ANTUN MARAČIĆ IZLAŽE U GRADSKOM MUZEJU: Otvorenje izložbe “Sadržaj gradskih praznina“

299 0

Tekst predgovora višeg kustosa Miroslava Pišonića

 

NOVA GRADIŠKA – Često možemo čuti tezu kako su umjetnost i život jedno. O tome se vječno vode rasprave iz svih smjerova, no nije mi ovdje do raspravljanja nego do blagog (možda i humornog) konstatiranja da, s obzirom na polivalentan način bavljenja umjetnošću, Antun Maračić niti ne može drugačije nego svoj život izjednačiti s Njom. On je jedan od rijetkih na našoj sceni za kojeg se zna da se bavi umjetnošću u različitim oblicima, s različitih aspekata, ‘proizvodnjom’ ili katalizacijom iste (izborom, tekstom, izložbenim postavom itd.)

Sve do relativno nedavno Antun Maračić vodio je zagrebačku galeriju Forum, a prije nje bio je voditelj nekoliko važnih galerijskih ustanova u Zagrebu i ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik punih 12 godina.U svima njima ostvario je zapažene i značajne rezultate u prezentaciji suvremene umjetnosti naših i inozemnih umjetnika. Uz ulogu kustosa, aktivan je na polju pisanja o umjetnosti (i za umjetnost) te na poluproduciranja umjetničkih djela.Pisanju o umjetničkim djelima pristupa drugačije od mnogih profesionalaca povjesničara i teoretičara umjetnosti – „iznutra“, iz iskustva stvaranja umjetničkog rada. Upravo iz tog razloga njegovi tekstovi prisnije komuniciraju sa širom publikom, ali i sa strukom.

Govorimo li o segmentu koji je pred nama, o umjetničkoj praksi u užem smislu, potrebno je reći da se Antun Maračić već desetljećima uglavnom koristi fotografijom, no nisu mu strani ni drugi mediji za kojima poseže kako bi iznio ideju na svjetlo dana.Slikarstvo je bilo prvi medij kojim se izražavao,a fotografija je bila nastavak analitičkog slikarstva koje prakticira već pri kraju svog studiranja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti sedamdesetih godina i poslije studija.Samoga sebe ne smatra fotografom, samo aktivno promatra okruženje u kojem se zatiče i aparatom bilježi situacije u kojima se vidi ili barem nazire umjetnički potencijal. Drugim riječima, on ne proizvodi nove predmete, nego iz konteksta urbane i ine sredine usvaja već gotove konstelacije i odnose fizičkih činjenica predmeta i pojava, koje često prepoznaje kao ‘parafraze’ povijesnih i suvremenijih umjetničkih djela kojima katkad odmah, katkad s odmakom,daje novo značenje. Zna reći da se ekološki bavi umjetničkim radom pa kao prvog ekologa među umjetnicima spominje Marcela Duchampa koji je prvi koristio ready made, gotov predmet kakav i ovdje vidimo u obliku ispražnjenih okvira.

Serijalnost u radu posebno je karakteristična za Maračića. Novogradiška publika imala je priliku vidjeti njegov radproduciran na principu serije na skupnim izložbama „SB=NG:„ 2018. i 2020. („Cajger na cajgeru“, 2014. – 2018. i „Crkva sv. Petra, Zagreb (Nehotični hommage Christou)“, 2016.).

Na ovoj izložbi uz spomenutu formu serijalnosti, kao konstanta kroz svaki rad prožima se svojevrstan motiv praznine (fizičke, materijalne, duhovne). Motiv praznine prožima i sam naslov izložbe koji, moguće, nakon čitanja promatrača ostavlja u stanju zbunjenosti jer zvuči paradoksalno i kontradiktorno kada u jednom kontekstu spominjemo riječi sadržaj i praznina (i još k tomu gradskih). Prazne ulice rodnoga grada 1991.Maračić dovodi u vezu s ispražnjenim okvirima, svjedocima postojanja i zatvaranja različitih djelatnosti, koje zamjećuje i bilježi na zagrebačkim pročeljima tih istih ratnih godina. Uzročno-posljedična veza ovdje je dosta jasna bez obzira na udaljenost i stupanj (ne)razorenosti u dvije urbane sredine. Praznine bilo da su produkt razaranja ili zatvaranja svoj uzrok nalaze u okviru ostvarenja višeg cilja– slobode, samostalnosti i neovisnosti države. Međutim, ono što ulijeva dozu nejasnoće i zbunjenosti je činjenica da je autor nakon više od dvadeset godina nakon što je izvojevana sloboda, prolazeći zagrebačkim ulicama primijetio porast broja ispražnjenih okvira. Ta umnožena praznina postaje jako glasna i sugestivna, pravo ogledalo uspostavljenoga društva.

U trećem radu pod nazivom „Na početku ulice“, spomenuta praznina, ona duhovna, možda će biti najvidljivija.Oslikani mural, sa simbolima grada Vukovara i naše države, prizemljen je, da ne kažem ponižen,u odnosu na uzvišene,predimenzionirane, luksuzne reklamne sadržaje koji su za većinu ljudi tek pogledom dostupni. Sadržaj me podsjetio na kakav srednjovjekovni prikaz semantičke perspektive, doduše ovdje s nekim novim pantokratorima.

Radovi Antuna Maračića u svojoj produkciji su jednostavni, no toliko sugestivni i slojeviti što je odlika jakog umjetničkog rada. Ustrajnost, serijalnost i praznina konstante su koje nas poput kakve mantre ili molitve povlače u neke druge sfere ljudskoga postojanja. Sfere u kojima je praznina glasnija od najglasnijih razaranja.

Related Post