„Čovjek ne može ostati ravnodušan dok hoda po tlu natopljenom krvlju kršćanskih mučenika. Usporediti sebe, svoj život i vjeru, s vjerom onih koji su spremno pošli u smrt, koji su svoje živote darovali Kristu, svoju kršćansku vjeru potpisali krvlju,

a poslije toga ostati isti, gotovo je nemoguće“, kaže don Mato Tomas, salezijanac, član Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca, koji je od 2007.g. vodič u Kalistovim katakombama u Rimu i otvorena srca svakodnevno dočekuje skupine hodočasnika, ne samo iz Hrvatske, nego sa svih strana svijeta. Mi smo ga upoznali u župi sv. Marije Magdalene u Štivici, na Dan župnog klanjanja.

Don Matini su iz Drinovaca doselili kod Travnika. Iako su u tom kraju djelovali franjevci, Mato je izabrao poziv salezijanca. Veoma je volio rad s mladima. Za svećenika je zaređen 1976.g, a nakon službovanja u različitim mjestima: predavanja u riječkom sjemeništu, zatim službe u Lovranu, pa Baranji i pakračkom kraju, prema Božjem proviđenju, kako sam kaže, našao se u Rimu. U mnoštvu prisutnosti i znakova vjere i bogatstva povijesti koje nude Rim i Vatikan, najemotivnije uspomene hodočasnika na povratku iz „vječnog grada“ svakako su i one vezane uz posjet rimskim katakombama. U okolici Rima su 64 podzemna groblja, odnosno katakombe. Ipak, prve, najveće, najpoznatije , možda i najznačajnije, katakombe su sv. Kalista, pred kojima hodočasnike dočekuje don Mato. U ovim katakombama sahranjeno preko 500.000 kršćana, od toga broja preko 352.000 bili su mučenici. Ovdje je pokopano i 16 papa. Katakombe su dobile ime po sv. Kalistu. Svakako su svjedočanstvo i kolijevka kršćanstva, ali i arhiv prve Crkve”. Svjedoče o životu crkve, javnom ispovijedanju vjere i o mučeništvu.

Katakombe sv. Kalista prostiru se na 15-16 hektara i na 4 kata su ispod zemlje. Dugačke su, kada bi se mjerili svi hodnici, labirinti i tuneli, oko 23 km.

Prema predaji, iz ovih katakombi potekao je naziv papa. Rimski biskup bio je prvi u cijeloj Crkvi, rekli bismo – prvi među jednakima. Kad je papa jednom zgodom obilazio katakombe, netko ga je od nazočnih ugledao i rekao:“Evo pape!“ (oca). Od tada se rimski biskup počinje zvati papa.

Dio katakombi nosi naziv „sobice sakramenata“. Ima ih pet, a oslikane su freskama i motivima iz prvih kršćanskih vremena. Tu su i motivi Posljednje večere, krštenja Isusova, proroka Jone, Adama… Vjernici su ovdje dolazili, pričešćivali se, tu su krstili katekumene… U katakombama se odvijao život: jedni su donosili hranu, drugi su kopali hodnike, treći sahranjivali mrtve, uglavnom su tu bile vrlo žive aktivnosti.

Kako nam je rekao don Mato Tomas, Hrvati u ovim katakombama imaju svoja obilježja: tu je kripta sv. Kaje, biskupa i mučenika, zaštitnika Solina, koji je za sebe rekao da je „Dalmata iz Salone“, tu je freska sisačkog biskupa Kvirinusa…

U ovim katakombama je i grob sv. Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe, pjevača i zborova. Dok su je mučili, a bila je iz rimske plemićke obitelji i prisiljavali da prinese žrtvu rimskim bogovima, ona je to odlučno odbila. Rekla je da je „samo jedan Bog i tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti“. Kažu da je pjevala dok su je mučili. Pogubljena je odrubljivanjem glave 273. godine. Legenda kaže da su barbari, provalivši u katakombe 326 godina kasnije, dakle, 599. , ostali zapanjeni pred njenom grobnicom. Pronašli su tijelo neraspadnuto. Legenda dodaje kako joj je glava ponovno prirasla uz tijelo. Desnom rukom je pokazivala tri prsta i lijevom jedan prst, ono što je za života ispovijedala. Njoj u čast sagrađena je velika bazilika u Rimu, gdje je 821. godine preneseno njezino tijelo.

Don Mato je u katakombama 5 godina. Susreće ljude iz cijelog svijeta. Stotine tisuća ljudi slijevaju se tijekom godine ovdje. U veljači su katakombe zatvorene, zbog čišćenja i uređivanja. Tada Mato dolazi u Hrvatsku na kraći odmor i liječničke kontrole.

– Kalistove katakombe jedine su proglašene svetim i hodočasničkim katakombama., ističe don Mato Tomas. „One nisu turistička atrakcija, one su hodočasničko mjesto, ali i mjesto gdje se dobivaju posebne Božje milosti i blagoslovi. Ovo je tlo poškropljeno krvlju mučenika prve Crkve. Ljudi pri obilasku često zaplaču od ganutosti. I săm sam doživio osobno obraćenje, vidio sam suze obraćenja i ozdravljenja kod mnogih, pa i suze onih koji nisu bili vjernici. U bezbroj slučajeva, javljaju mi se hodočasnici po povratku kući. Doveli su ovdje dječaka iz Zadra, koji nije hodao osam godina, ali sam im predložio da po povratku kući mole devetnicu, litanije. Zvali su me nedugo zatim. Dječak je prohodao. Vidio sam mnoge koji su u katakombe ušli kao znatiželjnici, a izašli su drugačiji. Mnogi su postali obraćenici i kršćani.“

Zamolili smo jednu poruku čitateljima.

– Ne bojte se i vjerujte! Tko vjeruje u Boga, naći će izlaz i u najvećim poteškoćama. Vjernici nisu bez križa i trpljenja, ali bez Kalvarije nema Uskrsnuća. Bog će svakom tko vjeruje dati snagu i jakost da i u ovim vremenima svjedoči svoju vjeru. Svjedočiti Krista veoma je potrebno. Puno je mlakih i oni koji traže svoj put. Budimo svjetlo koje će osvijetliti put svojim svjedočenjem i svojom vjerom svima onima koji traže Boga!“