Ondje su ih dočekali organizatori i domaći župnik Mato Rukavina koji im je ukratko prikazao povijest mjesta Stara Gradiška i žrtvu koju su u obližnjem zatvoru podnijeli mnogi ljudi za vrijeme nekoliko nečovječnih sustava. Sadašnju crkvu izgradila je Požeška biskupija uz potporu svećenika iz svih hrvatskih biskupija u znak sjećanja na oko tri stotine svećenika koji su u zatvoru Stara Gradiška robijali za vrijeme komunističkog režima, a koji su od bezbožnih vlasti bili prisiljeni vlastitim rukama srušiti 1948. godine staru župnu crkvu. Potom su mladi u dostojanstvenoj procesiji molitvom i obilaskom ulaza samog nekadašnjeg zatvora odali počast svim žrtvama od njegove uspostave do konačnog zatvaranja 1995. godine. Mladi hodočasnici uputili su se u nastavku križnog puta prema Pivarama i Donjim Bogićevcima te preko Dragalića i Prvče do Nove Gradiške gdje su ih je dočekaao domaći župnik Perica Matanović s brojnim članovima župnog pastoralnog vijeća i volonterima koji su im nakon euharistijskog slavlja podijelili večeru koju su hodočasnicima pripremili umirovljeni hrvatski branitelji novogradiškog kraja. Nakon večere uslijedio je večernji meditativno-molitveni program u župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije te noćenje u Gimnaziji, Industrijsko–obrtničkoj školi i pripadajućoj sportskoj dvorani.
Drugoga dana križnog puta dosadašnjim hodočasnicima se pridružilo oko dvije stotine mladih i tristotinjak ovogodišnjih krizmanika. Zajednički su pošli prema požeškoj Katedrali brdskim putom preko Rešetara, Bukovice, Drežnika, Ivandola i Brestovca. U svim mjestima kroz koja su mladi prolazili ljubazni domaćini pripremili su im okrjepu i na taj način ih podržali da izdrže dugu dionicu po kišovitom vremenu i dijelom brdskom nakvašenom terenu. Mladi su na svakoj postaji molili na posebnu nakanu, među ostalim za jačanje vjere, za roditelje, pronalazak posla, svećenike i svećenička zvanja, pronalazak bračnog partnera te za moralno i duhovno jačanje domovine. U Rešetarima, Bukovici i Drežniku hodočasnicima su se pridružile skupine domaćih vjernika koje su na taj način oživjele tradiciju hodočašća u požešku Katedralu, a koja je prema svjedočenju još živih domaćih ljudi zamrla za vrijeme komunističkog režima. Procesija s oko tisuću i dvjesto hodočasnika pristigla je u Požegu oko 18,00 sati. Na ulasku u grad hodočasnici su preuzeli veliki križ mladih Požeške biskupije te ga kroz sam grad unijeli u Katedralu sv. Terezije Avilske gdje je izmoljena posljednja postaja.
Vrhunac dvodnevnog križnog puta mladih Požeške biskupije bilo je euharistijsko slavlje koje je u Katedrali predvodio požeški biskup msgr. dr. Antun Škvorčević. Na početku slavlja u pozdravnoj riječi biskup je iskazao zanimanje za mlade s obzirom na dugi put koji su prešli te im se potom obratio riječima: „Vi mladi ljudi poduzeli ste jedan put koji je bio težak. Danas je bilo i kiše i vjetra, sunca i blata, lijepoga i ružnoga. No, i po takvu vremenu, ponešto umorni, žuljavih nogu i uprljane odjeće stigli ste na cilj, u Katedralu, duhovno snažniji. U Godini vjere posvjedočili ste opredjeljenje za Isusa Krista, čvrstu želju da zagledani u njegov križ i patnje idete svojim životnim putom te stignete do konačnog cilja i smisla kojeg vam može samo on darovati. Dragi sudionici križnog puta, čestitam vam na onome što ste učinili.“
Na početku homilije biskup Škvorčević se prisjetio početaka križnog puta mladih u Požeškoj biskupiji te je hodočasnicima rekao: „Petnaest godina noge mladih nastoje u korizmi prehodati određene dijelove naše Biskupije, prijeći nekim našim zemljanim putovima, i to ne zato da bi provjerili kakve su im fizičke snage, nego kako im je u duši. Na putu se najbolje provjerava što smo i što je u nama. Drago mi je što ste to učinili i ove godine.“
U nastavku homilije biskup se osvrnuo na ružičastu boju liturgijske odjeće na četvrtu korizmenu nedjelju „Dominica Leatare“, odnosno radosnu nedjelju te se upitao, zar može biti korizma radosna. Kazao im je da sve oko njih ima određenu važnost, ali da su oni najvažniji Božji podatak. „Kad ti sebe promatraš, pokušavaš vidjeti i shvatiti u Božjem svjetlu, ponovo se opredijeliti za njegov put, to je radostan čin. Ako sebe gledaš u Isusovu svjetlu, onda sebe najtočnije procjenjuješ tko si i kako si, tada je to najljepše što činiš“, uvjeravao je biskup Antun mlade hodočasnike i kazao da je upravo to radost korizme.
Tumačeći evanđeoski tekst o odlasku i povratku sina k ocu biskup je protumačio kako se u njem krije poruka o onim ljudskim odlascima i dolascima koji se zbivaju u nama, a odnose se na zlo, grijeh i sebičnost koji nas udaljuju od nas samih, a kajanje, Božje milosrđe i praštanje nas vraća k nama samima. „To su najradosniji povratci“, rekao je biskup i zapitao prisutne: „Jeste li otišli, pa se izgubili i još se niste vratili, je li vam je ovaj križni put pomogao da se vratite?“ Potom je biskup nastavio: „Jeste li primijetili da onaj mladić u evanđelju promatra oca kroz materijalno, gradi samo na tome i misli si osigurati budućnost. Ne zanima ga očev znoj kojim je stekao imanje, ni njegovi osjećaji, ni briga ni ljubav. Zanima ga samo ono što je otac materijalno skupio“, protumačio je biskup. Potom je nastavio: „Bio je to projekt sebičnosti, a ne slobode po kojem je sin skrojio oca i sve drugo na mjeru materijalnog imanja.
Na tome je gradio i brzo potrošio novac i sebe.“ Pojasnio je nadalje kako se mladić u određenom trenutku zaustavio pred sobom u dubini svoga bića, u savjesti u kojoj se javlja Bog i potom donio odluku da se vrati svome ocu. „Dragi mladi, može vama se dogoditi da povjerujete nekom sebičnom konceptu svoga života pa da svedete sebe na ono malo imanja ili na ono što nemate materijalno, pa postanete ogorčeni. Upamtite, ne živite vi prvenstveno od onoga materijalnog što biste htjeli, nego od onoga velikog što jeste u srcu. Ili ste se u njem smanjili i izgubili te nemate od čega živjeti. No, što god vam se dogodilo u srcu, zarobljenost ili ograničenja, ne dopustite da to bude vaše konačno stanje. Ne vjerujte zlu koje vam se dogodilo, nego vjerujte dobru.
Uvijek se možete vratiti dobru“, poručio je biskup okupljenima. Kazao im je da je važno pronaći u životu trenutke hrabrosti, zaustaviti se sami pred sobom i zapitati se kakvi smo u dubini svoga srca, u svojoj duši i savjesti, u čemu se mučimo. „Kad god vi mladi ljudi polazite od činjenice svoje savjesti i kad na sebi radite, postajete dragocjeni duhovni prostor hrvatske slobode u kojem se ne da ništa izgubiti niti slomiti.“ Potaknuo je mlade da se ne boje vratiti Ocu baš poput izgubljeno sina iz evanđeoskog ulomka. Pri svršetku homilije biskup je podsjetio mlade na mogućnost uvijek novog početka u svom životu, ohrabrio ih je za svetu ispovijed kad god osjete da su u dubini svoga bića poniženi ili razoreni zlom i sebičnošću, kako bi s Isusom Kristom čvrsto koračali životnim putom koji vodi preko granice smrti u vječnost.
Na kraju euharistijskog slavlja biskup je hodočasnicima protumačio značenje križa mladih unesenog u Katedralu, koji ostaje u njoj do sljedeće prigode te svakodnevno potiče na molitvu za mlade. Zahvalio je hodočasnicima na žrtvi koju su podnijeli na križnom putu te svim svećenicima i organizatorima koji su dali svoj doprinos u njegovu ostvarenju. Podsjetio je da nas nakon otvorenja kapele bl. Ivana Pavla II. u Katedrali prati prisutnost Pape koji je volio mlade, potaknuo je nazočne da molitveno druguju s njime, te mu je s njima uputio zajedničku molitvu. Euharistijsko slavlje glazbom su animirali mladi okupljeni oko vokalnoinstrumentalnog sastava „Risus“ iz požeške župe sv. Terezije Avilske, koji su sudjelovali i na križnom putu. Sudionici križnog puta uključili su se u akciju Caritasa Požeške biskupije „Korizmeni dar u Godini vjere“ te su u crkvi za milostinju dali prilog namijenjen za obnovu doma jedne obitelji.
