NOVA GRADIŠKA, 13. travanj 2011. – U svom domu u Prvči neumorno radi Tomislav Petranović – Rvat. Kaže da, s obzirom na godine, koje i nisu tako velike, još uvijek može raditi pun energije i snage. Razgovarali smo o tome što trenutno radi i koje su mu slikarske preokupacije te o kulturnom ozračju u našem gradu. – Gradski muzej Nova Gradiška
priprema moju retrospektivnu izložbu koja će prikazati cijeli moj rad, od ranih početka do danas. Izložbu priprema mladi kustos Miroslav Pišonić.
Radim cijelo vrijme i trenutno pripremam skice za jednu apokaliptičnu mapu. Već sam završio neke mape, među kojima su i mapa o Vukovaru i mapa na hebrejskom jeziku. Pripremam se da ovoga proljeća počmem raditi ulja na platnu, i to jedan novi ciklus. Pripremam još neke stvari o kojima za sada ne bi govorio jer želim da to bude iznenađenje.
Tomoslav Petranović-Rvat nije do sada u Novoj Gradiški bio adekvatno predstavljen. Koji je tome razlog?
– Mogu se vrlo kritički osvrnuti na kulturnu klimu u našem gradu. Kulturna klima koju pratim od davnih dana nije nimalo optimistična. Ne kažem to zato što imam malo više godina i što mogu reći kako je to nekada bilo. Stvarno, u nekim prošlim vremenima u Novoj Gradiški su se zbivala mnoga kulturna događanja koja su bila na nivou cijele države. Danas se sve to svelo na nekaku tugu, na nekakav jad. Jedina nekakva velika manifestacija u Novoj Gradiški je Novogradiško glazbeno ljeto. Nemam ništa protiv takvih manifestacija jer je dobro da se bar nešto događa. To je međutim jedan običan seoski dernek, odnosno kirvaj. Pravih izložbi, kazališnih predstva, pravih kulturnih događanja gotovo da i nema. Sve se svelo na nekakvo životarenje. Postavljam pitanje da li je to takav mentalitet i da li su ljudi u pitanju. Na izložbe uvijek dolazi destak istih ljudi. Ne postoji jedan kontinuitet kulturnog djelovanja u našem gradu. Osim toga možda su razlozi gospodarska, odnosno ekonomska situacija koja je u našem gradu vrlo loša.
Treba li Grad, kao institucija lokalne samnouoprave, nešto poduzimati i dati poticaj?
– Grad čine ljudi. Do sada na žalost u ovom gradu, na svim vodećim mjestima, nismo imali ljude koji su bili zainteresirani za prosperitet grada uopće. Ne govorim samo o kulturnim nego i o drugim stvarima. Dakle, nisu bili zainteresirani. Bili su uglavnom zainteresirani za vlastiti probitak, za vlastite džepove, a što sam ja osjetio i na svojoj koži nekoliko puta. Naravno da bi Grad prvi trebao nešto učiniti. Sjećamo se da su u ovome gradu ujutro na ulicama bile tisuće ljudi koji su odlazili na posao u Tvornicu alata, u Sekulić, Nektar i druge tvrtke. Danas toga više nema. Imam dojam da je to jedno obično životarenje. U svakom slučaju to je odraz cijele naše trenutne situacije i u kulturi i u ekonomiji, moralu i politici, u svemu. Sve se srozalo na najniži stupanj jednostavnog preživljavanja.
Živimo u županiji i gradu koji prednjače na listi nezaposlenosti i siromaštva. Tko je za to odgovoran?
– Gotvo da gore ne može ni biti. Cijela država je u jako lošem stanju. Evidentno je tko je kriv za tu situaciju. Dijelom možemo reći da i mi građani snosimo dio odgvornosti jer često na izborima biramo ljude koji nemaju nacionalni ponos i nacionalni osjećaj. Drugo, to su ljudi često vrlo niskoga morala, ljudi koji su, kako mi to kažemo u našem žargonu grebatori i samo misle na nekakvu vlastitu korist.
Da li je to razlog zašto su se ljudi povukli u svoje domove i nema ih u društvenom životu?
To je sociološki problem. Ne znam zašto ta letargija i malodušnost. Može se reći da su 1991. godine kada se stvarala Hrvatska i kada su naši mladići ginuli po bojištima, drugi veliki Hrvati, okolo krali i pelješili. Nekima je Hrvatska bila domovina za koju su ginuli, a nekima je ona postala imovina. Danas, hoćemo ili nećemo, vidimo da je cijela ta situacija dovela do toga da je narod postao malodušan, da narod gotovo ne vjeruje nikome. Osim toga tu je silna korupcija koja je toliko uzela maha da se sve gleda kroz nekakvu materijalnu korist- kaže Tomislav Petranović-Rvat.
