NOVA GRADIŠKA, 2. rujna 2010. – Na folklornim priredbama i raznim manifestacijama, a sve češće i u svatovima, srećemo ukrašene svečane zaprege kao njihov atraktivan dio. Budući da konj više nije, kao što je to nekada bilo, nužno potreban u obradi zemlje i za druge poslove u seljačkom domaćinstvu, zaslužni zato su sve brojniji ljubitelji konja. Uz ljubav
za tu plemenitu životinju, oni se mogu pohvaliti, a to i čine, da konje i posjeduju. Gotovo svi uzgajivači konja na novogradiškom području reći će da je to skup „sport“, koji uz velik trud zahtijeva i novac za hranu konja, te ormu, koja ne može biti bilo kakva, isto kao ni kola.
Jedan od u zaljubljenika u konje je i Antun Grgić iz Adžamovaca. U njegovim štalama je, zajedno sa ždrebadima zavidan broj od 14 konja. U manjem broju su to lipicanci, a većinom hrvatski hladnokrvnjaci.
– Iako sam imao konje i prije, mogu kazati da se od prije 10 godina intenzivno bavim njihovim uzgojem. Od tada imam više slobodnog vremena koje posvećujem konjima. Da bi čovjek imao konje mora ponajprije voljeti tu životinju i biti spreman uložiti puno truda u njihovom uzgoju – kaže Antun Grgić.
Među uzgajivačima konja polularni Tona, raduje se što su mu i unuci zavoljeli konje, nađu mu se pri ruci kod timarenja i nastupa na raznim manifestacijama. Znači to, kaže zadovoljno Tona, da sam Luki, Karlu i Mati prenio ljubav prema konjima i da će oni naslijediti ovu njegovu strast. Ne zaboravlja Tona ni suprugu Šteficu, bez koje njihova kola i fijaker ne bi tako lijepo izgledali. Kad Tonu sretnete u kolima sa svojim unucima trebate znati da su konji ukrašeni peškirima, a kola ponjavama i ostalim ukrasima djelo Šteficinih ruku.
