Pripremio Franjo Samardžić
ZAGREB / NOVA GRADIŠKA – U srijedu 29. travnja u Zagrebu je preminuo hrvatski književnik, član i nekadašnji tajnik Društva hrvatskih književnika, Željko Knežević (14. prosinca 1943., Gornji Rajić).
Diplomirao je na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1976. Radio je kao pravnik, a 1985. do 2008. bio je tajnik DHK. Pisao je pjesme intimističkog ugođaja. Kako donosi Hrvatska enciklopedija, Knežević se je u svojoj poeziji zgusnutim, hermetičnim slikama okretao prošlosti, uspomenama na djetinjstvo, obiteljskim temama, Domovinskomu ratu.
Objavio je zbirke: Pepelom i ružom (1971.), Svuci svoju kožu (s Titom Bilopavlovićem Nova Gradiška 1972., Kuća puna vjetra (1976.), Putovanja (1981.), Okućnica (1987.), Pod zidom (1988.), U tvojim rukama (1992.), Brdo na okupu (1997.), Lijepo svjetlo dna (2000.), Kopito trajnoga konja (2005.), Na vrhu olovke (2005.), Tvoja ljubav je most (2010.), Iskorak iz sna (2011.), Dom za pčele samice (2015.) te Tiha staništa (2022).
Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. te nagrađivan najuglednijim hrvatskim književnim nagradama, kao što su nagrada Fonda A. B. Šimić za zbirku Pepelom i ružom, 1971.; nagrada Vladimir Nazor za zbirku Brdo na okupu. 1998.; nagrada Tin Ujević za zbirku Kopito trajnoga konja, 2006.; nagrada Duhovno hrašće, Drenovci, 1998. i 2006. te Povelja Visoka žuta žita za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti, Drenovci, 2013. – priopćilo je Društvo hrvatskih književnika.
Željko Knežević je Gimnaziju završio u Novoj Gradiški, a Pravni fakultet u Zagrebu. Radi dvije godine kao pravnik u tadašnjoj Općini Novska, a potom 15 godina u građevinskim poduzećima u Novoj Gradiški i Zagrebu. Od 1985. godine radi kao tajnik Društva hrvatskih književnika u Zagrebu.
Hrvatski slikar i književnik Tomislav Marijan Bilosnić pjesmom se oprostio od Željka Kneževića.
PJESNIK ŽELJKO KNEŽEVIĆ
Je li ovo jedna od iluzija vremena
u kojima se ljudi iz glasova
premještaju u tišinu stihova
Odlaziš poput jutra nad ravnicom
kada se magla jedva pomiče
i sunce se ne nameće
Kao da si i zemlju pazio da je ne zaboliš
sad ravnica šuti duboko
i vjetar prolazi sporo kroz žito
dok čitaju tvoje stihove
i tvoj se glas preobražava
u sjenu hrasta koja pada na čovjeka
da ga umiri
Dolazilo smo u DHK ne zbog adrese
nego zbog onog tvoga “sjedni”
koje nije imalo rok trajanja
Nudio si vrijeme riječ čašu tišinu
i ništa nisi tražio
Kao tajnik čuvao si
ono što se ne zaključava
i hvala ti što si znao biti tu bez razloga
Sad tamo u svojoj tišini
vjerojatno već razgovaraš
s nekim od starih pjesnika
Govore da si se povukao
ali povlačenje je riječ za vojnike
pjesnici cijeloga života ostaju stajati
pored otvorenih vrata
Takvi ljudi ne odlaze
oni samo prestanu kucati po stolu
kad žele nešto reći spuste glas u pola rečenice
i puste druge da pogriješe
Ti znao si pjesmu prije objave
i kako se s njome odlazi
Tomislav Marijan Bilosnić
Zadar, 1. svibnja 2026.
