Za života često ne primjećujemo ljude i ono što oni rade, a kada umru brzo ih zaboravljamo. Ovih je dana obljetnica smrti Josipa Bićanića, mog skromnog, vrijednog i umjetnošću nadahnutog prijatelja iz Cernika. Prigoda je to da evociramo sjećanja na tog, po rođenju Ličanina, a u duši Slavonca. Obilježio naivnu umjetnost našeg kraja, a obrt pretvorio u
umjetnost.
Iznenada, u 74. godini u Cerniku je, 15. kolovoza 2002. godine, umro naivni kipar Josip Bićanić. Iza sebe je, nakon trideset godina drugovanja s drvetom, oblikujući ga svojim kiparskim nadahnućem u motive iz života sela i Slavonije, te Biblije, ostavio izniman i hvale vrijedan kiparski opus i bojane reljefe. Seljaci i svirači, žene s djecom i starci, težaci na svakodnevnom poslu i prelje, pastiri i čitači krase danas brojne galerije i privatne zbirke u zemlji i svijetu. Uz motive i likove običnih ljudi iz idiličnog seoskog okruženja, Bićanić je na bojanim reljefima motive nalazio nadahnut Biblijom. Ostali su i nedovršeni radovi i planovi o izložbama o kojima je do pred smrt govorio. Ostala je neostvarena i želja za vlastitom galerijom u Cerniku.
Josip Bićanić je rođen 19. ožujka 1928. godine u brojnoj obitelji u selu Sadilovcu u Lici. Iste godine doselio je u Slavoniju, u Vrbovu nedaleko Nove Gradiške. Oblikovanjem u drvetu bavi se od rane mladosti, a kiparenjem od 1968. godine. Radni vijek proveo je kao vrstan drvorezbar koji obrt zamjenjuje umjetnošću. Iza njega su ostale brojne izložbe u zemlji i inozemstvu. Uz dvadeset samostalnih, njegovi su radovi plijenili pozornost na više od 350 skupnih izložbi. Mnogo je radio u brojnim likovnim kolonijama. Od 1972. godine član je Društva naivnih umjetnika Hrvatske. Među brojnim priznanjima koje dobio nagrađen je za svoj kiparski opus i Hrvatskim pleterom.
Josip Bićanić sahranjen na mjesnom groblju u Cerniku. Na posljednje počivalište ispratila ga je obitelj i brojni prijatelji. Ispratile su ga i njegove skulpture u ateljeu i oko ateljea na brežuljku iznad obiteljske kuće za koje je još 1986. godine prof. dr.Antun Bauer napisao da su pune života i da djeluju kao dašak vjetra za ljetne omare.