Zdravstveno uređenje u Republici Hrvatskoj organizirano je po principu socijalnih usluga, gdje se one pružaju gotovo besplatno za krajnjeg korisnika. Naime, nije besplatno niti može biti jer svaka roba košta, ljudski rad ima cijenu, održavanje bolnica i drugih zdravstvenih ustanova ima svoju cijenu. No, dobar dio tereta tog aparat podnosi država, a drugi dio sveukupnog troška podnose zaposleni tj. u njihovo ime poslodavci, koji su dužni mjesečno uplaćivati za podmirenje zdravstvenih usluga i mirovinskog.
Fascinantno mi je razumijevati kako postoje skupine vladajućih kojima je u interesu da aparat kojim upravljaju ne funkcionira, da košta, da se milijuni usmjeravaju u nečije džepove, a ne u zdravlje naših građana.
Kada smo mladi i zdravi, ne razmišljamo puno o tome koja je kvaliteta života ima i funkcionalno zdravstvo koje pruža kvalitetne liječničke i specijalističke usluge. Ne dopire do nas da ćemo i mi u nekoj kasnijoj životnoj dobi biti korisnici upravo tih svih usluga. I onda kada ti se desi, počinješ shvaćati što uhodano zdravstvo znači za kvalitetu življenja.
Paradoks se događa, kada građanina u svim tim ranijim životnim fazama redovito podmiruje i plaća zdravstvene doprinose, a kada osobi zatreba usluga dolazi na višemjesečne, ponekada i višegodišnje liste čekanja.
Još je jedna studija slučaja na bazi korisnika koji cijele živote plaćaju zdravstvo, a zapravo ga nikada niti nisu imali prilike koristiti.
Pretpostavljam da postoji i ona kategorija koja je za svog vijeka plaćala minimalno, a visinu troškova koje generira liječenje te osobe producira troškove za natprosječno velik broj ljudi.
Ipak, kako razmišljaju odgovorni o trenutačnom stanju zdravstva? Ima li RH strateški plan reforme zdravstva? Tko je odgovoran kada se svaki mjesec gube milijuni?
Ne malo puta pacijent je sveden na to da čeka neki specijalistički pregled mjesecima ili ode u neku privatnu polikliniku i plati za bržu usluge. U istim tim poliklinikama uglavnom rade isti specijalisti kao i u državnim ustanovama. Kako onda u privatnoj poliklinici sustav može funkcionirati, a u državnoj radi u usporenom tempu kretanja?
Poduzetnica sam čitav život i privatna poliklinika je biznis koji čini se oko nas svima uspijeva. Ipak zastupam se za ono što mi kao građani plaćamo, česti i uglavnom ne dobivamo, a obećano nam je i pripada nam.
Što je sustav veći, on je tromiji. Ipak sjetimo se da je cijela naša država brojna s ljudima koliko i jedna malo veći grad 600 – 700 km zapadnije od nas. Stoga nema da ne može, pitanje je -KAKO?
