadrži dušik i fosfor, pa dobro gnoji ribnjak. Dakle, vrlo korisna vrsta, no radi intenzivnog mirisa po plankronu, te velike glave, nije tržna roba. Ribari mogu ono što je teško domaćicama: očišćenog glavaša konzerviraju usoljavanjem i laganim dimljenjem. Tako se dobije ukusna delikatesna namirnica, posebno pristala uz vinske svetkovine.

– Sivi glavaš (šareni tolstolobik) se hrani zooplanktonom i može biti rival na hrani šaranu, pa ga se nasađuje u manjoj količini. Ako postoji mogućnost, bolje je nabaviti u umjetnom mrijestilištu križance između ženke sivog glavaša i mužjaka bijelog glavaša, koji podjenako jedu zooplankton kao i fitoplankton.

– Bijeli amur je biljojed. Jede više vodeno bilje i čisti ribnjak od zakorovljavanja. Do polovine ljeta pojede sve bilje, a nakon toga jede dodatnu hranu koja se daje šaranima. Daje organsko gnojivo bogato dušikom, a ukusna je mesa.

– Linjak je tražena riba, no u uzgoju u polikulturi se nasađuje do 5% od ukupno nasađene ribe. Hrani se zooplanktonom i faunom dna, pa je rival na hrani šaranima.

– Som je grabežljivac koji u ribnjacima jede divlju ribui žabe. Nasadna veličina somovskog mlađa ne smije biti veća od nasađenih biljojeda jer ih u protivnom može pojesti. Da bi to postigli veličina somovskog mlađa ne smije biti veća od 150 g, a druge vrste u tom slučaju trebaju biti u kategoriji dvogodišnjeg mlađa.

– Smuđ je najcjenjenija riba toplovodnih ribnjaka. U polikulturi se nasađuje kao jednogodišnji mlađ nasadne težine 80 g . U tovnoj sezoni postigne 600 g, jer kao grabežljivac jede divlju ribu. Potrebe za kisikom su mu veće od biljojednih vrsta, pa u letnim mjesecima prvi ugiba kada su na pomolu problemi sa kisikom. Zbog “sangviničnog” temperamenta ugiba u mreži, pa je potrebno izvaditi ga prvog iz mreže, a ako je uginuo, oprati i brzo isporučiti na tržište ili zalediti.

– Štuka je zanimljiv i tražen grabežljivac.U polikulturi je nasađujemo kao jednogodišnji mlađ (cca 5 cm dužine), a naraste 600-800 g , posebno ako ima divlje ribe. Ako nema, zbog proždrljivosti, pojedu se međusobno.

Nekoliko primjera nasađivanja tovilišta šarana u polikulturi:

 

Tablica 8. Primjer nasada tovilišta srednje produktivnosti

 

Tablica 9. Primjer nasada tovilišta dobre produktivnosti

 

Tablica 10. Primjer nasada tovilišta dobre produktivnosti

Na prikazanim primjerima nasad je koncipiran za ribnjake srednje i dobre produktivnosti. Za računanje očekivane mase na kraju tovne sezone, uzeli smo komadne gubitke na razini 10% za krupnije, a 15% za sitnije nasadne veličine. U praksi gubici su veći i kreću se od 20 do 40%. Nastaju zbog napada ptica. Sve nasadne veličine, kao i uzgajani jednogodišnji i dvogodišnji mlađ, napadaju veliki vranac (kormoran), siva čaplja, mali i veliki ronac, te druge ptice vodenih staništa. Svaka ptičja vrsta ima veličinu ribe koju preferira. Zbog toga je svaka faza proizvodnje izložena tim rizicima i troškovima suzbijanja. Gubici u nekim godinama mogu biti od bolesti i parazita, posebno ako se načine propusti u uzgoju mlađa i pripremi tovilišta.

 

Hranidba

 

Preduvjet uzimanju dodatne hrane je postojanje prirodne hrane i temperatura vode. Šaran će početi uzimati dodatnu hranu u travnju, kada je temperatura vode iznad 140C. Optimalna temperatura vode za uzimanje dodatne hrane je od 20-260C. To će biti od polovice svibnja do kraja rujna. Prema tome, tovna sezona traje cca 180 dana. Količina dodatne hrane se određuje u postotku od ukupne mase šarana u tovilištu, a na osnovi praćenja temperature vode i drugih hidrobioloških i hidrokemijskih parametara.

 

Tablica 11. Pregled količina hrane izražene u postotku ukupne mase šarana (Šk)

Dodatna hrana konzumnog šarana su žitarice koje rado jede. Šarani do 120 grama mogu početi jesti zrnje pšenice i ječma, a kada porastu do 300 grama mogu jesti kukuruzno zrno.

Za svako tovilište vrši se odvaga dnevnog obroka dodatne hrane o čemu se vodi evidencija.

Dodatna hrana se stavlja na obilježena mjesta uzduž ribnjaka (tovilišta). To je najčešće pravac uz rub ribolovnog kanala, obilježen nizom plovaka postavljenih na razmak od 50 metara. Poželjno je da na hranilištima dubina vode ne bude manja od metra. Hrana se u početku baca na plovak, a sa povećanjem potrošnje hrane baca se cijelim pravcem. Hrana se baca na obilježena mjesta da se svaki dan može kontrolirati utrošak. Naime, prije bacanja hrane obavlja se “proba” tako što se sa čamca, napravom nalik motici za okopavanje, zagrebe mjesto gdje je prethodnog dana bačena hrana. Tim pokretom će na površinu sa vodom izaći zrnje ako riba nije pojela jučerašnji obrok. To može biti znak da obrok treba smanjiti ili da je nastupilo oboljenje zbog kojeg riba ne uzima hranu.

Da bi tov bio uspješan moramo stalno kontrolirati zdravstveno stanje ribe, i utrošak dodatne hrane. Svakih deset dana obavlja se kontrolni ribolov. Ribu lovimo na mjestima hranidbe (na plovcima) mrežom sačmaricom. Ulovljena riba se broji i važe, vrši se pregled škrga, ustanovljava se prisutnost ribljih ušiju i pijavica. Da bi se utvrdio prirast moramo vagnuti do 2% od broja komada za koje smatramo da su u ribnjaku. Sve ulovljene ribe važemo, od ukupne mase oduzimamo 10% na sadržaj crijeva i zatim izračunavamo prosječnu težinu. Pošto nam je poznat broj komada nasađene ribe, izračunati ćemo ukupan prirast u tom razdoblju. Na taj način ćemo znati koliki je prirast tjelesne mase od nasađivanja i između pokusnih ribolova, pa sve do kraja tova. Stavljajući u odnos količinu utrošene hrane od posljednjeg pokusnog ribolova i utvrđeni prirast tjelesne mase izračunati ćemo hranidbeni koeficijent. Hranidbeni koeficijent se kreće od 2-3 kg dodatne hrane ( žitarica) za jedan kilogram prirasta šarana. Najmanje jednom mjesečno na svakom objektu potrebno je napraviti na tridesetak primjeraka detaljan pregled probavnog trakta i ribljeg mjehura. Na kraju tovne sezone iz tovilišta se postupno ispušta voda i vrši se priprema za ribolov.

 

Ribolov

 

Tovilišta su izgrađena tako da se voda prilikom ispuštanja slijeva u ribolovni kanal, gdje će se naći i sva riba. Sa daljnjim ispuštanjem vode, njena će se razina sniziti i popunjavati će ribolovnu jamu. Tada se u malo vode nađe puno ribe i postoje rizici uginuća zbog nedostatka kisika i zbog zamuljenja škrga. Da bi ribolov bio siguran, konstrukcijski je predviđen upust svježe vode, pa se preko ribolovne jame može napraviti protoka. Riba se u vrijeme ribolova ne hrani dodatnom hranom jer bi došlo do uginuća zbog punog probavnog trakta. Veličina ribnjaka i konstrukcijska rješenja odrediti će način ribolova, potrebne alate i opremu za uspješno izvršenje.

Mreže za ribolov su podešene dimenzijama ribnjaka. Najčešća mreža je ribnjački alov, a sastoji se od gornjaka sa plovcima i doljnjaka sa olovom. Na krajevima su štapci na koje su vezani štrikovi za povlačenja mreže. Dubina mreže ovisi o dubini objekta, a veličina oka o veličini ribe koju lovimo. Dužina može biti od 50 do 150 m. Mreže se mogu i naštukavati. Ribolov se obavlja u ribolovnoj jami, tako što se na širem prostoru mreža brzo zabaci. Zabaciti mrežu znači jedan kraj ostaviti na nasipu, a drugi dio hitro izbacivati iz čamca da bi drugi kraj doveli do drugog nasipa, zaokruživši tako ribu na širem prostoru oko ribolovne jame. Ovisno o lokaciji ribolovne jame, mreža će oko nje zatvarati kut od 1800, kada je uz jedan nasip, a ako je u spoju dva nasipa, tada će taj kut biti 900. Privlačenjem mreže doljnjak klizi po tlu ribnjaka, gornjak je na površini, a riba je u “turu” mreže. Kada se mreža privuče kraju, doljnjak se polako izvlači na nasip, a gornjak se razvlači na potrebnu udaljenost i ističe na “pikove”, 30-50 cm iznad razine vode da riba ne može pobjeći. Pikovi su kolci koji na vrhu imaju rašlju, a dio koji se zabija u tlo je zapravo nabijen u metalnu cijev sa navarenom šipkom, vrha iskovanog u jedan kraći i jedan duži šiljak. Mreža se “izrađuje” tako da se ručnim sakovima (meredovima) riba vadi iz mreže, prebacuje na sortirni stol, pa u “kible”, zatim se važe i prevozi u plastičnim bazenima sa vodom i “pod kisikom” do tržišta ili u zimovnike. Sortirni stol je plastični stol sa ogradom i otvorima na čeonim stranama kroz koje se ribe ubacuju u kible. U pravilu ribe treba izbrojati prilikom punjenja svake kible. Kibla je plastična ili aluminijska perforirana posuda sa dvije drške u koju stane oko 50 kg ribe. Vaganje se najčešće obavlja kantarom ovješenom na montažni stativ (“vag-stalaž”). Kantar je srednjovjekovna vaga, a koristi se u ribarstvu zbog toga što se može koristiti u vlazi i pri niskim temperaturama kakve su za ribolova i otpreme ribe iz zimovnika. Sve odvage ( i broj komada) na ribolovu se upisuju i krajem radnog dana se unose u dnevnik ribolova. Ako je uzgoj šarana u polikulturi, posebno se važe i broji svaka vrsta. Na kraju ribolova ćemo zbrojiti izlovljene vrste i staviti u odnos sa nasađenim brojem, ustanoviti gubitke, izračunati prirast i koeficijent iskorištenja dodatne hrane (za šarana).

Opisani način ribolova je na kraju tovne sezone, no postoji i ribolov na visokoj vodi.

Obavljamo ga ljeti u tovilištima sa nasadom koji u to vrijeme već ima konzumnih veličina. Razlozi su komercijalne naravi. Obavlja se nakon što ribu namamimo na hranu ili na svježu vodu. U prvom slučaju ćemo uskratiti hranu jedan ili dva dana, pa ćemo na prostoru ribolovne jame baciti manju količinu hrane. Prije toga je na mjestu ribolova već postavljena mreža kojoj su doljnjaci podignuti na pikove. Riba će proći ispod mreže. Tada će vođa mreže brzo iz čamca odvezati i spustiti doljnjake. Iza toga se privlači mreža i izrađuje kako smo to opisali.

Ovaj ribolov je rizičan jer se odvija pri ljetniom temperaturama. Također se može loviti tako da se mreža hitro zabaci nakon dolaska ribe na hranu. Šaran u ljetnim mjesecima često traži osvježenje na friškoj vodi. Ako upust svježe vode postoji na prostoru ribolovne jame, lako ćemo obaviti ribolov na već opisani način.

 

Hladnovodni ribnjaci

 

Uvodno smo naveli opća pravila koja moramo poštivati kod donošenja odluke o gradnji ribogojilišta. Akvakultura hladnovodnih riba je počela u 18. stoljeću kada je otkrivena mogućnost umjetnog razmnožavanja pastrva. Hladnovodne ribe u ribnjačkom uzgoju su potočna pastrva i naročito kalifornijska pastrva. Pripadaju familiji Salmonide (Salmonidae), rodu Salmo i Parasalmo, pa objekte u kojima ih uzgajmo nazivamo salmonidni ribnjaci. Pastrvska ribogojilišta mogu biti sa punim sustavom uzgoja i tada trebaju imati mladičnjake, tovilišta i matičnjake u relativnim odnosima površina 3:6:1. Raspored objekata (bazena) mora osigurati svježu vodu za mrijestilište, mladičnjake i matičnjake, a upotrijebljena voda može se koristiti za konzumni tov.

 

Voda

 

Voda, mora biti hladna, bistra, čista i u dovljnim količinama da bi odgovarala biološkim potrebama pastrva. Optimalna temperatura vode za uzgoj kalifornijske pastrve je od 8-140C. Štetne mogu biti zimske temperature ako su ispod 50C i ako traju duže vrijeme.

Količina kisika (O2) otopljenog u vodi mora biti između 7 i 11 mg/l. Temperatura vode utječe na stupanj zasićenosti kisika u vodi.

 

Tablica 12. Odnos temperature vode i sadržaja kisika

Reakcija vode mora biti neutralna ( pH 7 ), a dozvoljeno odstupanje pH je između 6,7 i 8,2. Izvan ovih okvira život pastrva je ugrožen. Djelovanje niskog pH uočljivo je po smeđim škrgama i sluzavom sekretu, a visoki pH izaziva povrede peraja i škrga.

Ugljičnog dioksida (Co2) ima u vodi oko 2 mg/l. Veći sadržaj je indikator zagađenosti organskom materijom. Ugljični dioksid i kisik su obrnuto proporcijalni: više CO2 , manje O2 i obrnuto.

Spojevi dušika mogu biti uzrok zagađenju vode u pastrvskim ribnjacima. Nitriti (NO2) moraju biti ispod 0,2 mg/l, nitrati (NO3) ispod 2 mg/l, a amonijak (NH3) ispod 0,05 mg/l.

Sumporovodik (H2S) ne smije preći vrijednost od 0,5 mg/l. Željezo (Fe), klor (Cl), bakar( Cu) i drugi teški metali, kao i fenoli ne smiju biti sadržani u vodi pastrvskog ribogojilišta.

Količina vode je najmanje 2000 litara u sekundi. Prema tehnološkim i statističkim podacima na jednu litru u sekundi protoka može se planirati prosječna godišnja proizvodnja od 50 kg konzumne pastrve u punosustavnom ribogojilištu. Ova količina vode omogućava potpunu izmjenu vode 50 puta na dan. Kvaliteta vode mora odgovarati za uzgoj svih uzrasta pastrve.

 

Uzgojni pravci

 

Familjija Salmonidae, rod Salmo u našim vodotocima imaju nekoliko vrsta. To je dojmljivo prirodno bogatstvo pa ih zbog toga spomenimo:

Potočna pastrva je rasprostranjena u planinskim potocima. Raste dosta sporo, a živi do 12 godina. Može dostići težinu do 12 i više kilograma, a uobičajena težina je oko 2 kilograma. Spolno sazrijeva u trećoj i četvretoj godini. Mrijesti se na plitkim šljunkovitim mjestima u brzacima. Hrani se sitnim ribama, insektima, punoglavcima i žabama. U primorskom slivu nalazimo Primorsku potočnu pastrvu ( Salmo farioides), te formu potočne (Salmo trutta fario) i jezerske pastrve (Salmo trutta morpha lacustris). U istom slivu su visovačka pastrva ( Salmo visovacensis) i zrmanjska pastrva ( Salmo zrmaniensis). Salmo taleri nalazimo u rijekama sliva Save i Dunava, te u Biogradskom jezeru.

Kalifornijska ili dužičasta pastrva (Parasalmo gairdneri) potječe sa američkog zapada od kuda je prenesena u Europu krajem devetnaestog stoljeća. Ime je dobila po domovini, a pošto ima na bokovima crvenkastu prugu koja se prelijeva u duginim bojama, zovu je i dužičasta. Podnosi lošije uvjete od domaćih vrsta pastrve. Može izdržati u širem temperaturnom rasponu ( 0-300C), no ne podnosi nagle promjene. Puno brže raste od domicilnih vrsta. Dobro prihvaća i iskorištava koncentriranu hranu. U prosječnim uvjetima uz intenzivnu hranidbu u drugoj godini postiže težinu od 300 grama i ukusna je mesa. Zbog navedenog ima velike prednosti u komercijalnom i tehnološkom pogledu.

Prema navedenom, uzgojni pravci mogu ići u dva smjera. Prvi je uzgoj domaćih vrsta radi poribljavanja otvorenih voda. Ovaj način nije komercijalno isplativ i spada u sferu opće brige o prirodi i spada u tzv. ekstenzivnu salmonikulturu.

Drugi je smjer komercijalnog uzgoja kalifornijske pastrve u kontroliranim uvjetima sa svim dostignućima salmonikulture. Poznavanje bioloških potreba uzgajane vrste, stvaranje optimalnih uvjeta uzgoja, poznavanje osobina vode i staništa omogućava intenzivnu proizvodnju i dobar financijski rezultat. Takav uzgoj nazivamo intenzivnom salmonikulturom.

 

Uzgojni objekti

 

Konfiguracija zemljišta uz vodotok će odrediti broj i položaj pojedinih objekata, a količina vode, tržište i investiciona sredstva će diktirati uzgojni pravac. Za punosustavni uzgoj treba izgraditi mrijestilište, mladičnjak, tovilište i matičnjak. Izvedba svih objekata treba biti od materijala koji će omogućiti sve zoohigijenske pretpostavke za uspješan uzgoj. Za inkubaciju u mrijestilištu služe se plastičnim inkubatorima, a za izvaljivanje koriste se plastična ili limena korita i betonski bazeni složeni u bateriju. To su bazeni 5x1x 0,8 m ( dubina vode je 60 cm). Takvi su i bazeni za uzgoj do tri mjeseca. Radi potrebe da se u toku uzgoja provedu uzgojne mjere, konstrukcijski je predviđeno da se baterije sastoje iz dvostrukih uzdužno podjeljenih bazena. Od tri do devet mjeseci mlađ je najbolje uzgajati u betonskim objektima dužine 10 -15 metara, 1m širine i dubine 0,6-0,8 m. Pad od upusta prema ispustu treba biti 0,5-1,5%. Upusni i ispusni uređaj treba osiguravati protoku od 3-5 litara u sekundi. Objekti za konzumni tov mogu biti jednaki ili veći od mladičnjaka. Izvedba može biti različita. Ako su zemljani nasipi, tada dno mora biti od nabijene ilovače i posuto šljunkom. Upusni i ispusni objekti se grade od betona.

 

Uzgoj i hranidba

 

Od valjenja, uzgoj mlađa postupno iziskuje veći životni prostor. Zbog toga se prilikom nasađivanja mlađa u otvorene bazene provodi prvo sortiranje, a u daljnjem uzgoju ćemo ga ponavljati svakih trideset dana. Cilj sortiranja je izdvajati jedinke iste tjelesne mase da dobijemo ujednačene skupine koje izdvajamao u posebne objekte. Tako se bolje koncipira obrok i bolje je iskorištenje hrane.

Od embrionalnog stadija (ikre), pa do konzumne veličine, najveći gubici su u mlađim uzgojnim stadijima.

 

Tablica 13. Postotak smrtnosti (mortalitet) po uzgojnim stadijima

Kalifornijska pastrva dobro uzima i iskorištava hranu. To je važna činjenica, no hranidba je izuzetno važan posao u komercijalnom uzgoju. Hrana mora sadržavati bjelančevine, ugljikohidrate, masti, vitamine i minerale. Ovisno o uzrastu i osobinama vode određuje se sadržaj koncentrirane hrane. Osnovna načela hranidbe kalifornijske pastrve:

– hrana mora biti bogata bjelančevinama animalnog porijekla,

– količina hrane u obroku mora biti precizno “dozirana” prema broju ribe da hrana ne pada na dno bazena,

– hrana mora biti ujednačene veličine (peletirana za pojedine uzraste u granule od 0,3- 5 mm) i tvrdoće da se palete, bez obzira na veličinu ne raspadaju u vodi i da nema praškaste primjese,

– stalno praćenje hranidbenog koeficijenta

Uzgoj kalifornijske pastrve u punosustavnom konceptu ima značajke “industrijske proizvodnje”. Zbog te činjenice proizvođači hrane preporučuju uzgajivačima svoje hranidbene tablice iz kojih se može za određeni uzrast odrediti broj dnevnih obroka i njihov sadržaj.

 

Obiteljsko gospodarstvo koje ima uvjete za uzgoj kalifornijske pastrve ili drugih salmonidnih riba moraju napraviti plan investicije sa svim tehnološkim i financijskim aspektima. U sklopu toga će odabrati uzgojni pravac, tehnološka i građevinska rješenja i istraživanje tržišta zbog kojeg se cjelokupna aktivnost pokreće.

 

Riba – ukusna i zdrava živežna namirnica

 

Poznato je da je u našim krajevima potrošnja visokovrijednih bjelančevina životinjskog porijekla kronično nedostatna. Dnevna potreba odraslog čovjeka za bjelančevinama je 1 gram po kilogramu tjelesne mase. Kod djece od 6-12 mjeseci ta potreba je 2,5 – 3,5 grama, a djeci do petnaeste godine potrebno je 1,5 grama po kilogramu tjelesne mase.

 

Tablica 14. Kemijski sastav mesa slatkovodnih riba i mesa domaćih životinja

Izvor: Grupa autora: Slatkovodno ribarstvo, Zagreb 1982.

Meso riba i domaćih životinja je sličnog sastava, no riblje je lako i brzo probavljivo.

Visoki postotak probavljivosti bjelančevina, te znatno bolji sadržaj esencijalnih aminokiselina nego u bjelančevinama domaćih životinja, čini riblje meso kvalitetnom živežnom namirnicom. Nezasićene masne kiseline iz riblje masti djeluju na smanjenje triglicerida u krvi, pa toko umanjuju opasnost od bolesti krvožilnog sustava K tome vitamini A, D i B-kompleks, te mineralne tvari stavljaju meso riba na značajno mjesto u dijetetici.

Riba zauzima značajno mjesto i u gastronomiji, posebno ona vrhunske kvalitete kao što je smuđ i pastrva. I od drugih riba može se prirediti vrlo ukusna jela. Nije potrebno spominjati “fiš-paprikaš” i šarana na rašljama, jer su mnogi posjetitelji naših ribnjaka imali priliku vidjeti kako se ti specijaliteti spremaju i naravno, uživati u njima. Pored svih odlika dobre i zdrave hrane, nacionalni prosjek godišnje potrošnje je nešto preko dva kilograma po glavi.

 

Prodaja ribe

 

Od samog početka planiranja, projektiranja i gradnje ribogojilišta sa posebnom pozornosti moramo istražiti tržište i znati kojim će prodajnim putovima proizvedena riba doći do potrošača. Velika ribogojilišta (šaranska i pastrvska) moraju tržiti ribu na više načina: izravnom prodajom (na ribnjaku, “sa kamiona”, vlastite ribarnice, ustanove, ugostitelji) i prodajom posrednicima (domaći i inozemni veletrgovci, prerađivači, ugostitelji,..). Manja ribogojilišta mogu svoju cjelokupnu proizvodnju prodati izravno na ribogojilištu.

Dosadašnja tržišna ribogojska praksa je da kupcu mora biti ponuđena živa riba. To se posebno prakticiralo sa ribom velikih šaranskih ribogojilišta za koju je trebalo osigurati dovoljno transportnih sredstava sa bazenima vode, spojenim na boce sa kisikom, u kojima je riba vožena stotinama kilometara. Postojali su i specijalni vagoni sa bazenima. Nedostatak ovakvog trgovanja je taj što su prevožene velike količine vode, što je znatno povećavalo troškove. Nadalje, maloprodajna mreža je morala održavati ribu na životu, pa su bazeni u ribarnicama spajani na boce sa kisikom. Kupci su morali čistiti ribu u domaćinstvu, što je tehnički problem za male gradske kuhinje i ozbiljna zapreka prodaji šarana u gradovima. Spretniji prodavači u ribarnicama činili su kupcima uslugu čišćenja ribe, ali u velikim robnim kućama koje su imale ribarnicu to nije bila praksa. Ove pojedinosti ponukale su predratna ribogojilišta da preko svog udruženja financiraju izgradnju pogona za konfekcioniranje ribe, vjerujući da će tako povećati prodaju. I tu su nastali problemi jer je trebalo u trgovačkoj mreži instalirati hladnjake, osigurati hladnjače za prijevoz, angažirati nutricioniste i gastronome da populariziraju konzumiranje ribe ( i smrznute) i uz sve to postići prihvatljivu cijenu. Obiteljska gospodarstva na manjim ribnjacima mogu organizirati prodaju na samom ribnjaku. Uz malo truda i mašte može se napraviti slikovita “barka” kao maloprodaja.

Foto: Željko Gašparović

Slika 6. Efikasna prodaja ribe “preko štapa”

Ono što je u voćarstvu pojam “samoberba”, a znači da se kupci puštaju u voćnjak i sami sebi beru plodove, na ribogojilištu je to pecanje na posebnom sportskom objektu, naravno uz naplatu ulovljene ribe. Sportski ribolov na zatvorenoj vodi kao što je ribnjak ne podliježe pravilima ribolova na otvorenim vodama, pa ta aktivnost može trajati cijele godine, jer nema lovostaja. Takav oblik trženja ribe može biti organiziran uz mnoge druge ponude iz područja seoskog turizma. Zaista su brojne mogućnosti prodaje i drugih proizvoda obiteljskog gospodarstva uz idilični ribnjak.

 

Ribnjačka evidencija

 

Osim uobičajene knjigovodstvene evidencije poslovnih događaja u poljoprivrednom gospodarstvu, bilo da je obiteljsko ili da je trgovačko društvo, treba voditi dokumentaciju o tehnološkim fazama uzgoja ribe. Pojedine evidencije popularno možemo nazvati “knjigama”:

o knjiga nasada se vodi za svaki ribnjački objekt, a sadrži podatke o datumu nasađivanja, vrsti, broju, veličini i ukupnoj masi nasađene ribe;

o dnevnik hranidbe je dnevna evidencija utroška hrane za svaki ribnjački objekt;

o kronologija analitičkih nalaza i temperatura vode;

o knjiga pokusnog ribolova je zapravo evidentiranje prosječnog prirasta stavljanje u odnos sa količinom hrane da se izračuna koeficijent iskorištenja hrane;

o knjiga ribolova je terenska evidencija dnevnog ulova i njegova distribucija u ribnjake i zimovnike, ovisno o uzrastu ribe koja se lovi;

o dnevnik ribolova je kronološka evidencija svih ribolovnih dana svakog objekta, te distribucije izlovljene ribe;

o knjiga otpreme je evidencija isporuke sa zimovnika, a sadrži podatke o svim odvagama, vrsti ribe, naslovu kupca, broj vozila, ime osobe koja je preuzela ribu, broj otpremnice i broj potvrde o utovaru koju izdaje veterinarska služba.

o knjiga zimovnika je kronološka evidencija o ulasku i izlasku ribe u svaki zimovnik, te trenutno stanje zalihe, a sadrži podatke od kuda je riba prebačena i kome je isporučena;

o matična knjiga ribogojilišta je skupna evidencija u koju se kronološki evidentira dinamika proizvodnje sa svim potrebnim podacima koji proizlaze iz svih navedenih evidencija («knjiga»).

 

Logično je da će na manjem ribogojilištu biti i manje administriranja, no svakako treba voditi podatke o svim poslovnim i tehnološkim fazama rada. Danas će se lakše ustrojiti sve spomenute evidencije uz pomoć računalnog programa.

Related Post