Gradski muzej Nova Gradiška će u četvrtak, 9. travnja, otvoriti izložbu “Notturno” umjetnika Hrvoja Duvnjaka.
Otvorenje će se održati u 19 sati, a ulaz je slobodan!
Hrvoje Duvnjak rođen je 1977. godine u Đakovu.
Nakon završene gimnazije upisao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2002. godine je diplomirao u klasi profesora Zlatka Kauzlarića – Atača.
Od 2005. godine je asistent, te od 2011. docent slikarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Od 2008. do 2012. bio je predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku.
- i 2014. godine bio je voditelj Likovnog odsjeka na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Od 2012. do 2017. je član, a od 2017. do 2021. predsjednik Kulturnog vijeća Grada Đakova.
- izabran je za predsjednika Upravnog vijeća Centra za kulturu Đakovo.
- izabran je za izvanrednog profesora slikarstva i crtanja na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Hrvoje Duvnjak izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
Notturno
Tradicija znači dati pravo glasa najnevidljivijoj od svih klasa, našim precima. To je demokracija mrtvih.
Gaming. Pojam koji je danas iznimno čest u svakodnevnom vokabularu. Uobičajeni obrazac popularnih videoigara odvija se na sljedeći način: ulazite u drevni zamak, „eliminirate sve neprijatelje na prvom katu“, zatim prolazite kroz vrata ili hodnik koji vas vode „na sljedeći kat“, odnosno na višu razinu igre, potom kroz još jedna vrata, pa još jedna, i tako sve do samoga kraja igre. Ipak, opisani obrazac nije nikakva novost. Već su nekadašnji rimski carevi, gradnjom sebi posvećenih slavoluka, činili upravo isto: prolazeći ispod trijumfalnih lukova u svečanim povorkama, svima, urbi et orbi, davali su do znanja kako su osvajanjem novih teritorija čitavo dotadašnje Rimsko Carstvo uveli u novu razinu svjetske kulturno-političko-gospodarske „igre“.
Taj nas isti obrazac poučava kako je svaki istinski umjetnik i svojevrsni gamer, jer i umjetnik mora proći kroz mnoštvo razina u vlastitim razvojnim procesima. Zato nas, dok promatramo slike umjetnika Hrvoja Duvnjaka, ne treba čuditi susret s „Adamom“, drevnim mikenskim lavovima, Mešom Selimovićem, Ivanom Kožarićem, Richardom Serrom, njegovim prijateljima s Akademije u Osijeku, pa i njegovom partnericom Ninom – i to na jednom mjestu. A kako, uostalom, sve to povezati? Možda gusto nanesenim, pastoznim slojevima prusko plave boje, s povremenim bljeskovima crvene i zelene? U stvari, budimo precizni pa recimo: ono što sve objedinjuje jest umjetnik kojemu je navedena „pasta“ svojevrsni avatar, njegovo „drugo tijelo“ iz kojega izranjaju motivi snažne simbolike, dok se kaleidoskopski međusobno prelijevaju. Čini se kako svaki motiv ponaosob žrtvuje nešto od svoje značenjske čistoće, zbrajajući se u cjelokupnom postavu kao rezultanta sveukupnosti. Vrata koja se otvaraju prema nekoj tajni čuvaju dva lava ambivalentnih značenja: od nagonske, nekontrolirane snage i društvene izopačenosti do simbola dvaju obzora i sunčeve putanje od jednoga kraja zemlje do drugoga, kao neumitnog protoka vremena. Svjetlost prizemljenog mjeseca dolazi od tog istog sunca ili, poetski rečeno: ne reflektira li se umjetnikova svjetlost u njegovoj Nini? Težina njegovih kubusa težina je Adama (adamah = zemlja), praoca one iste napete nelagode Serrinih čeličnih ploča. Čvrste forme na Duvnjakovim platnima su maska. Na koncu, kubusi ne mogu (i vjerojatno i ne žele!) pružiti otpor: kako roju nježnih zelenih silnica koje ih oživljuju, tako i riziku vlastite otvorenosti i „suradnji“ s onim „drugim“.
Svojim prolascima kroz mnogobrojna „vrata bez kuća“ i prostore bez utjehe i smiraja, umjetnikovo tijelo može postati idealnom kašom kompromisa i Duvnjak to zna. Ali što mu onda preostaje? Preostaje prisjetiti se što se dogodilo patrijarhu Jakovu nakon sna o stepenicama kojima se anđeli uspinju i silaze (ta je slika očigledno ukazivala na promjenu, na istodobnost duhovnog i materijalnog, nebeskog i zemaljskog, unutarnjeg i vanjskog). Odgovor je: hrvao se s anđelom (čitaj: i dalje je nesvjesno odbijao priznati da ne ovisi sve o njegovoj volji i lukavstvu)! Manje-više svi to činimo, pa tako i Hrvoje [gamer] u noći punoj zvijezda.
Zlatko Kozina
