Napustio nas je čovjek velika srca, domoljub i prijatelj koji je godinama spajao ljude i stvarao nova prijateljstva
Autor Jakša Samardžić, Fotografije iz knjige NOVA GRADIŠKA HERZOGENAURACH 30 GODINA PRIJATELJSTVA, autora Franje Samardžića
Preminuo je Marko Lončar je čovjek je čovjek koji je potaknuo inicijativu za prijateljstvo Nove Gradiške i Hezohenauracha. Iz godine u godinu, pume 42. godine, u vrijeme kada je radio i živio u Herzogenaurachu, a nakon umirovljenja u Novoj Gradiški ustrajao je u njegovanju prijateljstva dva grada i njihovih stanovnika. Primjer je čovjeka kojeg je, kako sam navodi, život «privremeno» odveo u Herzogenaurach. U prijateljskom gradu našao je svoj novi dom, stekao prijatelje i neraskidivo se s sa svojom porodicom s njim vezao. Primjer je čovjeka koji u stranoj zemlji nije zaboravio svoju domovinu i koji je, ulažući mnogu truda, godinama spajao ljude i stvarao nova prijateljstva. Brojene novogradiške udruge njihovi članovi i drugi pojedinci u nevolji zahvalni su mu za pomoć koja je iz prijateljskog grada Herzogenauracha došla u Novu Gradišku.
Za svoj ljudski i humani doprinos Marko Lončar dobio je brojna priznanja. RED HRVATSKOG PLETERA dodijelio mu je predsjednik RH Stjepan Mesić 2002. godine. Prvo značajnije priznanje dobio je 1980. godine. Bila je to MEDALJA GRADA NOVA GRADIŠKA. Dodijeljena mu je za uspostavljanje prijateljskih odnosa između Nove Gradiške i Herzogenauracha i širenje kulturno-sportskih aktivnosti u inozemstvu. JAVNO PRIZNANJE za prekograničnu suradnju prijateljskih gradova Herzogenauracha i Nove Gradiške dobio je 2001. godine. Prigodom obilježavanja 25. obljetnice prijateljstva Herzogenauracha i Nove Gradiške SREBRNOM MEDALJOM nagradio ga je Grad Herzogenaurach.

Četrdeset godina rada u Herzogenaurachu i ponosnog građenja prijateljstva između dva grada
AUTOBIOGRAFIJA – Rodio sam se u Drenov Klancu, Općina Otočac u hrvatskoj pokrajini Lici. Bilo je to 21. studenoga 1943. godine, od majke Marije, rođene Maras i oca Marka. Djetinjstvo sam proveo sa šest sestara i dva mlađa brata u Drenov Klancu za koje me vežu najljepše uspomene.
Osmogodišnju školu sam završio u Otočcu, a 1959. upisao sam se u Školu učenika u privredi u Novoj Gradiški. Učio sam za preciznog mehaničara, a praksu sam obavljao kod gospodina Franje Belara.
Taj čovjek je imao veliki utjecaj na daljnji tijek moga školovanja, ali i života uopće. Od njega sam mnogo naučio. Bio je dobar majstor u svojoj struci, ali prije svega dobar čovjek, pun duše i razumijevanja za moje mladalačke želje i nadanja. Naime, u to vrijeme, šezdesetih godina prošlog stoljeća, u Novoj Gradiški djelovao je Biciklistički klub na čijem je čelu bio gospodin Franjo Belar. Vidio je i prepoznao u meni želju, ali i talent u izučavanju upisanoga zanata i sportski duh. Uključio me u klub i tada je počela moja “karijera” kroz treninge i natjecanja ne samo na području Nove Gradiške nego i šire u Republici Hrvatskoj. Nizao sam pobjede iz godine u godinu, da bi sve to okrunio 1962./63. kada sam proglašen športašem godine.
Vojni rok sam služio 1964., ali športom sam se bavio i u to vrijeme. Nakon povratka iz vojske 1966. oženio sam se Ružicom Petranović, a 1967. rodio nam se sin Perica.
Iste godine sam otvorio privatni obrt i tako postao najmlađi obrtnik u bivšoj državi Jugoslaviji. U ljeto 1969. godine došli su u Novu Gradišku predstavnici firme INA SCHAEFFLER iz Herzogenauracha, maloga gradića iz Zapadne Njemačke. Posjetili su i moju obrtničku radionicu i predložili mi posao u svojoj poznatoj firmi. Nakon dužeg razmišljanja i u dogovoru sa suprugom, odlučio sam se napustiti Novu Gradišku i prihvatiti novi posao u Njemačkoj.
U to sam vrijeme mislio da će moj boravak u Njemačkoj trajati kratko vrijeme, toliko da se upoznam s novim alatima u mehanici, zaradim sredstva za kupnju specijalnog alata, a zatim vratim u svoju radionicu u Novu Gradišku. Nisam ni slutio da ću u toj firmi i tom gradiću nedaleko Erlangena ostati do moga umirovljenja.
Naime, vrlo brzo dolazi mi supruga sa sinom u Herzogenaurach. Zapošljava se u istoj firmi, a dvogodišnjeg sina smo upisali u njemački dječji vrtić. Tu je sin Petar završio i svoje školovanje, završio zanat i oženio se djevojkom iz obližnjeg grada. Tu su mi se rodili unuk Marco i unuka Janina.
Danas, kada sam u mirovini, odlazim sa suprugom u Herzogenaurach barem dva puta godišnje, ne samo radi prijateljskih veza sa ljudima iz toga lijepoga bavarskoga gradića nego i naše šire obitelji.
Autobiografiju završavam kratkim opisom događaja koji su prethodili uspostavljanju prijateljskih veza Grada Nove Gradiške i Grada Herzogenauracha.

Godine 1976. na moju inicijativu osnovali smo u Herzogenaurachu kuglački sportski klub. Nazvali smo ga “YU”, premda smo predložili naziv “Croatia”. Naime, za klub su igrali i u njega su učlanjeni pripadnici raznih nacionalnosti iz svih republika bivše SFRJ. Kako je i onda politika određivala mnogo toga u našim životima, pa tako i “gastarbeitera” prihvatili smo ime “YU” za Kuglački klub. Za prvog predsjednika zabran sam ja i ostao sam sve do 2002. godine.
Iste godine, daleke 1976. uspostavio sam kontakte na kulturnom i sportskom području sa Gradom Nova Gradiška. Gospodin Franjo Pelan i tadašnja Općinska konferencija socijalističkog saveza darovali su za potrebe kluba pisaći stroj marke “Biser” i garnituru dresova za kuglaše.
U jesen 1976. došli su nam u Herzogenaurach članovi KUD-a “Tamburica” iz Starog Petrovog Sela. To je bio prvi posjet, ali vrlo uspješan i dojmljiv. Tadašnji gradonačelnik, gospodin Hans Ort priredio je primanje za sve goste u gradskoj vijećnici. To je bio događaj iza kojega su slijedili međusobni posjeti prijatelja, Herzogenauracha i Nove Gradiške.
Na slijedećim stranicama ove knjige prikazan je kronološki slijed tih posjeta.
Danas, kada pišem ovu kratku autobiografiju ponosan sam na sve što sam učinio za dobrobit moga Grada Nove Gradiške.
Možda je mogli i više, naročito na jačanju gospodarskih odnosa, ali neizmjerno sam zahvalan gradonačelnicima Grada Herzogenauracha i njegovim građanima za veliku humanitarnu pomoć za vrijeme Domovinskog rata i uspostavljanju čvrstih prijateljskih odnosa dva grada. Nadam se da će tako ostati i u buduće – naveo je Marko Lončar u knjizi autora Franje Samardžića NOVA GRADIŠKA HERZOGENAURACH 30 GODINA PRIJATELJSTVA i obilježavanja tridesete obljetnice prijateljstva u Novoj Gradiški.
Nakon umirovljenja Marko se vratio u Novu Gradišku (Prvču) i sve do smrti nastavio unapređivati prijateljske veze gradova Nova Gradiška i Grada Herzogenaurach. i obilježavanja tridesete obljetnice prijateljstva u Novoj Gradiški.











































































