NOVA GARDIŠKA 3. ožujak 2011. – Danas ćemo malo pisati o povijesti, odnosno o bunkerima iz drugog svjetskog rata, a povodom nedavne televizijske reportaže na HTV-u, koja je podsjetila da je taj projekt još uvijek ni na nebu ni na zemlji, iako je iniciran još prije dvije godine, akcijom naše udruge
u proljeće 2008. godine. Naime, te godine smo dobili dojave da je hrvatska željeznica neke bunkere koji su se nalazili na njenom posjedu i zemljištu jednostavno sravnila sa zemljom, pa smo se upitali da li uopće postoji neki mehanizam pravne zaštite tih vrijednih povijesnih objekata kojih je na našem prostoru priličan broj i to jako dobro očuvanih. Odgovori koje smo dobili su nas zaprepastili, jer službeno nije bilo ni muzejske ni povijesne zaštite tih spomenika rata, pa su mnogi bunkeri sačuvani zahvaljujući svojoj lokaciji bilo to na općinskom ili privatnom zemljištu, jer znamo kakvu su sudbinu doživjeli neki u vlasništvu HŽ-a. Tako smo te godine krenuli u akciju i evidentirali i slikali sve bunkere šireg područja novogradiškog kraja. Poslije smo to sve dali u javnost preko medija i interneta, te se obratili novogradiškom muzeju radi zaštite i arhive podataka iz povijesnih izvora. Oni su nas uputili na ministarstvo kulture, sa kojima smo izmijenili faksove, te su nam oni ljubazno objasnili da nemaju ništa u arhivi o tome predmetu te su nas uputili na povijesne arhive njemačkih muzeja! Ono što se odmah nametnulo kao logično pitanje je da li mi kao neprofitabilna civilna udruga moramo rješavati problematiku za koju je nadležno ministarstvo kulture, povijesne baštine i zavičajni muzeji? Pa tko je trebao i zašto nije evidentirao, zaštitio i konzervirao te povijesne monumente iz 2. svjetskog rata? Dok se nekima iz nadležnih institucija ne upali žarulja hitnosti postupanja, nama brižnim građanima, preostaje samo upozoravati,te publicirati i prezentirati sva naša blaga povijesne baštine kao što smo to desetak godina činili sa spašavanjem kule Gračanice dok napokon nisu počeli sa zaštitom i konzerviranjem tog dragocjenog povijesnog objekta!
Bunker kod Bilog Briga
Što se tiče povijesnih okvira u kojemu je došlo do gradnje utvrđenih bunkera za zaštitu pruge i vlakova, priča počinje negdje početkom 1941.godine kad su uzrokom ustaško-njemačkog terora nad civilnim stanovništvom, mnogi tadašnji komunistički ilegalci započeli organizirani otpor odmetnuvši se u šume i planine, te vršeći diverzije i napade na fašističke vlasti i infrastrukturu. Možemo dakle pretpostaviti da su bunkeri sagrađeni tek možda 1942. godine, kao odgovor njemačkih vlasti na partizanski otpor. Pretpostavlja se da je posada bila uglavnom iz redova domobranske vojske jer su ustaške jedinice NDH bile operativnog i borbenog karaktera i kao takve davale su vojni i borbeni doprinos u njemačkim ofenzivama u Bosni, usmjerenim prema glavnini narodnooslobodilačke Titove vojske, te u ključnim operacijama u Rusiji, poput povijesne opsade Staljingrada. Bunkeri su građeni na nekih sat hoda jedan od drugoga, odnosno 5 do 7 km udaljenosti, tako da su pješačke patrole neprekidno održavale sigurnosnu komunikaciju između njih. Kolika je bila važnost te željezničke komunikacije za okupatorsku vojsku pokazuju i nedavno objelodanjene činjenice, da je u n
ajkritičnijim trenucima slavne bitke na Neretvi, kad su partizani bili opkoljeni sa svih strana od brojčano i borbeno višestruko jačeg protivnika, Tito uspio ishoditi tjedan dana prekida vatre i primirja radi pregovora o razmjeni zarobljenika jer su partizani zarobili neke njemačke oficire i vojnike. Nijemci su odmah tražili da se zaustave i diverzije na pruzi Zagreb-Beograd, jer je Tito još ranije, svjestan da Nijemci pripremaju velike operacije protiv glavnine partizanskih snaga, naredio diverzije po svim pravcima i komunikacijama neprijatelja u kojima su prednjačili slavonski partizani. Za njemačku vojsku, ta trasa bivšeg Orijent expresa, od Pariza do Istanbula, bila je žila kucavica za opskrbu njemačkih snaga na jugu Europe, i osnovna predispozicija održavanja mostobrana prema sjevernoj Africi, gdje je general Romel vodio odlučujuće bitke za prevlast na crnom kontinentu. Tito je čak Hitleru predložio trajno primirje jer su se partizani borili navodno protiv povratka kralja u Jugoslaviju, koji je sa svojim engleskim saveznicima i četnicima prirodni neprijatelj i nijemaca i partizana, ali nijemci nisu htjeli ni čuti za tako nešto. Tražio je i da Hitler prizna partizane kao legalnu vojsku jer su ih oni smatrali banditima i kao takvi nisu podlijegali međunarodnim vojnim pravilima o zarobljenicima, pa su ih mučili i ubijali bez suđenja. Pregovori su propali, kao kuriozitet ostaje činjenica da su se Titovi generali usred rata u zaštiti nijemaca šetali kroz Zagreb, a da ustaše nisu ništa saznali, i da je ušla u legendu Titova naredba za rušenje mosta na Neretvi koja je zavarala nijemce, i odvela ranjenike u spas. Povijesna je istina da u svakom ratu i revoluciji najviše pati narod i civilno stanovništvo. Naši stari znaju kako su često bježali u brda jer su saveznički bombarderi nemilice bombardirali željezničke postaje, bunkere i vlakove, a često nisu bili precizni što svjedoče mnogi krateri na oranicama blizu pruge. Uglavnom, nije loše malo se podsjetiti povijesti i sačuvati baštinu koja nas podsjeća na te teške trenutke, i da se ne zaboravi patnja i opomena ludila 2. svjetskog rata.
Bunker kod Vrbove
Bunker kod Godinjaka
Bunker u Novoj Gradiški
Bunker kod Lužani
