– Novogradiščani i mještani prigradskih naselja u skloništima i podrumima su već navikli na život u ratu. Uzbune zbog zračnih ili općih opasnosti, topovski i minobacački projektili te strah od razornih djelovanja zločinačkog zrakoplovstva
sastavni su dio njihovih života u više od tri mjeseca. Uza sve te opasnosti Nova Gradiška živi kao grad, civilni život se nije ugasio – kaže Zdravko Sokić, predsjednik Skupštine općine Nova Gradiška, ističući kako Novogradiščani stoički podnose sve ratne nevolje shvaćajući da su razoreni grad i njihovi domovi cijena koja se mora platiti u prljavom ratu koji Srbija vodi protiv domovine Hrvatske.
Razaranja su golema, kaže Miroslav Čupić, predsjednik Kriznog štaba, naglašavajući kako je općina Nova Gradiška krizno žarište i da odmah iza crte bojišnice život posve funkcionira, što se i te kako osjeća u obrambenim redovima hrvatskih branitelja.
Konac je studenog 1991. godine. Uz ratne nedaće, Novogradiščanima prijete i one vremenske. Kiše su ratarima, na društvenom i privatnom posjedu, donijele velike nedaće. Iako su agrotehnički rokovi prošli, ratarima se savjetuje da pšenicu i dalje siju.
Budući da prijeti Sava, u općini su uvedene mjere pripravnosti od poplave.
Općinski Krizni štab ulaže velike napore kako bi zbrinuo velik broj beskućnika kojima su razoreni domovi.S tim u svezi donio je nekoliko uredbi i jednu preporuku. Ako imaju stan u etažnom vlasništvu ili obiteljsku kuću, nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu morat će ih ustupiti na privremeno korištenje obiteljima čiji su stanovi oštećeni i onesposobljeni za stanovanje.
Stanove s kojima raspolažu Skupština općine, društvena i javna poduzeća te druge organizacije, na privremeno će korištenje dodjeljivati Centar za socijalnu skrb. Policijska stanica raspoređivat će stanove s kojima ona upravlja.
Na društvene stanove koji su prazni, jer su njihovi korisnici napustili Novu Gradišku, odnosi se odluka po kojoj su svi nositelji stanarskog prava dužni javiti se posebnoj komisiji Izvršnog vijeća Skupštine općine do 30. studenog 1991. godine. Iz Općinskog Kriznog štaba upućen je apel građanima na privremenom radu u inozemstvu da slobodni stambeni prostor ustupe beskućnicima na privremeno korištenje.
Skupština općine Nova Gradiška 27. studenog donosi odluku o privremenom raspolaganju napuštenih kuća na području općine. Privremeno napuštene kuće dati će se na privremeno korištenje prognanicima i izbjeglicama evidentiranim u Centru za socijalnu skrb sve dok se ne budu mogli vratiti svojim kućama u okupiranom području.
Krizni je štab izdao i naredbu o zabrani prodaje alkoholnih pića u svim ugostiteljskim objektima u općini i odredio za njih novo radno vrijeme od 8 do 16 sati.
Na bojišnici se svakodnevno, u manjoj ili većoj mjeri,vode borbe. Svi dosadašnji mirovni potpisi, pa i posljednji, bili su znak srpskom agresoru da prestroji svoje snage i još žešće napadne. Nadu u trajnije primirje budi najavljeni dolazak europskih promatrača u Okučane da bi ustanovili tko krši primirje.
Novu Gradišku i općinsku organizaciju Crvenog križa su posjetili predstavnici Međunarodnog Crvenog križa iz Ženeve kako bi se upoznali s problemima u zbrinjavanju prognanika. Zanimali su se i o uvjetima rada zdravstvenih radnika i tijeku pregovora o razmjeni zarobljenika.
Prosinac, posljednji mjesec 1991. novogradiške ratne godine, u znaku je daljnjih nasrtaja agresora na prvu crtu obrane Nove Gradiške. Nemilosrdno se razaraju grad, sva prigradska naselja i naselja na obroncima Psunja i u Posavini. Sela na crti bojišnice postaju ruševine.
Iako neprijatelj i dalje nastoji pomaknuti bojišnicu bliže gradu, a ima i namjeru da osvoji i sam grad, postaje svjestan da od prodora prema istoku i Novoj Gradiški, nema ništa. Branitelji Nove Gradiške, a to su uz novogradišku 121. brigadu, slavonsko-brodska 108. i zagrebačke 99. i 100. brigadu, toliko su ojačali da početkom prosinca daju naslutiti i njihove veće ofenzivne akcije. Hrvatski branitelji definitivno su zaustavili srpskog agresora na novogradiškom bojištu i počeli ga potiskivati prema zapadu i Okučanima.
Pripadnici 121. novogradiške i 123. požeške brigade HV-e očistile su 10. prosinca od neprijateljskih snaga područje oko sela Šnjegavić, Golobrdac, Čečani, Sinlije, Opršinac i Vučjak. Tu je neprijatelj koncentrirao svoje snage s namjerom da zauzme Cerničku Šagovinu, Podvrško, Opatovac i Šumetlicu, stavi Novu Gradišku u okruženje i pokuša ju zauzeti. Neprijatelj je potisnut u pravcu Kamenskog.
Uz domaće četnike i tzv. teritorijalce, u zapadnu Slavoniju se dovlači sve više dobrovoljaca Srpske demokratske stranke iz Bosne i četnici iz Srbije. Tu su i srbijanski rezervisti , dovedeni dobrovoljno ili na silu. Svi se oni, uz pripadnike tzv. regularne jugoslavenske vojske, bore na novogradiškom bojištu rame uz rame. O kakvoj je vojsci zapravo riječ, kakva je njena obučenost i spremnost u borbi i njezino moralno ustrojstvo, dosta govore izjave zarobljenih četnika i srbijanskih rezervista nakon što su bezuspješno pokušali probiti se prema Cerničkoj Šagovini 12. prosinca 1991. godine.
Razgovor s dva zarobljena četnika i dva srbijanska rezervista četiri su različite priče istoga osvajačkog rata na tlu Hrvatske. Dvadeset i koju godinu stara djevojka, dobrovoljno je na okučanskom bojištu. Došla je, kaže, pomoći u sanitetu, no zarobljena je akciji s oružjem na ramenu, a ne sa sanitetskom torbicom. Opravdava se propagandom u Srbiji koja, kako kaže, govori o „ustašama koji masakriraju srpski narod“. Čudno je kako je jako brzo, tek nekoliko sati nakon zarobljavanja „Shvatila“ da je riječ o propagandi.
Tu je i četnički dobrovoljac, mlad čovjek u trapericama, težak tek pedesetak kilograma, koji je iz Požarevca došao „štititi“ Srbe u Slavoniji. Neprestano ponavlja kako bi samo još jednom želio vidjeti kćerkicu. Kažemo mu da je imao sreće, za razliku od dvojice četnika koji su u napadu na Cerničku Šagovinu završili svoj osvajački pohod na Slavoniju.
Zatočen je i srpski rezervist, kako kaže, legalno mobiliziran. Došao je u Slavoniju u uvjerenju da „ustaše kolju sve one kojih se dočepaju“. Zato je kaže, i bježao kad su bili opkoljeni. Imao je sreću da bude samo ranjen. Hrvatski vojnici na bojištu su mu pružili prvu pomoć i potom ga dopremili u novogradišku bolnicu.
U novogradiškoj bolnici je i ranjeni rezervist iz Valjeva. Na okučansko bojište došao je kao dobrovoljac. Ima ratno iskustvo. Borio se u Vukovaru, ali je. Kako kaže, s još 200 Valjevaca napustio bojište kada su zrakoplovi JNA bombardirali njihove položaje. Kako bi, kao dezerter, izbjegao metak u Valjevu, javio se u dobrovoljce.
