Muzej će u četvrtak, 5. ožujka, s početkom u 19 sati otvoriti izložbu „Konstrukti“ umjetnice Paule Bučar.
Paula Bučar rođena je 1986. godine u Zagrebu. Diplomirala je 2015. godine na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija dobila je dva priznanja Akademije za uspješan rad. Izlagala je na nekoliko samostalnih i više skupnih izložbi, među kojima se ističe izložba u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu (2018.) te samostalna izložba u Galeriji Vladimir Bužančić, Centar za kulturu Novi Zagreb (2024.). Aktivna je članica Radione – Zagreb makerspace-a, gdje sudjeluje u izlagačkom i edukativnom programu laba. Osmišljava i vodi radionice paper engineeringa u kombinaciji s jednostavnom elektronikom i rasvjetom te se bavi 3D modeliranjem u Blenderu.
Autor teksta kataloga je Željko Marciuš, muzejski savjetnik pri Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti.
Ulaz je slobodan.
Konstrukti
Svemir (koji neki nazivaju Bibliotekom) sastoji se od nepoznatog, možda čak beskonačnog broja šestokutnih galerija, u čijem se središtu nalaze prostrani bunari za provjetravanje oivičeni niskim balustradama.
Jorge Luis Borges, Babilonska biblioteka, 1941.
Borges nadalje piše kako se sa šesterokuta u nedogled svemira biblioteke prostiru donji i gornji katovi, a raspored je u šesterokutnim galerijama isti. Dva su niska prolaza za omanjeg bibliotekara od kojih se jedan otvara prema sljedećoj istovjetnoj galeriji, jednakoj svima ostalima. U blizini su spiralne stepenice koje se spuštaju i uzdižu također u nedogled. U hodniku je i zrcalo koje vrlo vjerno udvostručuje oblike. Iz toga mnogi izvlače zaključak da biblioteka nije beskonačna, jer čemu takva varljiva iluzija udvajanja? Autor prepričane priče zanosi se da glatka zrcala nagovještavaju beskraj; svjetlost je nedovoljna, ali neprestana. Tragajući u mladosti za knjigom – sažetkom svih knjiga, sada je spreman – smrtnošću – za onostrani svijet. Padat će preko ograde u nesagledivi eter, a njegovo tijelo propadat će dugo i raspadati se uslijed trenja padanja koje je beskrajno. Prema njegovoj tvrdnji, biblioteci svemiru nema kraja. Idealisti, prema piscu, misle da je šesterokutna dvorana neophodan oblik apsolutnog prostora, našeg poimanja prostora. Trokuti i peterokuti bi prema tim uvjetima bili nezamislivi. Mistici, pak, u ekstazi vide zaokruženost sobe biblioteke jednom okruglom knjigom neprekinutog hrpta koja opisuje puni krug oko zidova. To je sumnjivo svjedočanstvo nejasnih riječi koje sugeriraju da je kružna knjiga Bog. Autor tvrdi: „Biblioteka je lopta koje je istinsko središte bilo koji šesterokut, a obujam nenadmašan.“ Potom, „Zamisli P da je svemir“, kako sugerira Borges, „biblioteka koja se rasprostire od slova na papiru, preko 25 znakova imaginarnog alfabeta do svih knjiga ikada napisanih, stvorenih i da od pojedinog slova, od ruba i središta do cjeline svemira koji je u svim točkama i smjerovima isti postoji neko načelo koje povezuje slovo sa svime, pojedinu sliku-riječ sa priželjkivanom teorijom svega?“ Svijet i sliko-jezik su povezani. Ono što ne možemo opisati i slikom zamisliti za nas ne postoji. Iako je u prevladavajućoj ikonolatriji svijeta tekstualni domašaj bitno sužen i osiromašen, slike i riječi su povezane. Verbalno-vizualnim rezonancijama prosijavamo kroz optičko sito umjetničin duhovni razvoji dosizanja viših sfera vlastitih interakcija sa svijetom i svemirom: kojim je povezano duhovno i kozmičko u čovjeku, njihova ideja – opredmećena slika-objekt – projicirana u komunikacijske sveze unutar zakonitosti vlastita taktilnog i vizualnog kôda i izvan njega. Za Pauline konstrukte podrazumijevamo geometriju i njezinu matematičku utemeljenost navodeći Platonovu misao: „ (…) rodove koje smo razmišljanjem dobili dijelimo na vatru, zemlju, vodu i zrak. A zemlji dajemo oblik kocke. Uistinu od ta je četiri roda ona najnepokretnije i najuobličljivije tijelo. (…) Vodi ćemo dati oblik koji je od preostalih najteže pokrenuti, a vatri najpokretljiviji od svih, dok ćemo zraku dati neki srednji oblik. (…) Kad je pak riječ o proporcijama koje se odnose na količinu, kretanje i sve ostale sile valja reći da ih je uskladio Bog, u mjeri u kojoj je priroda nužnosti, spontano ili prisilom ustuknula, i to nakon što je precizno dovršio svaki njihov dio prema brojčanim odnosima.“ Pri analizi odabranih djela težimo prema ideji konstrukta koja kao da je proizašla iz Spilje ideja. Napominjemo, u klasičnoj teoriji gravitacije postoje dva moguća ponašanja i oblikovanja svemira. Svemir postoji oduvijek ili je nastao u singularnosti prostor-vremena u određenoj prošlosti. Prema teoriji opće relativnosti početak prostor-vremena točka je beskonačne gustoće i zakrivljenosti i svi zakoni slomili bi se u toj točci. U euklidskom prostoru imaginarnoga vremena – koje je naizgled trik što se koristi za objašnjenje stvarnog prostor-vremena – kvantnom teorijom pokazuje se kako nema razlike između smjera prostora i smjera vremena. Moguće je da je takvo prostor-vrijeme fundamentalni koncept, a ono što mi podrazumijevamo prostorom i vremenom plod ljudske mašte i umovanja. U kvantnoj teoriji naposljetku prostor i vrijeme nemaju granice na rubovima svemira: poput površine su Zemlje sa dvije dodatne dimenzije. Oni se slikovito objašnjeno šire od pola preko ekvatora (najšire) do suprotnoga pola. U tome vidu granični uvjet svemira je taj da nema granice. Prema takvoj imaginaciji i teoriji svemir je samodostatan i nema ničega izvan njega samog. Nema ni početak niti kraj, nema tren stvaranja i uništenja; jednostavno jest. Prostor i vrijeme konačni su, ali bez granice. Postoje i teorije prema kojima se svemir od početaka širi do buduće entropije; gotovo praznoga vakuuma. Možda će se svemir širiti još neko vrijeme do velike veličine i onda ponovno kolabirati u prvotnu točku singularnosti. Postoji li u imaginarnom prostor-vremenu konačnost bez granica? Je li u stvarnome svemiru singularnost ujedno početak i kraj? Redoslijed, pak, stvaranja: veliki prasak, vrući svemir, beskonačna gustoća, materija i antimaterija čestica, usporavanje širenja i povećavanje hladnoće svemira; stvaranje Galaksija, Sunaca, Planeta, konstanta gravitacije i antigravitacije, privlačenja i razvlačenja do potpunoga nereda pojmljiva je. Postoji određena istovjetnost, isprepletenost i lančana reakcija u tome. A ipak, je li sve to smisleno ili besmisleno? Paula Bučar stvara crna geometrijska tijela sastavljena od višekutnih oblika sadržanih u također crnome konstruktu. Svaki konstrukt poput romba ili piramide je mnogokut. Njegove tamne, povezane i djelomice, ovisno o osvjetljenju reflektirajuće tvorbe ponegdje su samoorganizirane i izrastaju poput grananja fraktala kakvoga konstruirana svemira. Stoga i metafora o crtici imaginarnoga heksagrama od kojeg je sazdana svemirska biblioteka, a koju imaginarnom analogijom povezujemo s opredmećenim Paulinim papirnatim složbama proizašlih iz ideje, umijeća i motorike ruke, a pojedini elementi su ostvareni 3D ispisom. Autorica prikazuje umanjeni multiplicirani simbolski odjek univerzuma. Bili bismo bliže (sve)obuhvatu kada bismo mogli prodrijeti u njezinu ideju ideje i zamišljaj zamišljaja vizualne objektivizacije. U ovim determiniranim uvjetima prostor-vremena to nije moguće. Autoričini produkti odrazi su, sličnosti, kopije, metafore, sažeti opisi, mentalne projekcije, strukturirane pojave o predodžbi tamne tvari, bliske Borgesovoj viziji svemira kao biblioteke i dijalektici između reda i kaosa, koje podrazumijeva kao dva aspekta iste stvarnosti. Inspirirana, kao što smo višekratno naglasili, Borgesovom Babilonskom bibliotekom, Paula ostvaruje oblikovne crne strukture u ponavljajućim nizovima koje nastaju s idejom o tamnoj tvari – obliku materije koja ne emitira, ne apsorbira niti reflektira svjetlost što je čini nevidljivom za teleskope i druge astronomske instrumente. Zamišljaj tamne tvari kao veziva i osnovne materije svemira konstrukcijski i strukturalno razvijaju se kao niz kristala u raznim nakupinama i kombinacijama. Autoričini šiljati crni konstrukti izrastaju iz ništavila, pojavljuju se, nestaju i opet ponavljaju svoj tijek. Oponašaju vizualne projekcije određenih frekvencija i zamišljenih vibracija koje se kreću tijelom svemira; motivirane su pronalaženjem smisla u beskonačnosti te odnosa slučajnog i svrhovitog. Prema tome, ako je kozmos, među ostalim, besmislena, kaotična, gruba i neukrotiva sila u konstantnom kretanju: sažimanju ili širenju, umjetnica svojim apstrahiranim materijaliziranim crnim geometrijskim tvorevinama pridaje ljepotu, elegantni i iskošeni, pokatkad i oštri oblikovni red i harmoniju naizgled onostranu kaosu. Ako se složimo da su njezini prostorni konstrukti sažete imaginacije kozmičkog stanja stvari, ona je činom oblikovanja popravlja, pridaje joj nutarnji red izrastao iz minimalističke geometrije. Ili jednostavno pušta kozmos iz sebe. Takvim podražajnim međudjelovanjima prošaranim osobnim tragovima, znakovima i simbolizacijama koje uvijek upućuju i na nešto drugo od viđenoga i pojmljivog, Paula Bučar ostvarila je svoje kozmičke (pra)objekte i odrazila ih u polivalentne svjetove umjetnosti; u već spomenute zamišljaje, snoviđenja, fantazme, ideje, preslike, pojave i simbolske odraze unutarnje vizije projicirane u logičnu transformaciju – apstrahiranu činjenicu optičko-haptičke tvorbe. U jednome umnoženom crnom konstruktu sazdanom od višekutnih oblika autorica kao da simbolski interpretira još jednu Borgesovu tvrdnju iz Babilonske biblioteke: „Biblioteka je lopta koje je istinsko središte bilo koji šesterokut, a obujam nenadmašan.“
To je ono što dogovorno nazivamo umjetnošću, a što u prirodi ne postoji. A u svemiru? Sonda je na Jupiteru našla i odaslala sliku golema heksagrama. Iako često mislimo da u prirodi nema ravne crte, ona postoji, primjerice, u stvaranju kristala na koje ponegdje aludiraju i Paulina geometrijska tijela. Ona su tu, kao i nepristrani promatrač koji utječe na njih.
U toj jednakovrijednoj kombinaciji slike i teksta u kojem se jedno odražava u drugome nastala je ova izložba. To je beskrajna svemirska priča o isprepletenosti između akcije (konstrukt), reakcije (tekst) i interakcije između njih i promatrača. Ali sve to je doista relativno jer umjetnost bez promatrača živi neviđeno svoj tajni život.
Za P. Željko Marciuš
