Umirovljeni svećenik Požeške biskupije, dugogodišnji župnik Župe Krista Kralja u Rešetarima Luka Slobođanac sahranjen je na Veliku subotu, 15. travnja na mjesnom groblju u Rešetarima. Sprovodne obrede je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević uz sudjelovanje četrdesetak svećenika. Na početku sprovodnih obreda u župnoj crkvi Krista Kralja u Rešetarima biskup Antun je pozdravio svećenike i sve nazočne vjernike s raspoloženjem vjere koja na Veliku subotu bdije kraj Isusova groba. Ustvrdivši da se preminuli rešetarski župnik Luka svojom smrću pridružio Isusovoj smrti, rekao je da želimo ispratiti njegove posmrtne ostatke u nadi vjere u uskrsnuće. Izrazio je svoje duboko osobno i biskupijsko suosjećanje njegovoj sestri, braći i drugoj rodbini, kao i nazočnim svećenicima koji su izgubili jednog člana svog prezbiterija, a osobito župljanima rešetarske župe zbog smrti njihova prvog i dugogodišnjeg župnika.
U homiliji biskup Antun je najprije u kratkim crtama prikazao život svećenika Luke Slobođanca: od rođenja u Babinoj Gredi, gdje je proveo djetinjstvo, završio osnovnu školu i osjetio svećenički poziv; preko sjemenišnih dana u Zagrebu kod franjevaca konventualaca, služenja vojnog roka u Novom Sadu, studija teologije u Zagrebu i Eichstättu; do svećeničkog ređenja u zagrebačkoj Katedrali i pastoralnog djelovanja najprije u službi župnog vikara u Novoj Gradiški, a od utemeljenja Župe Krista Kralja u Rešetarima 1977. godine, u službi njezinoga prvog upravitelja, koju je vršio punih 38 godina, do 2015. godine, kada je zbog zdravstvenih razloga bio umirovljen. Pored spomenutih službi, biskup je spomenuo da je svećenik Luka u Požeškoj biskupiji bio član Prezbiterskog vijeća i Zbora savjetnika, voditelj đakonskog praktikuma i arhiđakon Posavsko slavonskog arhiđakonata. Rekao je da smo položili mrtvo tijelo svećenika Luke Slobođanca pred oltar župne crkve u Rešetarima na kojem je on snagom sakramenta svetoga Reda u euharistijskim slavljima bio služitelj Isusove žrtve ljubavi za nas. Dodao je: „Okupili smo se da bismo se oprostili od njegovih posmrtnih ostataka i položili ih u grob. To je naše što možemo učiniti s obzirom na njegovu smrt. No, Veliki nas tjedan podsjeća što je Bog za nas učinio da nas ne prepusti vlasti smrti: položio je svoga Sina za nas, ‘da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni’ (Iv 3,16). Čuli smo izvještaj o Isusovoj smrti i kako je nakon svoga raspeća bio pokopan u grob, ali nije ostao njegov zarobljenik. Preplašenim ženama koje su došle pohoditi njegovo mjesto ukopa anđeo proglašava istinu o raspetom Isusu: ‘Zašto tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu’! (Lk 23,49). Sveti Pavao u drugom čitanju koje smo čuli, piše Rimljanima da smo svi mi u krštenju ‘s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom uskrsnu od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života!’ (Rim 6,4). Prije nego će biti ukopan u grob. vlč. Luka je krštenjem ukopan u Isusovu smrt i uskrsnuće, postao dionikom njegove sudbine.“
Biskup je ustvrdio da je »preminuli svećenik Luka vjerom prihvatio tu istinu o svom životu, te ju je kao svećenik svakodnevno svjedočio požrtvovnošću kojom je služio vjernicima u Župi Rešetari«. Podsjetio je nazočne da je svećenik Luka kao prvi župnik »velikim marom radio na izgradnji i uređenju župne crkve i kuće, neumorno naviještao Božju riječ, oblikovao pastoralne programe za djecu i mlade, okupljao ministrante i pjevače, pripravljao mladence za brak, utvrđivao ih u međusobnoj vjernosti i hrabrio u opredjeljenju za potomstvo po kojem brak postaje obiteljsko zajedništvo, tješio bolesne i starije, bio vjeroučitelj u školi, vjeran suradnik braće svećenika u Novogradiškom dekanatu«. Nastavljajući oslikavati Lukin svećenički lik, biskup je istaknuo da je on sebe »posvema ugradio u povjerenu mu župu i rado ostao u njoj cijeloga svoga svećeničkog djelovanja«, da je »volio župljane i oni njega, unatoč ponekim osobitostima u nastupu« i da je »ostavio snažan trag u Župi Rešetari, baštinu koja tvori duhovni identitet ovoga mjesta, koji će zacijelo budući naraštaji znati cijeniti i na njezinim temeljima sa zahvalnošću dalje graditi«. Spomenuvši da je svećenik Luka uvijek očitovao poštovanje svojim crkvenim poglavarima, pročitao je ulomak iz posljednjeg pisma u kojem mu je kao svom biskupu napisao: »Dok Vam zahvaljujem za sve što ste u svojoj pastirskoj službi učinili kao otac i pastir za mene, želim Vam krepko zdravlje i svako dobro«. Istaknuo je i njegovu svećeničku požrtvovnost koju je »posvjedočio time što se kao umirovljenik nije smjestio u požeški Svećenički dom, kako je to želio i najavio, nego je radije ostao stanovati sa svojom rođenom sestrom da bi joj bio na pomoć«. Obraćajući se svećeniku Luki na završetku homilije biskup je rekao: »Dragi svećeniče Luka! Dok na Veliku subotu molitveno bdijemo pokraj Isusova groba, polažemo tvoje tijelo u grob, kao mjesto uskrsne nade. Zahvaljujemo Ti za vjernost i požrtvovnost koju si živio, za radosti i tjeskobe koje si s nama dijelio. Ostajemo s Tobom povezani svojom molitvom, u nadi da će Gospodin na tebi ostvariti ono što je započeo u svetom krštenju i što si ovdje u prolaznosti postao po sakramentu svetoga reda. Počivaj u Božjem miru, obasjan slavom uskrslog Gospodina za svu vječnost!«
Nakon toga u ime svećenika Novogradiškog dekanata i cijele Požeške biskupije riječi oproštaja i zahvalnosti subratu svećeniku Luki uputio je Željko Volarić, dekan Novogradiškog dekanata. Zahvalivši Bogu za dar Lukina života i svećeništva, i za prijateljstvo koje im je po njemu podario, rekao je da je pokojnik bio vjerni svećenik, savjesni i predani revnitelj u službi Božjoj, savjetnik svojih vjernika, izmiritelj zavađenih, pomoćnik siromaha, bodritelj klonulih duša, vođa mladih, koji je iznad svega želio biti što vjernija slika Isusa Krista, u čije je ime djelovao i sijao Božju riječ, nadajući se višestrukom urodu. Ustvrdivši da u borbi sa svojim slabostima i bolestima nije posustajao, nego je strpljivo nosio križ svoga života, naglasio je da se osobito radovao slobodi naše Domovine, pomažući tijekom Domovinskog rata hrvatskim braniteljima koliko god je mogao. Svoju oproštajnu riječ dekan Volarić zaključio je molitvom Bogu da pokojnoga svećenika Luku nagradi vječnim mirom u nebesima.
Potom je u ime župljana Župe Krista Kralja u Rešetarima oproštajnu riječ uputio Alojz Kovačević, prijašnji načelnik općine Rešetari i vjerni suradnik preminulog župnika. Zahvalio je župniku Luki što je gotovo cijeli svoj svećenički vijek proveo u njihovoj Župi, dijeleći sa svojim župljanima dobro i zlo, prateći ih od krštenja, prve pričesti i krizme preko vjenčanja do ispraćaju u vječnost, poznavajući svakog svog župljanina gotovo u dušu, uvijek spreman pomoći. Naglasio je da je njihov župnik Luka živio uzornim i skromnim životom, gajeći pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, s krunicom u ruci kao svojim najvažnijim izvorom snage, izgrađujući crkvene objekte kako u sjedištu Župe tako i u filijalama, gradeći pritom mostove zajedništva i prijateljstva među ljudima, do kraja slijedeći Krista Gospodina kojemu je posvetio cijeli svoj život. Istaknuo je župnikove zasluge što je suradnja između Župe i Općine uvijek bila izvrsna, kao i suradnja između Župe i Osnovne škole u kojoj je djelovao kao vjeroučitelj od ponovnog uvođenja vjeronauka u škole. Završavajući svoj oproštajni govor zaželio je dragom župniku Luki sretan i radostan susret s uskrslim Gospodinom.
Potom je oblikovana sprovodna povorka do grobnice u koju je položeno njegovo smrtno tijelo. Na koncu sprovodnih obreda biskup Antun je zahvalio svima koji su svećenika Luku tijekom života pratili s razumijevanjem i bili mu potpora u njegovu djelovanju. Napose je zahvalio onima koji su molili za njega i nastojali mu pomoći u posljednjim danima njegova života. Zahvalio je svima nazočnima koji su sudjelovanjem na ovom ispraćaju pohranili svećenika Luku – ne u grob – nego u svoje srce, da bi dalje ostali s njime molitveno povezani. Rekao je da nas tišina Velike subote, kad ne zvone ni crkvena zvona, želi podsjetiti na onaj vječni mir i puninu života koju nam je Bog pripravio žrtvom ljubavi svoga Sina Isusa Krista i njegovom pobjedom nad smrću. Pozvavši nazočne da s groba svećenika Luke otiđu s osjećajima mira i sabranosti, u nadi da će jednom zajedno s njime biti dionici onoga što im je Bog pripravio u Isusu Kristu, na sve je zazvao Božji blagoslov. (Autor Požeška biskupija)
