Petnaesti je siječnja 1992. godine Hrvatska postala međunarodno priznata i neovisna država. Prije točno pet mjeseci, 15. kolovoza 1991. godine, okupacijska vojska prešla je Savu kod Stare Gradiške i započela osvajački rat i agresiju na zapadnu Slavoniju.
Mnogi će se tih dana zapitati – hoće li 15. siječanj 1992. godine značiti i postupan odlazak federalne vojske s tla Hrvatske. Jugovojska će prijeći Savu, ali mladu hrvatsku državu i njeno pučanstvo neće ostaviti na miru. Iz bosanske Posavine prijetit će i napadati hrvatska naselja na lijevoj obali Save. U nekoliko narednih mjeseci neprijateljska armada će se povući. Ostat će, međutim, dobro naoružani ekstremni Srbi kojima život u hrvatskoj državi nije krajnji cilj. Njihov je cilj velika, srpska država. Manje će se pucati, a problem pobunjenih zapadnoslavonskih Srba poprimit će novu dimenziju. Ekstremni će Srbi igrati na kartu vremena i izigravati sve dogovore o normalizaciji odnosa i života u okupiranom dijelu zapadne Slavonije.
U nazočnosti europskih promatrača , na pregovorima 16. siječnja između naše i neprijateljske vojske, Zapovjedništvo Operativne grupe Hrvatske vojske u Novoj Gradiški postavilo je pitanje otvaranja za promet željezničke i cestovne transverzale Zagreb – Beograd, koja je u blokadi od kraja kolovoza 1991. godine. Jedno od pitanja odnosilo se i na povlačenje neprijateljske vojske s područja zapadne Slavonije. Odgovora na ta pitanja nije bilo jer su pregovarači Banjalučkog korpusa izjavili kako su ona u nadležnosti višeg zapovjedništva njihove vojske.
Pregovori u Medarima
Iako se s agresorom sada često pregovara, a on obećava poštivanje sporazuma o prekidu vatre – ratu nije kraj. U petak, 17. siječnja, oružane čarke prerast će u otvoreni snažni napad srpske vojske na središnji dio bojišnice. U ranim večernjim satima srpski agresor je iz pravca Medara i Trnave žestoko napao položaje naše vojske. Između 16 i 18 sati na bojište kod Mašića ispalio je najmanje 80, a do 20 sati još četrdesetak granata. Gorjela je i šuma sjeverno od toga sela pa se pretpostavlja da je neprijatelj koristio napalm.
Budući da je uspostavljena telefonska linija između Zapovjedništva naše vojske i banjalučkog korpusa, uz prosvjed, od agresora je zatraženo objašnjenje za napad. General srpske vojske Momir Talić obećao je intervenirati na bojištu pa se time može objasniti prestanak napada u večernjim satima, iako se srpsko topništvo i dalje povremeno oglašavalo. Narednih dana tzv. „vruće“ telefonske linije s neprijateljskim zapovjedništvom biti će aktivne, a naša vojska će dobiti, već poznat izgovor, da se na bojištu ne mogu obuzdati četničke i druge oružane formacije ekstremnih Srba, koje ne mare za zapovijedi jugočasnika. Narušavanje primirja događa se u nazočnosti europskih promatrača koji se zalažu za još jedan neposredan susret predstavnika naše i neprijateljske vojske, i to u Okučanima. U nedjelju, 19. siječnja, obavljena je još jedna smjena europskih promatrača . Nova misija obišla je dijelove bojišnice na njenom sjevernom i južnom dijelu i nastojala se upoznati s ukupnom stanjem na bojištu. Obišli su i novogradišku bolnicu gdje se na liječenju nalaze i zatočeni ranjeni neprijateljski vojnici.
Sve češća terma razgovora postaje i dolazak zaštitnih snaga UN u Hrvatsku i u zapadnu Slavoniju. Najavljen je dolazak časnika za vezu UNPRPFOR-a. u svojim postrojbama i napade na položaje Hrvatske vojske, onda je točno da u njenim redovima na području Okučana djeluju oružane formacije kojima ne odgovara primirje i završetak rata političkim putem. Njima je u interesu izazivati sukobe i na taj način odgađati, pa čak i spriječiti, dolazak „plavih kaciga“.
Sve do pred kraj siječnja na crti razgraničenja će biti povremenog puškaranja i pokoje topničko ispaljenje. Nekoliko su puta najavljivani i odgađani pregovori između predstavnika naše i neprijateljske vojske, pa su časnici za vezu UN, koji dolaze u Novu Gradišku, najavili još jedne pregovore. U Zapovjedništvu Hrvatske vojske u Novoj Gradiški drže da neprijatelj pronalazi razloge za odgodu pregovora jer zapravo i ne želi pregovarati. Iako se zagovara mirno rješenje sukoba u Novoj Gradiški, još uvijek petokolonaši rade na stvaranju psihoze rata, straha i nesigurnosti. Nepoznata osoba javila je telefonom u Policijsku postaju Nova Gradiška, u utorak, 21. siječnja u 22,20 sati, da je u novogradiškoj bolnici podmetnuta eksplozivna naprava. Odmah su intervenirali operativci Policijske postaje i utvrdili da se radi o lažnoj dojavi.
Autobusni kolodvor
Na bojištu je varljivo primirje, a hrvatski branitelji na oprezu. Stanje ni rata ni mira daje ipak malog predaha Hrvatskoj vojsci pa se mogu obaviti i neke vojničke zadaće koje je rat spriječio da se obave ranije. U subotu, 25. siječnja, u Novoj Kapeli su svečanu prisegu dali vojnici, dočasnici i časnici Prvog i Trećeg bataljuna 121. brigade HV-e. Svečanom činu prisege bili su nazočni potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, predsjednik Vijeća općina Luka Bebić, zapovjednik obrane osijeka bojnik Branimir Glavaš i brigadir Miroslav Jezerčić, zapovjednik Druge operativne zone Bjelovar. Svi su nazočni posebnu počast odali 47-orici boraca 121. novogradiške brigade, koji su dali život za domovinu.
Željeznički kolodvor
Od 3. siječnja nema izravnih napada na Novu Gradišku što su novogradiščani iskoristili da u okviru mogućnosti normaliziraju svakodnevni život i saniraju oštećenja. nastala za vrijeme topničkih napada. Prisutna je, međutim, i dalje bojazan, a s njom i oprez glede srpskog dalekometnog topništva koje svoje cijevi i dalje drži uperene na grad. Život se u Novoj Gradiški postupno normalizira, ali brojne intervencije policije kazuju da je ovo stanje daleko od mirnoga. Ima dosta krađa, podmetanja požara, noćnih eksplozija, prometnih nezgoda, a dogodilo se i jedno ranjavanje od zalutalog metka.
O kakvom se primirju radi zorno potvrđuju podaci iz Opće bolnice. U prvih 19 dana siječnja 1992. godine poginulo je 12, a ranjeno 58 branitelja. Ranjena su i 4 civila.
Fotografije snimio: Emil Vončina
