Autor Franjo Samardžić
NOVA GRADIŠKA, 19. svibnja 2022. – Danas je u Domu kulture otvorena izložba skulptura u staklu “Pretežno vedro”, akademskog kipara Petra Dolića. Radi se o osebujnom autoru i izložbi kakvu novogradiška likovna publika nije imala priliku vidjeti. Izložba je otvorena do 7. lipnja pa svakako treba navratiti u Dom kulture i uvjeriti se u kiparski izričaj autora, koji je, kako je istaknula Iva Körbler, svojim je dosadašnjim opusom dao pečat cijeloj srednjoj generaciji naših kipara.
Autora je pozdravila i kratko predstavila Danijela Juranović, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta MAR, a povjesničarka umjetnosti Iva Körbler je govorila o njegovom kiparskom stvaralaštvu.
-Malo je kiparskih imena na recentnoj hrvatskoj likovnoj sceni koja se mogu nositi s bilo kojim kiparskim zadatkom, i jednako kvalitetnim oblikovanjem u bilo kojem materijalu. Petar Dolić pripada među takve kipare, štoviše, svojim je dosadašnjim opusom dao pečat cijeloj srednjoj generaciji naših kipara. Postojanom kvalitetom zanatskog segmenta jednako je tako ukazivao kako je baštinio stariju plejadu značajnih kiparskih prethodnika koji su mu otvorili niz mogućnosti; od kojih je učio i nastavio se kretati vlastitim putem bez da poseže za rješenjima velikih prethodnika (Šime Vulas, Raul Goldoni, Kuzma Kovačić, Slavomir Drinković, Miroslav Šutej).
Dolić je umjetnik koji nikada nije slijedio trendove, postojano je gradio svoj svijet tema i motiva baštinjen na ideji da je najistinitije raditi motive koje je vidio u svojoj okolini / djetinjstvu / pejzažu predaka, čime je u dvadesetak godina stasao u ime čijim se skulpturama i objektima teško može naći zanatska, motivska ili stilska mana. U tom vanjskom krugu modernističke kiparske tradicije spojenim s unutrašnjim krugovima motiva iz vlastita svijeta, formirao se umjetnikov jasan senzibilitet prema tradiciji biomorfne, organičke i vitalističke skulpture: možemo reći kako su se te tri odrednice pokazale u radovima Petra Dolića neraskidivim dijelom njegova svjetonazora – materijalnim, vanjskim produžetkom unutrašnje percepcije svijeta.
Visok stupanj senzibiliteta za oblike, motive i materijale iz prirode ovaj je umjetnik uvijek delikatno spajao s idejom reduciranja i apstrahiranja doslovnog prenošenja realističkog viđenja svijeta, gdje je u pojedinim radovima asocijacija na motiv ostajala zadržana tek u boji materijala ili samom odbiru materijala u kojemu je radio. Oblikovavši od velikog komada plave staklene mase mnogo manjih oblika, umjetnik u procesu oblikovanja svakog pojedinog komada staklene mase ne stavlja u drugi plan osnovne elemente kiparske forme: masu / volumen, dinamiku oblikâ, meke prijelaze svjetla i sjene na površini skulpture, odnos punog i transparentnog. Odlazi, dapače, korak dalje i skulpturu tretira kao formu kroz koju prolazi svjetlost i upravo ju ta komponenta svjetlosti do kraja čini kompletnim skulptorskim objektom. Iako oblikovani u visokom stupnju apstraktnog reduciranja motiva, Dolićevi plavi oblici sačuvali su razinu prepoznatljivosti. Predrasuda o tvrdoći staklene mase u ovim je skulpturama višestruko poništena, ne samo načinom organičkog i mekog oblikovanja, nego i uvođenjem teme svjetlosti kroz transparentan volumen. Dolić staklo ne lijeva, već ga obrađuje poput kamena, brušenjem, sporom metodom skidanja slojeva sa sirovog grumena stakla – odnosno pune mase – te na kraju zaglađivanjem i cizeliranjem, što sâm kao postupak naziva ‘modeliranje svjetlom’.
Nakon ranijih serija skulptura s motivima prirode, vode i njezinih svjetlosnih fenomena, na red su došli portreti ljudi u plavoj staklenoj masi. Dajući portretima konkretna imena značajnih inozemnih i domaćih umjetnika, Dolić time ukazuje i na puteve vlastite inspiracije, ali i kruga ljudi koje iznimno cijeni. U zadnje tri godine, kipar je napravio niz njemu važnih protagonista, ne samo likovnih umjetnika, već i književnika. U tom osobnom intimnom izboru birao je ljude koji se izdvajaju pozitivom, vedrinom i snagom svojeg karaktera, ali i djelovanja; koji nisu kroz život lako klonuli duhom – kakav je i sâm Dolić – stoga je izložbu i nazvao „Pretežno vedro“.
Izniman umjetnikov talent da u svega nekoliko poteza izdvoji prepoznatljive crte lica, glave, frizure i karaktera portretiranih, ubraja ga također u vrsne portretiste na recentnoj hrvatskoj likovnoj sceni – navodi Iva Körbler.
BIOGRAFIJA:
Rođen 1975. u Travniku, diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1999. u klasi Šime Vulasa te je pohađao izborni kolegij medaljarstva i male plastike u klasi Damira Mataušića. Do sada je izlagao na 66 samostalnih i 75 skupnih izložbi, i dobitnik je brojnih nagrada; od Rektorove nagrade, preko nagrada na natječajima za skulpture, Prve nagrade na trijenalu hrvatskog akvarela do Nagrade galerije Forum 2012. godine.
Autor je mnogih značajnih spomenika javne plastike poput „Podmornice“ na zagrebačkom Velesajmu, Spomenika poginulim braniteljima u Labinu, Spomenika Oluji ’95 u Kninu, Spomenika pomorcu i pomorstvu u Rijeci, Spomenika poginuloj djeci u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu, Spomenika Tvrtkov biljeg u Prozoru u Rami (BIH), skulpture Vlahe Bukovca u Cavtatu, estetski osmišljene sakralne plastike po Hrvatskoj i BIH, ali i autora skulpture koja se dodjeljuje kao nagrada za Animafest.
Mnoga djela nalaze mu se u stalnom postavu muzejâ, privatnim kolekcijama kod nas i u inozemstvu.
Član je HDLU- a i HZSU- a, živi i radi kao samostalni umjetnik u Zagrebu.