Autor Ivanka Herceg
NOVA GRADIŠKA -Hrvatska pozadinska fronta za grad Novu Gradišku tijekom Domovinskog rata puno je značila za hrvatske vojne invalide koji su na liječenju i rehabilitaciji bili u Krapinskim toplicama. Naime, organizirali su posjete i različite zabavne sadržaje kako bi im, koliko toliko, olakšali te dane, ali i pokazali da nisu zaboravljeni. Poslije 25. godina Katarina Bojšić, predsjednica udruge, uz pomoć Udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata Brodsko-posavske županije upriličila je 24. studenoga okupljanje invalida i branitelja u Novoj Gradiški.
Susret je počeo odavanjem počasti kod Spomen obilježja poginulim, umrlim i smrtno stradalim hrvatskim braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, kada im se, u ime grada, pridružio i Vlatko Greiner, koordinator za braniteljske udruge. A potom je druženje nastavljeno u jednom od novogradiških restorana.
Katarina Bojšić, koja je vodila Podružnicu Hrvatske pozadinske fronte, prisjetila se tih ratnih dana i pojasnila zašto se odlučila okupiti branitelje koji su dijelove svoga tijela dali u obrani domovine: ” Imala sam želju okupiti te naše dečke, ali i zahvaliti donatorima, koji su nam svesrdno i nesebično pomagali tijekom domovinskog rata. Vremena su doista bila teška. U Krapinskim toplicama se te ’92., ’93., ’94. nalazilo oko 400 hrvatskih branitelja. Ali naši ljudi su i tada bili voljni pomoći tako da smo mogli organizirati posjete. Išli bismo dan prije Badnjaka, organizirali večeru i zabavne sadržaje za naše dečke. Tako je bilo četiri godine, a potom smo išli za Uskrs, jedanput smo i tijekom ljeta organizirali “roštiljadu” i modnu reviju, a s nama je išao i Plesni studio Marine Mihelčić. Iako sam kontaktirala s dosta ljudi, nisam sigurna koliko će ih moći doći. Izuzetno mi je žao što si je veliki broj naših branitelja oduzelo život, puno ih je umrlo od posljedica ranjavanja, na žalost, puno ih je bolesno. No ipak mislim da je važno da smo se okupili jer ljudi razgovaraju, sjećaju se tih dana,..ponovno su se našli prijatelji. Dirnuta sam i što me nisu zaboravili. U to sam se uvjerila kontaktirajući ih za ovaj susret. Jedan od branitelja došao je čak iz Sinja, Milan Šego, a meni to zaista jako puno znači. Gesta je to poštovanja prema našemu radu, kao što mi imamo i uvijek ćemo imati poštovanja prema hrvatskim braniteljima” rekla nam je u razgovoru Katarina Bojšić.
i Jozo Bungić, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca i veterana domovinskog rata Brodsko-posavke županije izrazio je zadovoljstvo ovom inicijativom okupljanja u organizaciji Hrvatske pozadinske fronte, jer važno je ne zaboraviti, rekao je i dodao:”Lijepo je sresti ljude koji su prije 25 godina krenuli u obranu domovine, a ova je Udruga posebnu pozornost posvećivala invalidima domovinskog rata, posjećivali su ih u toplicama. S velikim zadovoljstvom smo mi, kao udruga, prihvatili da, na neki način, budemo pomoć, koliko je u našim mogućnostima, ovom okupljanju i susretu.”
Na ovom susretu bili su i pukovnik Ivica Babić, ratni zapovjednik 99. zagrebačke brigade, kao i Milan Šego iz Sinja, 100%-ni invalid prve grupe. Milan je ranjen 1992. godine kod brane Peruča. – Naišao sam na dvije mine, tenkovske, ostao sam bez lijeve potkoljenice, jedva su mi spasili drugu nogu, ranjen sam u ruku, glavu. Kad sam došao u Krapinske toplice 21. studenoga 1992. godine nisam znao ni di sam, nisam znao hoću li ostati živ. Ipak, malo po malo, uz Božju volju i nakon četiri godine liječenja u kontinuitetu, nastavio sam živjeti u svom Sinju. Bio sam i u Lovranu gdje sam imao pet operacija desne noge, a svake godine po dva puta sam na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama, jedanput preko HZZO-a, nekada mi Ministarstvo osigura 14 dana, a ako ne, platim sam tri tjedna. I hvala Bogu sjeo sam u auto i došao sam iz Sinja. Kad sam se oženio otišao sam u domovinski rat, nisam imao dice, a zatim sam ranjen. Prvu kćerku dobili smo 1994. godine, drugu 1997., a 2.002 godine dečka, Bog im dao zdravlja. Mama ih pazi i čuva, a meni su velika motivacija za život”, ispričao nam je ovaj dragi čovjek, kojega veseo duh nije napustio. Izuzetno je zahvalan za sve što je naša Hrvatska pozadinska fronta činila za najteže invalide domovinskog rata i kako je istaknuo – Zaista nam je to puno značilo-
Na ovom dirljivom susretu u ime donatora prisjetila se tih dana i Boja Gazibarić, koja je radila u gradskoj pekarni, tada u sklopu tvrtke “Klas”. Radili su unatoč granatiranju, a uvijek su bili spremni donirati potrebno za hrvatske branitelje.- Ipak nije u redu da baš nitko nikada nije spomenuo imena tih vrijednih ljudi koji su u to vrijeme brinuli da svako jutro u trgovinama bude svježi kruh- naglasila je, među ostalim. Potporu je ovom okupljanju dolaskom dala i Vesna Peterlik, socijalna radnica Centra za socijalnu skrb NG, supruga hrvatskog branitelja, koja je tijekom domovinskog rata dijelila sudbinu svojih sumještana, tada prognanih Dragalićana. Riječi dobrodošlice i prisjećanja na ratne dane i djelovanje Hrvatske pozadinske fronte završeno je domoljubnim stihovima domaćeg pjesnika Rade Španovića, čič Tone, “Slavonijo, moja ljuta rano”.
