Brojni su građani, gotovi svi, čekali ovu državu. Nastala uz velike ljudske žrtve i sve ostalo što je donio rat i obrana domovine, dvadeset godina kasnije ona je nekima majka, a dobrom dijelu maćeha. Sve je više nezaposlenih, a sve više socijalno ugroženih. Ima li odgovornih za državu koja se željela, a kao vlast i uprava donijela razočarenje. Ima li među nama uopće
neodgovornih, ako se izuzmu djeca i starci koji su posenilili ili nas je većinu, kod zdravih očiju, napustila pamet. Kriza, zbog koje se ljudima tresu gaće, mnogima otvara oči. Prepoznaju one oko sebe koji su se dobro okoristili i troše njihove novce.
Nije važan broj branitelja već lažnjaka koji nas kradu
Već je otrcano govoriti da troše novac poreznih obveznika, ljudi koji novac stvaraju za sebe ali i zajednicu da može funkcionirati kao kvalitetno društvo, imati novca za zdravstvo, školstvo, kulturu i ostalo. I političare. Nažalost i mirovinu, koju bi si za vrijeme radnog vijeka čovjek trebao zaraditi. Nije to tako jer dosta umirovljenika ne prima zarađenu, već na prijevari dobivenu mirovinu. Svi ćete odmah pomisliti na lažne branitelje, iako oni nisu jedini. Kako politika, jednako ona na vlasti i ona u oporbi, diktira temama o kojima se u javnosti lome koplja, tako je utihnula rasparava o objavi registra branitelja. Osobno smatram da na popisu branitelja, za ovo o čemu pišem, nije važno imali li ih petsto tisuća ili milijun. Pa čak ni to tko je na tom spisku branitelj, a tko nije. Važno je tko je među njima lopov i prevarant i tko su oni koji su mu to omogućili. Oni su ti, zna to danas velik broj istinskih branitelja, koji u javnosti stvaraju lošu percepciju o braniteljima i Domovinskom ratu, a nisu ni branitelji jer se, kao što su to činili i partizani, moglo postati braniteljem, ratnim pobjednikom, a potom i mirnodopskim profiterom, uz dva potpisa. Zato je jači revolt pravih branitelja. Jedan je bivši drug pokrao novac. Trgovina u kojoj je radio bila mu je pri ruci, kao da je njegova. Trebao je u zatvor, ali su se na njegovu sreću pojavili Srbi, zapucali i druga spasili. Pohitao drug u dragovoljce, branio domovinu, dobio čin (svaka čast) i danas je invalid Domovinskog rata sa brojnim, od liječnika dokazanim teškim bolestima, da klade može valjat. Dakako, s mjesečnom mirovnom od koji neki preživljavaju pola godine. Spasili druga Srbi i pravna zastara. Možda je i nezadovoljan jer da je u bivšoj državi bio koji mjesec u zatvoru bio bi i politički zatvorenik. Možda bi i s te osnove mogao u svoj džep nabaciti još koju našu kunu.
Lopovi, silovatelji i ubice postali politički zatvorenici
Sjećam se okupljanja političkih zatvorenika u gradskoj vijećnici. Nova država im omogućila da slobodno dišu. Dakako, došli ljudi kojima je bivša komunistička vlast zbog političkih opredjeljenja, što drugo nego stala na žulj i strpala u zatvor. Odrobovali su svoje u Starogradiškom i drugim zatvorima. Snovi im se ostvarili, dočekali državu koja je njima po mjeri, bar su tako mislili. Okupili se starci i starice da pokažu da još uvijek postoje, da imaju što reći i učiniti za svoju državu. Vidim tamo čovjeka, skoro da mi je susjed i dosta dobro ga poznajem. I on je postao političi zatvorenik i ljubi novu državu, a ubio je čovjeka. Zato je bio u zatvoru. Zašto je došao na skup političkih zatvorenika nisam nikad saznao. Valjda je želio da i on u novoj državi nešto znači, ili je mislio da je i on rušio bivšu Jugu, zato što je u zatvoru jeo njenu hranu i trošio pendreke, koje je ova demokratska država izbacila iz upotrebe pa danas svatko tko hoće može nasred ulice premlatiti policajca. Bio je na tom skupu još jedan „politički zatvorenik“. On u bivšoj državi nije nikoga ubio, samo je volio krasti. Jedan pravi politički zatvorenik ga se usudio pitati što radi među politilčkim zatvorenicima. Spremno je odgovorio da je on krao i tako rušio bivšu državu. Sjećam se i okupljanja političkih zatvorenika u Staroj Gradiški. Pojavili su se tamo i ljudi koji se nisu ustručavali reći da su bili ustaše. Oni su bili politički zatvorenici, za razliku od onih naprijed navedenih. Jedan je uistinu rušio bivšu državu i zato, kako kaže zamalo ostavio kosti na betonu samice. Zgražao se prepoznajući na skupu političkih zatvorenika lica ubica, lopova i silovatelja s kojima je robovao u starogradiškom kazamatu.
Snađi se druže
Upozno sam i jednog Stipu iz Vladisova. Zapravo nije živio u Vladisovu već u ruševnom kućerku bez struje uz put nedaleko tog sela. I on je u bivšoj državi bio u zatvoru više puta i to svojom voljom. Da je ostao živ mogao bi reći da je bio politilčki zatvorenik. Kada koncem jeseni s Maksima zapušu hladni vjetrovi ode Stipa u birtiju u Staro Petrovo Selo i opsuje „Jebo te drug Tito“. I ode Stipa prezimiti u požeški zatvor. Nije Stipa mrzio druga Tita, a ni bivšu državu, već našao način kako se dok ne prođe zima ugrijati, a redovito jesti. Pričao mi je to „heroj“ današnje države, kojemu se ova nije uspjela odužiti za doprinos u rušenju bivše jer je jeo njenu hranu i grijao se s drvima iz njenih šuma. Stipa je primjenio poznatu krilaticu iz bivše države „snađi se druže“.
Danas nema drugova, ali se mnogi kao gospoda dobro snalaze. Živimo u vrijeme poremećenih kriterija i vrijednosti. Ubacili su se u zagrljaj nove države i iz njene utrobe uzimaju ono što nije njihovo. Demokracija, što znači svi mi, dozvoljavamo im da se uguraju tamo gdje im nije mjesto. Mislio sam da je prošlo Stipino vrijeme, kada je jedan od načina za uspješnost trebalo klicati drugu Titu i Savezu komunista, a za psovku ići u zatvor. Uočavamo danas sve više onih koji kliču. Stipa je živio u vrijeme crno bijele slike. Ova danas nas obiljem boja čini slijepcima da ne raspoznajemo ni dvije osnovne.
