Autor: Udruga Pragma Zagreb
ZAGREB, 16. studenog 2026. – Sedamnaest zaposlenika iz sustava socijalne skrbi opisalo je udruzi Pragma kako su radili tijekom Domovinskog rata. Odgovore smo prikupili uoči obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Njihova sjećanja govore o strani rata o kojoj se rijetko piše. To su ljudi koji su prihvaćali prognanike i izbjeglice dok su i sami živjeli pod uzbunama, a o sebi su tada najmanje mislili.
Zbrinjavanje prognanika i izbjeglica došlo je povrh redovnog posla, a ne umjesto njega. Ispitanici nabrajaju prihvat i evidentiranje ljudi, popunjavanje prognaničkih kartona, isplatu naknada, podjelu humanitarne pomoći i obilaske terena, rad s braniteljima i rad u području prevencije suicida, organiziranje radionica za djecu i obitelji. Jedna je kolegica telefonom tražila rodbinu prognanih osoba po cijelom svijetu. Radilo se i noću, kada su stizali autobusi, vlakovi i brodovi. Jedna socijalna radnica pamti večer u kojoj je trebalo organizirati smještaj za 3500 prognanika s područja Dubrovnika. Drugi ispitanik opisuje desetak dana rada bez odmora u dvije škole tijekom Oluje, na popisivanju civila i pozivanju njihove rodbine. „Nismo gledali kad završava radno vrijeme“, napisala je jedna ispitanica. Druga je, još kao pripravnica, godinama bila dostupna 24 sata. Brinula je o zbjegovima u hotelima i barakama, o djeci bez pratnje i o obiteljima ranjenih i poginulih branitelja. Stručni radnici postajali su, kako su sami opisali, i operativci i logističari. Posao je tražio stalnu koordinaciju s humanitarnim organizacijama iz Hrvatske i inozemstva.
Šestero ispitanika opisuje rad pod uzbunama ili granatiranjem. Uredi su se selili u sigurnije zgrade, a za uzbune se odlazilo u najbliže sklonište i potom vraćalo na posao. Jedna ispitanica priznaje da su se znali sklanjati u ulaze zgrada ili, „dosta neoprezno“, bježati u obližnje podrume. Dvije ispitanice bile su i same prognanice koje su u Domovinskom ratu izgubile dom i mnoge drage osobe, a kolege s kojima su radile većinom su dijelili istu sudbinu. Nekoliko ih je kod kuće imalo malu djecu. Jedna ispitanica piše da joj nije palo na pamet pozvati se na zakonsko pravo majke malog djeteta. Suprug i ona organizirali su čuvanje unutar šire obitelji. „Strahovi su postojali više za članove obitelji“, sažela je druga.
Na pitanje kako su ljudima pružali osjećaj sigurnosti, većina odgovara jednostavno: razgovorom, slušanjem i suosjećanjem. Ispitanik koji je odlazio na teren blizu prve crte bojišnice piše da je ljudima bilo drago „samo što smo došli“. Jedna ispitanica opisuje sate, dane i mjesece razgovora „kroz bol, jecaje, suze“ s ljudima koji su izgubili bližnje i domove. Pomagače tog vremena opisuje kao oslonac, „jedan mali štap koji je mnogima pomogao“.
Nisu svi odgovori utješni. Dvoje ispitanika iskreno kaže da osjećaj stabilnosti nisu uspijevali pružiti jer je prognanika i izbjeglica bilo previše. „Teško, ponekad i nikako“, napisala je jedna. Podršku su pomagači nalazili jedni u drugima, kao i u svojim obiteljima, a neki i vjeri. Pomagali su i humor i druženje. Jedna ispitanica piše da su uz kolege nerijetko sve okretali na šalu. Prostora za brigu o sebi nije bilo. Jedanaest od sedamnaest ispitanika kaže da ga nisu imali ili da ga je bilo vrlo malo. Strah se najčešće potiskivao radom. „Jednostavno pokreneš sve funkcionalne rezerve i djeluješ“, opisuje jedna i dodaje da je osjećaj da si nekome pomogao „ipak najbolji lijek od sagorijevanja“.
Svih sedamnaest ispitanika ostalo je raditi u sustavu socijalne skrbi, neki 35 ili 40 godina. Na ratne godine većinom gledaju s ponosom. „Ponosna sam što sam i ja mogla dati svoj doprinos u obrani Domovine“, napisala je jedna ispitanica. Nekoliko ih piše da im je to iskustvo dalo otpornost i naučilo ih djelovati u kriznim situacijama. Jedna ispitanica tek je pišući odgovor shvatila zašto krizu u vrijeme pandemije COVID-a gotovo nije osjetila.
Ovakvo iskustvo je imalo i svoju cijenu – jedna ispitanica oboljela je ubrzo nakon rata od bolesti štitnjače i srca, a lijekove uzima i danas. Svoje zdravstveno stanje smatra posljedicom dugotrajnog iscrpljivanja i sagorijevanja na poslu. Dio ispitanika osjeća da njihov doprinos nije priznat. Dvije ispitanice navode da im nije priznat status branitelja.
Poruke mladim kolegama podijeljene su između sumnje i povjerenja. Dio ispitanika smatra da današnje generacije imaju drukčiji odnos prema poslu. „Današnje generacije to ne bi radile“, piše jedna ispitanica. Mladi bi trebali znati da se takvo iskustvo može dogoditi svakome, „pa i njima“, i zato treba učiti empatiju jer čovjek i njegov problem trebaju biti ispred administracije. Za očuvanje vlastitog zdravlja treba koristiti superviziju i druge alate kojih tada nije bilo. Jedna socijalna radnica s četrdeset godina staža sažela je što pomaganje u ratu traži: „Spremnost na odricanje, žrtvu i suosjećanje s patnjom ljudi, ali i nada da će biti bolje.“ Najviše povjerenja ima ispitanica koja je rat dočekala kao pripravnica. Voljela bi da mladi to nikada ne dožive. Ako bi ipak morali, uvjerena je da bi našli svoj način: „Oni to mogu!“
Hvala svima koji su podijelili svoja sjećanja. Nekima je, kako su nam napisali, upitnik bio poticaj da se vrate u te dane. Na Dan sjećanja s poštovanjem se sjećamo žrtava Domovinskog rata, Vukovara i Škabrnje. Sjećamo se i onih koji su u najtežim danima bili uz ljude koji su ostali bez doma.
* Tekst udruge Pragma se temelji na 17 anonimnih pisanih odgovora na sedam otvorenih pitanja, prikupljenih internetskim upitnikom od 9. do 15. studenoga 2026. Odgovore smo grupirali u teme postupkom tematske analize. Uzorak je mali i samoodabran pa nalazi opisuju iskustva ovih ispitanika, a ne svih pomagača u Domovinskom ratu. Citati su doslovni.











































































