NOVA GRADIŠKA 15. siječanj 2011. – Republika Hrvatska danas bez velike euforije obilježava 18. obljetnicu međunarodnog priznanja, prisjećajući se 15. siječnja 1992. godine kada je njezinu neovisnost priznalo 12 tadašnjih članica Europske unije. Taj se datum smatra jednim od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Hrvatska je toga dana
uspostavila diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je, uz Svetu Stolicu, odigrala veliku ulogu u njezinu priznavanju te potaknula ostalih jedanaest članica Europske unije da priznaju neovisnost i suverenitet RH. Nova Gradiška je priznanje Hrvatska dočekala u jeku Domovinskog rata. Zapadni dio bivše općine Nova Gradiška bio je, kao i gotovo trećina zemlje bila, pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika. Novogradiščani su slavili priznanje u podrumima, a branitelji na prvoj liniji obrane. Vladalo je varljivo primirje na temelju Sarajevskog mirovnog sporazuma.
Petnaesti je siječnja 1992. godine Hrvatska postala međunarodno priznata i neovisna država. Prije točno pet mjeseci, 15. kolovoza 1991. godine, okupacijska vojska prešla je Savu kod Stare Gradiške i započela osvajački rat i agresiju na zapadnu Slavoniju. Mnogi će se prvih dana neovisnosti RH zapitati – hoće li 15. siječnja 1992. godine značiti i postupan odlazak federalne vojske s tla Hrvatske. Jugovojska će prijeći Savu, ali mladu hrvatsku državu i njeno pučanstvo neće ostaviti na miru. Iz bosanske Posavine i napadati naselja na lijevoj obali Save. U nekoliko narednih mjeseci neprijateljska armada će se povući. Ostat će, međutim, dobro naoružani ekstremni Srbi kojima život u Hrvatskoj državi nije krajnji cilj. Njihov cilj je velika, srpska država. Manje će se pucati, a problem pobunjenih zapadnoslavonskih Srba poprimit će novu dimenziju. Ekstremni Srbi će igrati na kartu vremena i izigravati sve dogovore o normalizaciji odnosa i života na okupiranom dijelu zapadne Slavonije.
Pregovori u Širincima
U nazočnosti europskih promatrača, na pregovorima, 16. siječnja između naše i neprijateljske vojske, zapovjedništvo Operativne grupe HV-e u Novoj Gradiški postavilo je pitanje otvaranja za promet željezničke i cestovne transverzale Zagreb – Beograd, koje su u blokadi od kolovoza 1991. godine. Jedno od pitanja odnosilo se na povlačenje neprijateljske vojske s područja zapadne Slavonije. Odgovora na ta pitanja nije bilo jer su pregovarači Banjalučkog korpusa izjavili kako ona u nadležnosti višeg zapovjedništva njihove vojske.
Iako se s agresorom sada često pregovara, a on obećava poštivanje sporazuma o prekidu vatre – ratu nije kraj. U petak, 17. siječnja, oružane čarke prerast će u otvoreni snažan napad srpske vojske na središnji dio bojišnice. Neprijatelj je iz Medara i Trnave žestoko napao položaje naše vojske sa 120 granata.
Širinci
Srpska obećanja da će poštovati mirovni dogovor i da neće pucati kratkog su daha. Obećanja su jedno,a praksa na bojištu drugo. Novogradiščani su i dalje na oprezu jer povremeno na grad padne pokoja granata. Međunarodno priznanje Hrvatske donijeti će varljivo primirje na bojišnici. Za razliku od prethodnih pet mjeseci, kada je grad bio svakodnevno meta neprijateljskog dalekomentnog topništva, uslijediti će razdoblje normalizacije života u gradu, a Novogradiščani će mirnije spavati. Zajedno s prognanicima iz okupiranih mjesta morati će čekati do 1. svibnja 1995. godine i Vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ da se oslobode Okučani i ostala mjesta, otvori promet željezničkom prugom i autocestom i prognanicima omogući povratak, a državi da započne obnovu.
Nova Kapela – Primjerje je bila prilika za prisegu
Nova Gradiška
Autocesta
