Autor Franjo Samardžić
NOVA GRADIŠKA, 14. siječnja 2020. – Ovaj osvrt nastao je nakon pitanja poznanika, kome gori lampion na betonskoj ploči kod kružnog toka na raskrižju Benkovićeve i Svačićeve ulice, nadomak OŠ „Mato Lovrak“.
ZLATA DUPKO – Na ostacima spomen-obilježja postavljenog, kako piše na mramornoj ploči, žrtvama fašističkog terora, lampion netko pali sedamnaestogodišnjoj skojevki, Novokapelčanki i novogradiškoj gimnazijalki koja je tu strijeljana 1943. godine. Njeni posmrtni ostaci, po jednoj verziji, nalaze se u spomen kosturnici u gradskom parku zajedno s partizanskim vođama novogradiškog kraja, a po drugoj na mjestu gdje je streljana.
Tko je Zlata Dupko, krhka plavooka djevojka iz Nove Kapele i novogradiška gimnazijalka zapisao je Feliks Valentić u knjizi Naši ljudi i krajevi.
-Krhka i nježna plavokosa djevojčica Zlata Dupko završila je te daleke 1937. godine četvrti razred osnovne škole u Novoj Kapeli. Zaljubljena u knjige, molila je siromašne roditelje (doseljenike iz Hrvatskog zagorja) da joj omoguće pohađanje gimnazije u Novoj Gradiški. ..
U novogradiškoj gimnaziji upoznaje se 1939. godine s mladim skojevcima. Oduševljava se naprednim idejama, i već 1940. godine postaje član SKOJ-a, a tek joj je petnaest godina.
Teška su vremena, ali „Crvena Zlata“ (kako su je zvali učenici) redovito izvršava zadatke: organizira rad omladine, dijeli letke i naprednu literaturu, prenosi sanitetski materijal i lijekove, crta skice bunkera u gradu i uz prugu (dok putuje vlakom u školu), koliko je neprijatelja i kakav im jer raspored, pripremaju li ofenzivu.
Gestapo ju je uhapsio u proljeće 1942. godine. Šezdeset dana mučenja nije slomilo hrabru skojevku. Odlučnost i hrabrost krhke plavooke djevojke zadivila je zatvorenike i gestapovce. Izlazi iz zatvora još odlučnija i snažnija u izvršenju zadataka. Postaje član Okružnog komiteta SKOJ-a i KPJ.
I tog jutra, 8. siječnja 1943. pošla je u školu. U đačkoj torbi toga jutra nosila je povjerljivu informaciju. Na željezničkoj stanici u Novoj Kapeli žandari i Njemci. Hapšenje. Reagirala je munjeviti. Progutala je ono što neprijatelju nije smjelo pasti u ruke. Pljuštali su udarci nogama, kundacima, ležala je polugola u snijegu, okrvavljena, ali bez riječi i jauka. Njemci su pobjesnili, htjeli su pod svaku cijenu doznati za partizanske veze. Pretražili su kućicu njenih roditelja, ali nisu našli skice Nove Kapele s oznakama rasporeda njemačkih snaga i izvještajem na poleđini. Bila jer skrivena u dvostrukom ovitku Zlatine knjige.
Ispitivanje je nastavljeno u novogradiškom zatvoru. Šest dana strahovita mučenja nije slomilo plavokosu skojevku, a sedmog predvečerja pred rakom prkosno je uzviknula: „Ubijte me, ali nećete druge! Ja sam skojevka“.
Nedaleko od željezničke pruge i mjesta gdje je streljana „Crvena gimnazijalka“, pokaraj nove osnovne škole, među borovima stoji mramorna ploča na kamenom postolju, s imenima žrtava fašizma. Tu leži Zlata Dupko, hrabra sedamnaestogodišnja skojevka, zajedno sa suborcima, kako je i željela – piše Feliks Valentić u knjizi Naši ljudi i krajevi.
Po Zlati Dupko u Novoj Gradiški je imenovana ulica (sadašnja Ulica baruna Trenka), a u Novoj Kapeli Osnovna škola nosila je njeno ime, a ispred škole bilo je postavljeno spomen poprsje na kojem je bilo zapisano – Domovina će živjeti, ponosna na tvoju mladost i heroizam.
Nakon demokratskih promjena Zlata Dupko „izgubila“ je ulicu u Novoj Gradiški, a srušeno je i spomen-obilježje. Uklonjeno je i njeno spomen-poprsje u Novoj Kapeli. Prilikom preimenovanja ulica u Novoj Gradiški, gradska demokratska vlast jednu ulicu u naselju Mala imenovala je Ulica Josipa Senića Pepe.
JOSIP SENIĆ PEPA – Wikipedija piše da je Josip Senić rođen u Novoj Gradiški 1936. godine. Kao maloljetnik bio je član organizacije Hrvatski nacionalni pokret te je tako došao u sukob s tadašnjom komunističkom vlašću. 1956. godine osuđen je na dvije godine uvjetne kazne zbog neprijateljske djelatnosti, a 1957. godine pobjegao je u Italiju. Iz Italije otišao je u Australiju. U Australiju je Senić došao 1. ožujka 1959. godine.[Do 1961. godine bio je dijelom unutarnjeg kruga HRB-a. Došao je na čelo Hrvatskog revolucionarnog bratstva nakon što je UDBA otela i ubila dotadašnjeg glavnog tajnika Gezu Paštija. Pseudonim mu je bio Mirko Slavonac.
Senić je trebao sudjelovati u Bugojanskoj akciji no ubijen je tri mjeseca prije akcije. Ubio ga je suradnik Udbe, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Udba je pratila Senića a o njegovome kretanju i namjerama redovito je Udbu izvještavao Vinko Sindičić (suradnik Udbe pod pseudonimom Mišo) i on im je dao detaljan plan gostionice u Wieslochu pokraj Heidelberga, gostionice u kojoj je kasnije ubijen Senić. 10. ožujka 1972. godine našao ga je mrtvoga upravitelj gostionice u Wieslochu u sobi u kojoj je Senić spavao.[ Našao ga je s prerezanim grkljanom i dva zrna iz pištolja u glavi.
Pokopan je u Wieslochu. Njegovi posmrtni ostatci prenijeti su u Hrvatsku i pokopani su uz vojne počasti 20. veljače 1999. godine na zagrebačkome groblju Mirogoju.
Hrvatsko revolucionarno bratstvo je bila hrvatska emigrantska tajna revolucionarna organizacija koja se borila za demokratsku suverenu i slobodnu Hrvatsku. Utemeljili su ga Geza Pašti, Jure Marić, Ilija Tolić i Josip Oblak rujna 1961. u Sydneyu[ čijim je bio prvim glavnim tajnikom.[ Nakon što je otet i ubijen Geza Pašti, na mjesto glavnog tajnika došao je Josip Senić koji je oslonac nalazio u francuskom stožeru i skupini koju je vodio Petar Andrić, brat Adolfa i Ambroza Andrića, koji su bili jedni od vođa HRB-a u Australiji. Djelovala je i u Europi te u SAD-u. Osnovni cilj HRB-a bilo je oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije.
Poznate su gerilske skupine koje je ubacila u Jugoslaviju radi destabiliziranja Jugoslavije, dizanja ustanka u Hrvatskoj i oslobođenja Hrvatske: Bugojanska skupina, skupina Tolić -Oblak i skupina Matičević – Prpić.
Obračun radikalnijih frakcija hrvatskog iseljeništva s jugoslavenskim službama šef njemačkog policijskog odjela za Hrvate Anton Brunette nazvao je građanskim ratom između “Hrvatske i Jugoslavije”. Zbog poduzetih akcija u to je vrijeme HRB smatrana trećom najopasnijom organizacijom te vrste u svijetu, odmah nakon Crnog rujna i južnoameričkih Tupamarosi. (Wikipedija)
Kontraverze hrvatske povjesti
Ova dva kratka životopisa, čiji su glavni akteri okrutno ubijeni, uvjereni da je dobro ono što rade, priče su današnjeg društva i zorno svjedoče, ne samo kod nas, već i u svijetu, da su pojedinci i skupine koji se bore za neka svoja uvjerenja, za jedne osloboditelji, a za druge teroristi. Priče su istinite i svjedoče da s istinom nije uvijek lako iako će se s vi složiti da istina ne bi trebala biti pokvarljiva roba.
Istina je uvijek jedna, ali različiti ljudi ju različito doživljavaju i različito tumače, najčešće zbog političkih okolnosti. Istina često nije mišljenje i stav povjesničara, već političkog uvjerenja i stav politike koji se temelji na poznatoj krilatici da pobjednici pišu povijest nastojeći korigirati ili promijeniti kolektivnu svijest.
Latinska poslovica “Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života“ može se primijeniti kao pravilo samo u slučaju da je napisana istinito. Kako ju stoga primijeniti na aktere o kojima je ovdje riječ?
Zlata Dupko i Josip Senić Pepa dvije su istinite priče s tom razlikom da je Zlata Dupko još jednom streljana kada joj je „oduzeta“ ulica u Novoj Gradiški, a Josipa Senića Pepu u život nije vratilo po njemu imenovanje ulice u Maloj. Nova Gradiška je mjesto u kojemu se o tome ne razgovara, a neki povijesni događaji prešućuju, bez obzira na značaj koji su imali i što netko o njima mislio. Kao da je o tome neugodno razgovarati pa se šuti ili namjerno prešućuje. Jedan je bio 24. travnja 1945. godine. Tada je Nova Gradiška, jedni će reći bila oslobođena od Njemaca i ustaša, a drugi okupirana od partizana. Iako se obilježava Dan antifašističke borbe o tom dijelu novogradiške povijesti je, kako sada stvari stoje, bolje i ne pričati. Iako se obilježava, Dan antifašističke borbe ne obilježavaju svi, isto kao ni Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, što se vidi prilikom polaganja vijenaca, na istom mjestu kod spomenika poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima.
Na betonskoj ploči kod kružnog toka nadomak osnovne škole i dalje će gorjeti lampion sve dok ga tamo bude imao tko donositi i paliti. Rekli bi, sve ostalo je povijest.
George Orwell je napisao “Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost; tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”. Daleko smo mi od toga. Društvo bez kontrole.
