NOVA GRADIŠKA 26.kolovoza 2010. – Zahvaljujući gospođi Višnji Petranović imao sam priliku razgovarati s Zlatom Ivezić, rođenom Brođankom, koja dugi niz godina živi u Chicagu. Istaknutom Hrvaticom, poznatom među američkim Hrvatima. Godinama je hvale vrijednim primjerima dokazivala domoljublje, u Americi gdje je u Chicagu utemeljila 1972.
godine prvu školu hrvatskog jezika i sve do Domovinskog rata bila učiteljica, a kada je njena domovina napadnuta i na tlu svoje Hrvatske. Organizirala je antiratne prosvjede u Americi, išla u Bijelu kuću tražiti da se rat u Hrvatskoj zaustavi. Razgovor koji slijedi neće sve kazati o toj ženi koja je ostvarila svoj san (Hrvatska je postala država) i predstaviti sve njene aktivnosti i napore koje je uložila u očuvanje hrvatskog identiteta u Americi i doprinos u Domovinskom ratu. Zlata Ivezić zaslužuje puno više prostora i zbog toga ovaj malo veći uvod. Zaslužuje priznanje zbog svega što je učinila. Suze koje je pustila za vrijeme ovog razgovora nezadovoljna odnosom hrvatske drževe prema zaboravljenoj hrvatskoj dijaspori i trenutnim stanjem u Hrvatskoj u kome, kako kaže, običan čovjek teško živi, govore o domovini u srcu koja nije onakva onakvu je zamišljala i željela.
Višnja Petranović, Zlata Ivezić, Ivo Petranović, Josip Mikšić, Ivica Marković
Život u Chicagu s Hrvatskom u srcu
Gdje živite i što trenutno radite?
Živim u Chicagu skoro 42 godine, tamo imam obitelj, muža, četvero djece i 16 unučadi. Trenutno ne radim nigdje, kod kuće sam, pomažem djeci, čuvam unučad, i često dolazim u Hrvatsku jer sam rodom iz Slavonskog Broda.
Kojim ste povodom sada u Hrvatskoj?
Došla sam na godišnji odmor. Inače svake godine dođemo u vrijeme kada se obilježava obljetnica Oluje i obavezno posjetimo Knin, odemo malo na more. Sudjelovala sam i na jubilarnim Desetim večerima hrvatske iseljeničke lirike, koji su se održali u Zadru, prvi puta izvan Amerike.
Višnja Petranović i Zlata Ivezić
Početak rata u Hrvatskoj. Godina je 1991. Kako ste to doživjeli početak rata u Hrvatskoj?
Kada je polčeo Domovinski rat i desio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu organizirala sam velike prosvjede u Chicagu, a organizirano smo bili na najvećem prosvjedu Hrvata u Washingtonu. Bilo nas je nekoliko stotina tisuća. Kada se rasplamsao ratni vihor nad Hrvatskom nas je četvero Hrvata išlo na primanje u Bijelu kuću u Washington tražiti da Amerika pomogne zaustaviti rat, da zaustavi četnike koji su stegli obruč oko Vukovara.
Pomoć napadnutoj domovini
Organizirali ste prikupljanje humanitarne i ostle pomoći za Hrvatsku. Kada ste se prvi puta vratili u Hrvatsku?
U Hrvatsku sam se prvi put vratila u srpnju 1990. godine, nakon 21 godine izbjeglištva. Nisam mogla doći jer sam bila politički angažirana, a putovnica mi je bila oduzeta. Kada sam se vratila, plakala sam i bila vesela. Srce mi je bilo puno svega. Kada je počeo rat odmah sam se uključila pomažući hrvatskoj domovini. Obišla sam bojišnice da vidim što je potrebito za naše branitelje i za bolnice. Na taj smo način usmjeravali pomoć. Bila sam na području Nove Gradiške u Mašiću, Vinkovcima u naselju Mala Bosna i Mirkovcima, u Osijeku, bila sam na Kopačkom ritu sa generalom Kruljcem. Kada sam išla prema Vukovaru došla je zapovijed da se moramo veratiti i da ide u Mšić kod Nove Gradiške. Kada sam se vratila s te bojišnice čula sam na televiziji da je Vukovar pao. Tijekom rata moj suprug Mile i ja smo mnogo pomogli. Suprug je 1992. godine odlučio ići na prvu crtu bojišnice kod Bršadina. Prodali smo kuću u Americi i tim novcem pomogli potrebitima u Hrvatskoj.
Zlata Ivezić evocirala je sjećanja na događanja na novogradiškoj bojišnici sa zapovjednikom Josipom Mikšićem
Dijaspora nije dobila pravu podršku
Kakvo je bilo raspoloženje hrvatskog iseljništva početkom rata?
U to vrijeme sam bila predsjednica Hrvatske žene za Čikago i Ameriku. U lipnju 1990. prvi put smo poslali kontigent pomoći u selo Ričice u Lici. Poslije smo nastavili s prikupljanjem pomoći u hrani, odjeći, lijekovima i svim potrebim stvarima za bolnice, potreban materijal i prvu pomoć pri zbrinjavanju ranjenika u poljskim bolnicama. Osobno sam dopremila 19 kutija medicinske pomoći za poljsku bolnicu. Sve je bilo sterilizirano i trenutno se moglo upotrijebiti. Dopremljeno je to avionom zahvaljujući švicarskoj kompaniji koja nam je u tom vremenu stvarno puno pomogla.
Hrvatska dijaspora je jedva dočekala Hrvatsku državu. Bila je jedinstvena u pomoći i potpori. Koliko je to priznato u Hrvatskoj?
Hrvatska dijaspora je bila puna entuzijazma, dala je od sebe i što je mogla i što nije mogla. Do sada je dosta toga zapostavljeno i zabravljeno. Na neki je način umanjena uloga dijaspore u osnivanju hrvatske države. Mislim da bi se to trebalo ispraviti.
Koliko ste danas zadovoljni s Hrvatskom državom?
Vesela sam što je Hrvatska država, ali me boli kada ovdje vidim težinu života običnoga čovjeka, kako vidim da ima dosta krađa i dosta mešetarenja. Hrvatska je mogla biti mala Švicarska da se drugačije postupilo. Ima dosta onih koji su okrenuli kapute i koji su danas, nažalost, u državnom vrhu. Boli me to što su zapostavljeni hrvatski branitelji, što se sudi generalima koji su samo branili svoju državu. Zemlje koji su „vladari svijeta“ imaju zakon po kojem se ne može suditi njihovim generalima ili vojnicima ako učine neko zlo i zločin u vrijeme rata, jer je rat rat. Zašto se hrvatskim generalima sudi? Samo zato da imamo slobodan pristup u Europsku zajednicu.
Velik je doprinos dijaspore bio u Domovinskom ratu što nije dovoljno vrednovano. Koliko je hrvatska država propustila iskoristiti potencijale ljudi koji žive izvan domovine, a vrhunski su i priznati stručnjaci u raznim oblastima života i djelatnostima. Dijelite li vi ovo mišljenje?
Da. Hrvatska je izgubila mnogo toga što hrvatska mladost u dijaspori, naša djeca i naša unučad, koji su završili fakultete, a imali su toliku želju da se vrate u Hrvatsku i započmu život na ognjištima svojih djedova, nije uspjela. Neki su došli i razočarani se vratili.
Imamo vrhunske stručnjake hrvatskog porijekla koju se afirmirali kao stručnjaci. U razgovoru Antun Kikaš iz Kanade rekao je da taj potencijal pameti nije iskorišten. Zašto?
Dijaspora je željela da uloži novac u Hrvatsku. Mnogi bi se vratili, ali za to nisu ovdje u Hrvatskoj imali podršku. Nadam se da će se nešto u tom smislu promijeniti.
S knjigom i pjesma od malih nogu
Otkud vi među pjesnicima?
Rođena sam u Slavonskom Brodu. Još dok sam išla u dječji vrtić zavoljela sam pjesmu i priču. Vrlo rano sam naučila čitati tako da sam za četvrti rođendan dobila knjigu Ivane Brlić-Mažuranić „Priče iz davnine“, koju još uvijek čuvam. Svoje rano djetinjstvo provela sam uz gospođe Anu Zajc, Nelu Sabolov, koje su bile moje „omme“ te gospođe Zdenku Benčebić- Brlić, Jelenu Ratković, Slavu Prokopec, Emicu Lukić. Često smo išle u Zagreb na predstave u kazalište. Odsijedale snmo kod Marije pl. Horvat, supruge hrvatskog povjesničara Rudolfa Horvata, koja je bila, a nisam to tada znala, predsjednica Hrvatskog društva „Hrvatska žena“ do poslije 2. svjetskog rata, kada je društvo zabtranjeno i prebačeno u Chicago. Na kraju sam i ja došla u Chicago i postala predsjednica tog društva.
Kao student Pedagoške akademije afirmirala sam se u literarnoj skupini. Pjesme su mi emitirane u emisijama radio postaja u Slavonskom Brodu, Osijeku i Vukovaru. Bila sam aktivna i u skupini mladih pjesnika koja je djelovala pod nazivom „Tribina mladih“ u okviru Matice hrvatske u Slavonskom Brodu.
U emigraciji surađujem u „Hrvatskom glasu“, „Danici“, „Hrvatskom kalendaru“, „Hrvatskoj reviji“ i časopisu „Hrvatica“ čija sam bila jedna od utemeljiteljica, i glavna urednica. U Chicagu sam bila gost „Večeri hrvatske poezije i glazbe“. Tu sam izdala i sovju prvu zbirku pjesama „Srebrne suze“.
U Zadru smo imali susret Hrvatske isljeničke lirike čija sam članica i svake godine imamo skup u drugom mjestu neke američke države. Izdali smo zbirku u kojoj imam 11 pjesama – kazala je Zlata Ivezić.
