Autor Franjo Samardžić
CERNIK. 27. svibnja 2022. – Na obilježavanju Dana općine Cernik svake godine jedno od najznačajnijih događanja je dodjela priznanja pojedincima, udruga, društvima i institucijama, koji su svojim radom i djelovanjem doprinijeli da se općina Cernik razvija i život ljudi u svim mjestima učini boljim.
Među pojedincima je i fra Vjencislav Janjić, dugogodišnji gvardijan Franjevačkog samostana. Mnogi će reći Cerničanin, a on neće proturječiti, jer Cernik je mjesto u koje je došao, odlazio i ponovo se rado vraćao. Puno je toga učinio u svom, kako kaže redovničkom služenju, za pojedince i cijelu cerničku zajednicu zajedno sa Franjevačkim samostanom koji je zahvaljujući fra Vjenci otvorio svoja vrata široj javnosti. Ulagao je velik trud da spoji duhovno i svjetovno i sve ono duhovno i kulturno blago što se stoljećima nalazilo iza zatvorenih vrata samostana, približi javnosti. Veliki su uvijek bili njegovi planovi, koje mnogi ponekad u prvom trenutku nisu razumjeli. Puno je toga učinio. Znaju to Cerničani, pogotovo sada kada je zbog bolesti još jednom otišao iz Cernika. Sve ono što je namjeravao učiniti, a nije, ostalo je da učini netko drugi. Da završi Vjencinu i priču Franjevačkog samostana u Cerniku kao turističke destinacije u koju će se dolaziti po duhovnu okrepu i upoznati sa samostanskim i hrvatskim kulturnim blagom koji posjeduje, a koje Cernik čini posebnim mjestom.
Tko je fra Vjencislav Janjić donosimo u njegovom kratkom životopisu.
MOJ ŽIVOTE, TEŽAK SI MI!
Piše: Tunjo fra Vjenceslav Janjić
MOJ ŽIVOTE, TEŽAK SI MI!
- 1976. DO 1982. Njemačka 6 GODINA
- 1982. DO 1984. BOROVO NASELJE 2 GODINE
- 1984. DO 1987. SAMOBOR 3 GODINE
- 1987. DO 1997. CERNIK 10 GODINA
- 1997. DO 2008. SALZBURG 11 GODINA
- 2008. DO 2017. BOROVO NASELJE 9 GODINA
- 2017. DO 2022. CERNIK 5 GODINA
46 GODINA UKUPNO
Moj svećenički i redovnički put i mjesta svećeničkog i redovničkog služenja Bogu, Crkvi i narodu zabilježio sam pod naslovom :“Moj svećenički put kroz 46 godina redovničkog i svećeničkog služenja!“
Kod samog rođenja dogodilo nešto posebno. Radio sam se na svetu Anu ,26. srpnja 1949. godine, krstili su me 28. srpnja, dakle dva dana kasnije . Na krštenju dadoše mi djedovo ime Tunjo.. Kasnije su me prozvali i Antun i na kraju fra Vjenco- Vjenceslav. U Vidovicama je i među svećenicima najveći broj nas s prezimenom Janjić. .
Osnovna škola
Prva četiri razreda završio sam u rodnim Vidovicama. Nakon završenog četvrtog razreda roditelji su me upisali u peti razred u Orašju. 3.
Zahvaljujući Božjoj providnosti i mojoj dragoj majci Mariji i pokojnoj baki Jeli, ja sam se upisao u Franjevačko sjemenište u Zagrebu , na Kaptolu broj 9.Gimnaziju sam pohađao, prva dva razreda u Samoboru, nakon drugog razreda gimnazije išao sam u novicijat u Cernik. Treći razred sam pohađao u Zagrebu , a četvrti i maturu ponovno u Samoboru u novosagrađenom sjemenište, koje je danas Kuća susreta „ Tabor“. Iz trećeg razreda gimnazije povukli su me u vojsku.- 1967- 1968. Vojsku sam služio u Jastrebarskom ( godinu i pol dana ). Tamo se nalazi i naš Franjevački samostan u kojeg sam dolazio nedjeljama, krišom- putem kroz kukuruze. Sve u svemu nije bilo loše niti u vojsci. Nakon obavezne početne obuke imenovali su me skrbnikom bolesnih vojnika koji su ležali u ambulanti. Ja sam im donosio i hranu.Po završetku vojnog roka u Jaski četvrti razred gimnazije pohađao sam u našem novosagrađenom sjemeništu tu sam i maturirao 1970. godine. Moja generacija imala je čast biti prvim maturantima u novom sjemeništu. Dvije godine sam studirao filozofiju u našem samostanu na Trsatu , u Rijeci, a ostale tri godine teologije u Zagrebu na Kaptolu. Za svećenika sam zaređen 1975. a mladu misu slavio samu mojim rodnim Vidovicama 12.10. te iste 1975. godine. Diplomirao sam 1976. i s fakultetskom diplomom krenuo u strani svijet. Najprije u Njemačku, šest godina OD 1976. DO 1982. GODINE!
U provinciju sam se vratio 1982. Pet godina sam službovao kao mladi svećenik u biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Nas nekoliko dragovoljaca , mladih fratara svećenika, djelovali smo po pet godina u pastoralu u toj njemačkoj biskupiji. Najprije smo učili njemački jezik na različitim institutima , a potom smo išli na praksu po župama. Kroz pet godina služenja Katoličkoj crkvi u Njemačkoj vraćali smo kredit kojeg je podigla naša Provincija za izgradnju crkve i samostana u Novom Zagrebu. Bila je to prva novosagrađena crkva u Novom Zagrebu.
Bez Isusove pomoći sve bi bilo drugačije!
PASTORALNO DJELOVANJE U DOMOVINI
VUKOVAR- BOROVO NASELJE OD 1982. DO 1984. GODINE. DAKLE 2 GODINE- KAPELAN
VUKOVAR- BOROVO NASELJE OD 2008. DO 2017. GODINE- 9 GODINA ŽUPNIK
Po povratku iz Njemačke u Domovinu 1982. godine poglavari su me poslali u Borovo Naselje za pomoćnika tamošnjem župniku pateru Flavijanu Šolcu. Izbijanje Domovinskog rata u Hrvatskoj najprije se osjećalo u Vukovaru. Rekoh da sam ja bio kao kapelan u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo Naselje. Već tih osamdesetih godina u zraku je mirisalo da mir neće još dugo potrajati. Treba se prisjetiti da je 1971. godine započelo tzv. „ Hrvatsko proljeće “. Bio je to odgovor Srbima u Hrvatskoj koji su već tada započeli ono što će buknuti 1991. godine. Tinjalo je dakle punih 20 godina. Vjernici u župi sv. Josipa Radnika , u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo Naselje , su me jaka lijepo primili. Za mene je to bilo svojevrsno osvježenje nakon šest godina provedenih u njemačkoj pastvi. Po dolasku u župu sv. Josipa Radnika u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo Naselje posebnu brigu posvetio sam radu s mladima. Ljudi su me primili raširenih ruku.
„ CERNIČE MILI, CERNIČE DRAGI !“
Cernik: Novicijat 0d 1967. do 1968. godine
Cernik: Gvardijan i župnik od 1987. do 1997. godine – 10 godina
Cernik: Gvardijan i župnik od 2017. do 2022. godine – 5 godina
Godine 1987. provincijska uprava premjestila me iz Samobora u Cernik. U Cerniku sam službovao, u prvom mandatu, punih deset godina, dakle od 1987 – 1997. Tri puna mandata 9 godina. Godinu dana ostao sam dulje da privedem kraju već započete radove. Naslijedio me kao župnik i gvardijan moj rođeni ujak pater Franjo Tomašević.
„Ispod Lipovice stare, smjestio se Cernik mali, u njem se pije u njem se slavi, Cerniče mili Cerniče dragi! „
Tako započinje pjesma koju sami Cerničani smatraju svojom himnom . U četvrtoj kitici pjesma veli: „ Kad u podne zvona zvone tada od nas svatko zna to su zvona cerničke crkve Franjevačkog samostana!“ Cerničani se ponose svojom više od sedam stoljeća starom poviješću, svojom kulturom , svojom tradicijom i ljepotom okoliša. Ponosni su i na svoj Franjevački samostan i na svoje franjevce koji su tu više od pet stoljeća. U tom ubavom mjestu, točnije u tamošnjem Franjevačkom samostanu, proveo sam 16 godina.
Moj prvi dolazak u Cernik dogodio se 1967. kad sam bio primljen u Franjevački novicijat i tu proveo godinu dana novicijata. Drugi dolazak bio je 1987. godine i potrajao je punih deset godina do 1997. Svoj aktivni pastoralni rad, u trećem mandatu, proveo sam također u Cerniku od 2017. do 2022. godine. Pokojni načelnik općine Cernik gospodin Nikola Jugović dodijelio mi je povelju „Počasni građanin općine Cernik .“ U Cerniku sam nagrađivan za svoj pastoralni rad , ali i za sudjelovanje u radu oko napretka i boljitka mjesta i općine, u više navrata najvišim odlikovanjima općine Cernik, grbom općine Cernik. Jedno vrijeme bio sam i član Općinskog vijeća.i prvi hrvatski predsjednik , u novoj Hrvatskoj, dr. Franjo Tuđam dodijelio mi je priznanje s poveljom Marka Marulića za doprinos u kulturi. Sva ta priznanja nastojao sam sačuvati. Nakon odlaska iz Cernika 2022. sva ta priznanja odvezao sam u rodno mjesto Vidovice da moj brat Roko i njegova supruga Jela, zajedno sa svojom , sada već odraslom i udanom djecom, ta priznanja sačuvaju.
NITI U CERNIKU NIJE SVE BILO TAKO BAJNO
Ne znam točno koje godine, pred sami Uskrs ,doživio sam tešku prometnu nesreću na autocesti gdje se danas nalazi novogradiška poslovna zona. Sam Bog me sačuvao da nisam poginuo u sudaru s drugim autom. Druga mogućnost da poginem bio je Domovinski rat. Najprije 2.studenog 1991. godine četnici su nam postavili „sačekušu „ na jednom proplanku. Tog je dana poginuo Tomislav Ordanić, zvani „Keljo!“ On je osiguravao nama prolaz do odašiljača. Njega je pogodio četnički snajperista. U kamionu , u istoj koloni , bilo je dvadesetak naših domaćih mladića. Umjesto u kamion zolja je pogodila u jednu bukvu koja se sva raspala. Mene je snajperista pogodio u zadnji kotač auta. Pod granatama dečki su mi zamijenili gumu pa smo nastavili probijati se prema odašiljaču.Drugi kobni napad dogodio se 30. prosinca 1991. godine. Neprijateljska granata pala je točno u naš samostanski kvadrat. Ja sam bježao iz male blagovaonice u vinski podrum gdje se danas nalazi Biblijski postav fra Tomislava Vuka. Na putu prema skloništu pogodile su me krhotine granate, njih više. Od posljedica ranjavanja liječili su me u novogradiškoj bolnici naši liječnici. U to vrijeme kad sam ja bio u bolnici bilo je i drugih hrvatskih ranjenika koji se bili na bolničkom liječenju. Bila su i dvojica neprijateljskih vojnika, zvanih „beli orlovi“, koji su u borbama bili ranjeni pa zarobljeni. I oni su se liječili zajedno s nama , ali u odvojenim prostorijama. Njih su čuvali naši specijalci. Kasnije su bili zamijenjeni za naše ranjenike. O svemu postoje bolnički zapisi. Kad sam sve preživio onda su mi kolege svećenici novogradiškog dekanata rekli da se radi o nekoj „pametnoj granati“ koja me pogodila u debelo meso u predjelu prepona. Dakle bile su dvije otvorene rane. Neki moji kolege svećenici su govorili :“ Da te granata pogodila u glavu, s obzirom da si Bosanac, ona bi stradala. Ovako te pogodila u tur pa si ti stradao. Hvala Bogu da je sve dobro završilo. Istini za volje moram priznati da i dan danas osjećam povremeno jake bolove u predjelu prepona. Bogu hvala da ne traju duže od desetak minuta i javljaju se u razmaku od dvadesetak dana.
Zaboravio sam napisati da sam bio, službeno imenovan od zapovjednika Zbornog područja Nova Gradiška brigadira gospodina Miškića, dušobrižnikom hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu u Samostalnoj psunjskoj satniji koja je bila u sklopu 121. novogradiške brigade. Naime, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman , zamolio je naše biskupe da svaki u svojoj biskupiji dadne po jednog ili dvojicu svećenika za dušobrižnike naših hrvatskih branitelja. Oko 200 svećenika. Uzoriti nadbiskup dr. Franjo kardinal Kuharić, zagrebački nadbiskup , prihvatio je tu Predsjednikovu ponudu. Velečasni Željko Volarić i ja bili smo imenovani kao vojni kapelani.
Pogodila me još jedna kušnja kad sam 6. studenog 2021. godine osjetio da sam zaražen korona virusom i završio sam ponovno na bolničkom liječenju. Bilo je to oko blagdana Dušni dan i Svih svetih. Negdje sam pokupio virus i završio sam u bolnici. Najprije u bolnici u Novoj Gradiški, kasnije na Strmcu u bolnici Milosrdne braće. Danas se osjećam dobro i još se nalazim na oporavku u Franjevačkom samostanu u Samoboru kod svog rođenog brata Željka. Moram iskreno priznati da mi nedostaje Slavonija.
