DOMOLJUBI?! – Zlata Dupko i Josip Senić Pepa, dva života za slobodu?!

1111 0

Autor Franjo Samardžić

NOVA GRADIŠKA, 14. siječnja 2020. – Ovaj osvrt nastao je nakon pitanja poznanika, kome gori lampion na betonskoj ploči kod kružnog toka na raskrižju Benkovićeve i Svačićeve ulice, nadomak OŠ „Mato Lovrak“.

 

  ZLATA DUPKO – Na ostacima  spomen-obilježja  postavljenog, kako piše na mramornoj ploči, žrtvama fašističkog terora,  lampion netko pali sedamnaestogodišnjoj skojevki, Novokapelčanki  i novogradiškoj gimnazijalki koja je tu  strijeljana 1943. godine.  Njeni posmrtni ostaci, po jednoj verziji,  nalaze se u  spomen kosturnici u gradskom parku zajedno s partizanskim vođama novogradiškog kraja, a po drugoj na mjestu gdje je streljana.

Tko je Zlata Dupko, krhka  plavooka djevojka iz Nove Kapele i novogradiška  gimnazijalka zapisao je Feliks Valentić u knjizi  Naši ljudi i krajevi.

-Krhka i nježna  plavokosa djevojčica Zlata Dupko završila je te  daleke 1937. godine  četvrti razred osnovne škole u Novoj Kapeli. Zaljubljena u knjige, molila je siromašne roditelje (doseljenike  iz  Hrvatskog zagorja) da joj omoguće  pohađanje gimnazije u Novoj Gradiški. ..

U novogradiškoj gimnaziji  upoznaje se 1939. godine s mladim  skojevcima. Oduševljava se  naprednim idejama, i već 1940.  godine postaje član SKOJ-a, a tek  joj je  petnaest godina.

Teška su vremena, ali  „Crvena Zlata“ (kako su je zvali učenici) redovito izvršava zadatke: organizira rad omladine, dijeli letke i naprednu literaturu, prenosi  sanitetski materijal i lijekove, crta skice bunkera u gradu i uz prugu (dok putuje vlakom u školu), koliko je neprijatelja i kakav im jer  raspored, pripremaju li ofenzivu.

Gestapo ju je  uhapsio u proljeće 1942. godine. Šezdeset dana mučenja  nije slomilo hrabru  skojevku. Odlučnost i hrabrost  krhke  plavooke djevojke zadivila je zatvorenike i gestapovce. Izlazi iz zatvora još odlučnija i snažnija  u izvršenju zadataka. Postaje član  Okružnog komiteta SKOJ-a i KPJ.

I tog jutra, 8. siječnja 1943. pošla je u školu. U đačkoj torbi toga jutra nosila je povjerljivu  informaciju. Na željezničkoj stanici u Novoj Kapeli žandari i Njemci. Hapšenje. Reagirala je munjeviti. Progutala je ono što  neprijatelju nije  smjelo pasti u ruke.  Pljuštali su udarci nogama, kundacima, ležala je polugola u snijegu, okrvavljena, ali bez riječi i jauka. Njemci su pobjesnili, htjeli su pod svaku cijenu doznati za partizanske veze. Pretražili su kućicu njenih roditelja, ali nisu našli skice Nove Kapele  s oznakama rasporeda njemačkih snaga i izvještajem na poleđini. Bila jer skrivena u dvostrukom ovitku Zlatine knjige.

Ispitivanje je nastavljeno u novogradiškom zatvoru. Šest dana  strahovita mučenja  nije slomilo plavokosu skojevku, a sedmog predvečerja pred rakom prkosno je uzviknula: „Ubijte me, ali nećete druge! Ja sam skojevka“.

Nedaleko od željezničke pruge i mjesta gdje je streljana  „Crvena gimnazijalka“, pokaraj  nove osnovne škole, među borovima stoji mramorna ploča  na kamenom postolju, s imenima žrtava fašizma. Tu leži  Zlata Dupko, hrabra  sedamnaestogodišnja  skojevka, zajedno sa suborcima, kako je i željela – piše Feliks Valentić u knjizi  Naši ljudi i krajevi.

Po Zlati Dupko  u Novoj Gradiški je imenovana ulica (sadašnja Ulica baruna Trenka), a u Novoj Kapeli Osnovna škola nosila je njeno ime, a ispred škole  bilo je  postavljeno spomen poprsje na kojem je bilo zapisano – Domovina će živjeti, ponosna na tvoju mladost i heroizam.

 Nakon demokratskih promjena Zlata Dupko  „izgubila“ je  ulicu u Novoj Gradiški, a   srušeno je i  spomen-obilježje.  Uklonjeno je i njeno spomen-poprsje u Novoj Kapeli. Prilikom preimenovanja  ulica u Novoj Gradiški, gradska demokratska  vlast  jednu ulicu u naselju Mala  imenovala  je  Ulica Josipa Senića Pepe.

 

    JOSIP SENIĆ PEPA – Wikipedija piše   da  je  Josip Senić  rođen  u Novoj Gradiški 1936. godine. Kao maloljetnik bio je član organizacije Hrvatski nacionalni pokret te je tako došao u sukob s tadašnjom komunističkom vlašću.  1956. godine osuđen je na dvije godine uvjetne kazne zbog neprijateljske djelatnosti, a 1957. godine pobjegao je u Italiju.  Iz Italije otišao je u Australiju.  U Australiju je Senić došao 1. ožujka 1959. godine.[Do 1961. godine bio je dijelom unutarnjeg kruga HRB-a. Došao je na čelo Hrvatskog revolucionarnog bratstva nakon što je UDBA otela i ubila dotadašnjeg glavnog tajnika Gezu Paštija. Pseudonim mu je bio Mirko Slavonac.

Senić je trebao sudjelovati u Bugojanskoj akciji no ubijen je tri mjeseca prije akcije.  Ubio ga je suradnik Udbe, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Udba je pratila Senića a o njegovome kretanju i namjerama redovito je Udbu izvještavao Vinko Sindičić (suradnik Udbe pod pseudonimom Mišo) i on im je dao detaljan plan gostionice u Wieslochu pokraj Heidelberga, gostionice u kojoj je kasnije ubijen Senić. 10. ožujka 1972. godine našao ga je mrtvoga upravitelj gostionice u Wieslochu u sobi u kojoj je Senić spavao.[ Našao ga je s prerezanim grkljanom i dva zrna iz pištolja u glavi.

Pokopan je u Wieslochu. Njegovi posmrtni ostatci prenijeti su u Hrvatsku  i pokopani su uz vojne počasti 20. veljače 1999. godine na zagrebačkome groblju Mirogoju.

Hrvatsko revolucionarno bratstvo je bila hrvatska emigrantska tajna revolucionarna organizacija koja se borila za demokratsku suverenu i slobodnu Hrvatsku. Utemeljili su ga Geza Pašti, Jure Marić, Ilija Tolić i Josip Oblak rujna 1961. u Sydneyu[ čijim je bio prvim glavnim tajnikom.[ Nakon što je otet i ubijen Geza Pašti, na mjesto glavnog tajnika došao je Josip Senić koji je oslonac nalazio u francuskom stožeru i skupini koju je vodio Petar Andrić, brat Adolfa i Ambroza Andrića, koji su bili jedni od vođa HRB-a u Australiji.  Djelovala je i u Europi te u SAD-u. Osnovni cilj HRB-a bilo je oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije.

Poznate su gerilske skupine koje je ubacila u Jugoslaviju radi destabiliziranja Jugoslavije, dizanja ustanka u Hrvatskoj i oslobođenja Hrvatske: Bugojanska skupina, skupina Tolić -Oblak i skupina Matičević – Prpić.

Obračun radikalnijih frakcija hrvatskog iseljeništva s jugoslavenskim službama šef njemačkog policijskog odjela za Hrvate Anton Brunette nazvao je građanskim ratom između “Hrvatske i Jugoslavije”. Zbog poduzetih akcija u to je vrijeme HRB smatrana trećom najopasnijom organizacijom te vrste u svijetu, odmah nakon Crnog rujna i južnoameričkih Tupamarosi. (Wikipedija)

Kontraverze hrvatske povjesti

Ova dva kratka životopisa,  čiji su  glavni akteri  okrutno ubijeni, uvjereni da je dobro ono što rade, priče su  današnjeg društva i zorno svjedoče, ne samo kod nas, već i u svijetu,    da su pojedinci i skupine koji  se bore za neka svoja uvjerenja, za jedne osloboditelji, a za druge  teroristi. Priče su istinite i svjedoče da s istinom nije  uvijek lako  iako će se s vi složiti  da istina ne bi trebala biti pokvarljiva roba.

Istina je uvijek jedna, ali  različiti ljudi  ju različito doživljavaju i  različito tumače, najčešće zbog  političkih okolnosti.  Istina često  nije mišljenje i stav povjesničara, već političkog uvjerenja i stav politike  koji se temelji na  poznatoj krilatici da pobjednici pišu povijest nastojeći korigirati ili promijeniti kolektivnu svijest.

Latinska poslovica “Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života  može se primijeniti kao pravilo samo u slučaju  da je napisana istinito. Kako ju stoga primijeniti na aktere o kojima je ovdje riječ?

Zlata Dupko  i Josip Senić Pepa  dvije su istinite priče s tom razlikom da je  Zlata Dupko još jednom streljana kada joj je „oduzeta“  ulica u Novoj Gradiški,  a  Josipa Senića Pepu  u život nije vratilo po njemu  imenovanje ulice u Maloj.  Nova Gradiška je mjesto  u kojemu se o tome ne razgovara, a  neki povijesni događaji prešućuju, bez obzira  na  značaj  koji su imali  i što netko o njima mislio. Kao da je o tome neugodno  razgovarati  pa se šuti ili namjerno prešućuje. Jedan je  bio  24. travnja 1945. godine.  Tada je Nova Gradiška, jedni će reći bila oslobođena od Njemaca i ustaša, a drugi okupirana od partizana. Iako se obilježava Dan antifašističke borbe o tom dijelu novogradiške  povijesti je, kako sada stvari stoje,  bolje  i ne pričati.  Iako se obilježava, Dan antifašističke borbe ne obilježavaju svi, isto kao ni Europski dan  sjećanja na žrtve  svih totalitarnih  i autoritarnih režima, što se vidi prilikom polaganja vijenaca, na istom mjestu kod spomenika poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima.    

Na betonskoj  ploči  kod kružnog toka nadomak osnovne škole i dalje će  gorjeti lampion sve dok ga tamo bude imao tko donositi i paliti.  Rekli bi, sve ostalo je povijest.

George Orwell   je napisao “Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost; tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”. Daleko smo mi od toga. Društvo bez kontrole.

Related Post