NOVA GRADIŠKA, 8. prosinac 2014. – Kulturno-umjetničkim programom u Domu kulture 5. prosinca održana je završna svečanost obilježavanja hvalevrijedne 95. obljetnice Gimnazije Nova Gradiška.
U emotivnim govorima evocirana su sjećanja na povijest najznačajnije obrazovne ustanove u Novoj Gradiški i sve one koji su doprinijeli da, kako je naglasila ravnateljica, Gimnazija opstane usprkos svim nedaćama koje su je pratile u prošlosti koja je ostala zapisana u pet knjiga.
– Mi smo bili, mi jesmo i bit ćemo – zaključila je svoj govor ravnateljica prof. Nada Peleh Serenčeš.
Prenosimo govor ravnateljica prof. Nada Peleh Serenčeš
Drage učenice i učenici Gimnazije, kolegice i kolege profesori, uvaženi uzvanici, dragi sugrađani!
Srdačno sve pozdravljam i iskreno se radujem vašem dolasku na ovu svečanost.
Danas smo se okupili ovdje s jednim ciljem: proslaviti jubilej naše Gimnazije . Zašto je važno obilježavati jubileje?
Pojam jubilej srodan je (između ostaloga) talijanskoj riječi „giubiloso“ (đubilozo) što znači svečano, klikćući! Što bi značilo da povodom nekoga jubileja o nečemu ili nekome svečano govorimo , radosno klikćemo!
A ovim našim jubilejom mi danas radosno klikćemo iz zahvalnosti za sjećanje na sve one koji su uz ovu Gimnaziju vezani od njenog nastanka do danas. Klikćemo iz zahvalnosti prema našim sugrađanima koji su s mukom izborili da se u Gradiški osnuje Gimnazija. Klikćemo iz Zahvalnosti za graditelje, za profesore, za ravnatelje, za sve naše učenike!
Jubilej dakle nije „građenje spomenika sadašnjosti“ već slavlje jubileja „posadašnjuje“ prošlost.
I zato slavlju jubileja pristupamo ponizno i sa zahvalnošću za sve ono što danas imamo a sami to nismo napravili ili zaslužili, sa zahvalnošću za spoznaju da je Bog po nama, po zajednici, po meni učinio nešto dobro i lijepo. A učinio je! Naša škola je opstala usprkos svim nedaćama koje su je pratile. Ne samo školu, već i njene profesore, učenike i cijeli kraj.
Zapisali smo to u pet knjiga izdanih u proteklih dvadeset godina.
Zapisano je to i u srcima ljudi ovoga kraja i u srcima naših mnogobrojnih učenika.
Prisjećam se misli koju sam čula na Dan učitelja 5. listopada ove godine u emisiji Duhovna misao na Radio Zagrebu. U čestitci učiteljima Izrekao ju je Nikola Kuzmičić. Čestitajući učiteljima njihov dan,reče:
„Ja sam učitelj, moj glas ne dopire daleko, ali prodire duboko!“
Tu misao može izreći svatko od nas, jer svatko je od nas nekome učitelj.
Učitelj, kako lijepo zvuči ta riječ! A s koliko li je znatiželje i čežnje izrekoše apostoli u pitanju : Učitelju, gdje stanuješ?
Svi smo mi istovremeno i učitelji i učenici. Biti učitelj znači biti blag i mudar, znači biti intelektualac i profesionalac ali u prvom redu biti čovjek. A biti učenik, znači biti prvenstveno ponizan!
Pozivam naše mlade da u maniru vrhunskog intelektualca što će jednom, vjerujem postati, ostanu ponizni i siromašni Duhom teže ka Istini i pravednosti.
Danas završavamo svečanost 95. obljetnice. Kroz brojna događanja tijekom godine a posebice ovoga tjedna na razne načine smo se predstavili.
Okruglim stolom 31. siječnja , izložbom Iz prošlosti i sadašnjosti Gimnazije,
predstavili smo knjigu Značaj i uloga Gimnazije Nova Gradiška – 95. godina postojanja, jučer smo održali aukciju učeničkih radova naziva Učenici, profesori i roditelji Gimnazije za Grad bez ovisnosti, koju inače organiziramo već 12 godina povodom Mjeseca borbe protiv ovisnost, a ove godine posvetili smo je 95. obljetnici i Gradu za rođendan.
I što više reći o Gimnaziji Nova Gradiška ?
Mi smo bili, mi jesmo i bit ćemo!
Ova knjiga koju držim u ruci zove se Ljetopis Gimnazije Nova Gradiška. Ljetopis ili Spomenicu škole dužan je voditi svaki ravnatelj. To nam je, kako se nekoć govorilo „u opisu radnog mjesta“.
Citiram iz Ljetopisa:
„Tijekom dvadeset godina koliko pišem ljetopis, nastojala sam zabilježiti sve važnije događaje iz života škole. Vjerojatno sam neke propustila zapisati, ali oni su ostali zabilježeni u drugim dokumentima i na drugim mjestima. Zapisujući događaje iz našega školskog života, kao ravnateljica škole vazda sam imala na umu riječi i misli našega velikoga književnika i pjesnika Ivana Gundulića koje sam uzela kao uvodnik na početku Ljetopisa i njime završila ovu knjigu“, a završavam i ovaj svečani govor.
„Mru kraljevstva, mru Gradovi;
i njih plemstvo trava krije:
a er’ je umrli život ovi
čo’ek u srcu miran nije;
a svaki dan vidi očito
da nije ništor vjekovito.“
Suze sina razmetnoga (Plač drugi – Spoznanje)
