Ovaj tekst pišem predstavljajući se prvenstveno kao majka dvoje djece, kao roditelj, zatim i kao predsjednica udruge osoba s posebnim potrebama, te na posljetku kao poduzetnica i poslodavac. Neću i ne želim proći mimo beogradske tragedije, koje se prelijeva i nastavlja – samo tako, šutke.
Svaki pojedinac kada čuje za događaje ubojstava počinjenih od jednog teenagera sklon je sebi reći „ma dobro je, nije to kod nas, to je tamo negdje dovoljno daleko, to je učinilo neko dijete s kojim ja/mi nemamo veze, neće se to meni/nama desiti…“.
Stvarnost je drugačija! Zašto?
Naš cijenjeni psiholog dr. Bagarić kaže „dok se jedan dio populacije nakon tragičnih događaja identificira sa žrtvama i njihovim bližnjima, drugi dio se identificira sa zločincem. Objasnio je kako te osobe uglavnom imaju snažne psihopatske elemente u svom mentalnom sustavu. Stoga, kako se lijepe situacije šire i zarazne su, isto se nažalost događa i s ružnim stvarima koje se krenu širiti kroz populaciju.“
Sve što se desilo i što se dešava u Beogradu i okolici, a zatim i u cijelom srbijanskom društvu tiče se i nas. Jer to je zaista jedan korak dalje od prelijevanja tragedije i u naše društvo.
No čija je odgovornost prepoznati moguću psihopatiju?
Smatram da je prvenstveno odgovornost nas roditelja naći u svakom danu vrijeme za svjesno roditeljstvo. Da svoje dijete svjesno pitamo i svjesno poslušamo kako je, što mu se taj dan desilo, pomognemo svom djetetu razumjeti pojedinu situaciju, objasniti zašto se nekako treba, a drugačije ne treba ponašati, učiti dijete uzroku i posljedicama, učiti ga vrijednostima i svaki dan prenositi osjećaj zajedništva i obitelji.
Obitelj – to je u modernom zapadnom društvu posebna problematika. Čini mi se kao da za puno naših obveza pronalazimo vrijeme, no za obitelj sve teže i sve manje. Kapitalizam želi da obitelj ima što manje, kako bi s bračni parovi razdvajali i umjesto jednog domaćinstva ostvarili dva, a kada dijete ili djeca odrastu i po tri ili četiri. Jer sve je to netko izračunao.
Još uvijek smatram da je to što smo manje europsko društvo naša vrijednost, to što još uvijek možemo nabaviti domaće proizvode kvaliteta hranjenja, to što udišemo čisti zrak, imamo četiri godišnja doba, družimo se, slavimo obiteljske događaje i poštujemo religiju kojoj pripadamo kvaliteta našeg življenja.
Roditelji, poduzetnici, koliko god bili zaposleni i koliko god nas opteretile razne poslovne situacije, dati djetetu mobitel – nije rješenje.
Odgađati odgoj – obije se svakom roditelju u glavu.
Podbujati moguću patologiju kod djeteta – za svaku osudu.
Za kraj pitam vas – je li ovo društvo u kojem je postalo normalno ići na botox, ali nije normalno potražiti stručnu psihološku pomoć?
Svim našim bakama koljenima u nazad – hvala, svim majkama – hvala.
Sretan majčin dan!
Mirela
