Iza sedam mračnih gora i sedam dubokih slanih sinjih mora u začarobiranoj čudesnoj zemljici Kifla–landiji bio i živio te vladao u to davno davno staro dobro vrijeme presvijetli svemoćni i u svemu hvaljeni velmoža i vrhovnik Mrkogled. Čovjek je to čeličnog ledenohladnog smrznutog lica oštrokljunog kobca – jastreba kokošara. Tada su zemljom arčile i tutnjale mračne sile, aždahe plamen rigajuće nemani, vještice
coprnjače, crni vilenjaci kopitari i papkari, kradljive nakostriješene ptičurine jejine, šišmiši vampirnjaci, nečisti duhovi i proždrljive vučine – kurjačine.
Tada je isto u toj Kifla–landiji bila i živjela curica tinejdžerica Suzana–Suzica ljepuškastog lica i umiljatog ponašanja, ali ne baš bistre pameti.
Na jarkome sunašcu blistala je njezina kao snijeg bijelo bijela kosica, bijelo bijela kao tek pomuženo mlijeko bijele kozice Ljeposave.
Suzana–Suzica svakodnevno je sricala i deklamirala tugaljive srdašcu drečeće plačljive pjesmičice o hrabrim vitezima čarobne zemljice Kifla–landije, njihovim burnim domoljubnim privatizacijskim i pretvorbenim svakovrsnim doživljajima i avanturama.
Skakutala ona tako živopisnim brdinama i dolinama. U duetu sa svojom ljubimicom bijelom kozicom Ljeposavom priređivala light show koncerte melodioznog meketanja i blejanja na veliku radost pučanstva.
Prostranim cvjetnim livadama natjerivala i lovila šarene leptire kupusare, bube mare, vilinske konjice. Vodila ona i brigu o nezbrinutoj siročadi kišnih glista i zelenih gušterica, zecovima mrkvogrizima, hrčcima, vjevericama i ostalim raznovrsnim lezibubama.
Mazila i nježno timarila male živahne i simpatične vražićke – đavolćiće koji se legu na debelom brijegu, u dupljima starih naherenih vrba kraj močvare zelenih žabaca kreketača. Milovala ona tako te vrckaste i vižlaste reponje i njihova meka krznašca. Hranila tu malu čeljad slasnim i masnim uštipcima koje je za tu priliku ispekla Suzicina mila bakica popadija Anđelija.
Vražićki su u curicinom krilu zadovoljno štucali, podrigivali i preli kao umiljate mačkice.
I tako jednoga dana zaigrana nestašna luckasta Suzana-Suzica trčkarajući i natjerujući blesavog krezubog Bubimira i debelog bumbara Zevzeka uleti u veliku i mračnu tajanstvenu šumu.
Odjednom se našla okružena divovskim stablima čije su velike debele grane kao goleme zmijurine mlatarale i njihale se amo tamo i gore dolje stvarajući buku i zvukove jeze i strave.
Sirota curica je zalutala!
Izgubila se u mračnim dubinama začarane šumetine! HU HU HU huktalo je i hučalo HU HU HU… odzvanjalo šumom ! Sigurno neka strašna zvjerinčad! Odasvud izvire samo mrak jeza i strava! Brrrr…
„ Ah ah ah“ stenjala je curica Suzana–Suzica. „ Suzo materina!“ Zavapi i zajauče! Zaplače još jače.
„Upala si Suzo–Suzice u velika govna, sranje kroz gusto granje.“
Procvili suznih okica. Uspaničeno se rastrča lijevo desno – nigdje izlaza!
Onda usred šumetine ugleda malu čistinu. Osunčani livadak. Sjede ona tako na veliki truli panj usred te livadice i nastavi jecati izaglasa. Plače li plače, suza suzu stiže. Nigdje na vidiku prijateljice kišne gliste ni vjeverice, nema zekonje mrkvogriza, ni debelog bumbara Zevzeka, ni blesavog idiota krezubog Bubimira. Nema ni lezibube. Ničega nema osim prijetećih zmijolikih grana i šumskog mrklog mraka.
Eh, da je to bar kojom srećom šuma Striborova nastanjena šarolikom simpatičnom čeljadi, čudesnim Domaćim Tintilinićima , dobrim vilama…
Ali ne, ovo je šumetina iz potpuno nedomoljubive i nepodobne neke bajke.
Strah i trepet sve su jači. Suzana–Suzica sve jače i jače rida i plače.
U jednom trenutku kao da začuje žamor mnogih ljudskih glasova. Topot i hrzanje konja. Doista ujedamput na čistinu usred šume iz mračnih dubina izroniše brojni vitezovi jašući zaigrane konje vrane. Na čelu im glavom i bradom osobno presvijetli i prejasni veliki vođa i vladar veličanstveni Mrkogled , čovjek čelično hladno ledenog smrznutog lica oštrokljunog kobca – jastreba kokošara, sa svitom odabranih i vjernih mu muževa i junaka. Krenuli oni tako u veliki lov na debelu masnu i krupnu divljač. Oni ne love kukavnu sitnež, to prepuštaju gologuzim kmetovima i pukoj sirotinji sretne im zemljice Kifla–landije. Presvijetloga velmožu i vrhovnika Mrkogleda dostojni su kao doglavnici samo pomno odabrani stališi, vilenjaci kopitari i papkari.
Ugledavši uplakanu i izbezumljenu jadnu curicu u ovoj pustoši na trulom panju, vitezovi zaustaviše konje vrane razigrane.
Ponajprije su propitivali na dugo i široko potanko i detaljno do sitnice. Provjeravali tko je i odakle je, kako je dospjela u ovu pustoš. Da nije slučajno tajna agentica kakvih opakih i nemilih dušmana ili kurirka – obavještajka nedomoljubne plaćeničke asocijacije civilnog društva!
Na kraju konca shvatiše da je uplakano dijete zblesavljena isprepadana Suzana– Suzica bjelokosica stvarno jedna podobna i perspektivna domoljubna tinejđerica. Uvidjevši da nije subverzivna tajna agentica mrskih dušmana, a ni kurirka – obavještajka kakve sumnjive podrivačke civilne udruge, vladar velmoža Mrkogled čovjek čeličnog ledeno hladnog smrznutog lica oštrokljunog kobca – jastreba kokošara raznježi svoje ledeno hladno čelično srce, posadi tinejđericu Suzanu– Suzicu na svoga konja vrana razigrana, pogladi po snježno bijeloj kosici i povede u svoje svijetle dvore.
Presvijetli velmoža i vladar čeličnog ledeno hladnog smrznutog lica oštrokljunog kobca – jastreba kokošara vrli Mrkogled svoja imanja i svijetle dvore i još mnogo raznoraznog blaga i drugih ljepota stekao kao lutajući vitez bespućima povijesnih zbiljnosti na velikaškim turnirima pretvorbi. Privatizacija u vratolomijama začarobirane zemljice Kifla-landije. U svijetlim je dvorima zvrkasta i opičena plačljiva tinejđerica bijelo bijele kosice Suzana–Suzica iz neugledne zbunjene i zblesavljene curice izrasla i stasala u poželjan i privlačan komadić seksi cure senzualnih oblina i oblika.
Na bijelim dvorima velmože i vladara presvijetloga Mrkogleda čovjeka čeličnog ledeno hladnog smrznutog lica oštrokljunog kobca – jastreba kokošara, vuklo se i smucalo jato šarolikih likova. Tu su u ozračju vrloga velmože uživali u raznim blagodatima opskurni i trivijalni svati, cinkeri, rabadžije, nježni ubojice, gutači živih žaba krastača, dvorske budaletine, hodači po rubu pameti, davitelji vremena, intelektualni baljezgatori, baruni Minhauzeni i tako to, tko bi ih sve mogao izbrojiti…
Uzduž i poprijeko sirote zemljice Kifla–landije širio se vonj, kužni zadah općeg ludila. U zraku je treperio smrad lopovluka razuzdanih vilenjaka kopitara i papkara, smutljivaca i brzopotezno imenovanih podobnih stališa, bivših gaćara i sitnih žicara…
Naša voljena plačidružica Suzana–Suzica brzo se snašla i prilagodila, udomila u novoj sredini. Kao dobra vila lebdjela ona tako raskošnim odajama i salonima svijetlih dvora. Ispunjavala mnoge skrivene romantične želje i željice vrlih dvorjana i stališa. Zasjala u sjaju poput nebeske mliječne staze svojom bijelo bijelom kosicom, bijelo bijelom poput snješka bijelića i bijelo bijelom kao tek pomuženo bijelo mlijeko sada već pokojne i pojedene bijele kozice Ljeposave.
Još uvijek je plačljivo jecala i deklamirala svoje domoljubne i srčekodirljive pjesmuljke u vrtovima svijetlih dvora na opću radost kišnih glista i lezibuba te malenih živahnih razbarušenih vižlastih vražićaka iz onih duplja starih naherenih vrba kraj močvare zelenih žabaca kreketača.
Malešni crni veseli huncuti vražićeki – đavolčeki umiljati mili reponje Suzici su oprostili pubertetsku nesmotrenost grješne joj mladenačke zanesenosti naukovanja u crvenim školama kod nedomoljubnih vilenjaka u njihovim dvorima na slikovitim kumrovečkim obroncima i vidikovcima. Presvijetli, prejasni itd. itd. Mrkogled čovjek čeličnog hladno ledenog smrznutog lica oštrokljunog kobca – jastreba kokošara unaprijedio je odlikovao Suzanu – Suzicu bjelokosicu u vitezicu velereda Zlatnih jaja bjeloglavog supa sa lentom i sabljama, te velelikom oštrog kljuna kobca – jastreba kokošara.
Darivao je Mrkogled vitezicu Suzanu–Suzicu i bijelim udobnim i komfornim dvorima istjeravši iz njih prethodno neke rahitične nepodobne duhove nečastive…
Cvala ona, Suzana–Suzica i rascvala se u bijelo bijelu orhideju uz nogice vrloga Mrkogleda i širila domoljubne vibracije svojim srcederućim pjesmičicama.
Vrli Mrkogled čovjek čeličnog hladno ledenog smrznutog lica oštrokljunog kobca – jastreba kokošara ostario i izhlapio. Senilan i dementan,ali domotvoran obilno je šakom i kapom svojim doglavnicima vilenjacima kopitarima i papkarima te podobnim mu stališima dijelio feudalna imanja i bogatstva kmetova golaća sirote Kifla–landije.
Unatoč tome siroti kmetovi golaći frenetično su iskazivali domoljubnu neizmjernu odanost i ljubav obožavanom ostarjelom Mrkogledu otromboljenog lica očerupanog oštrokljunog kobca – jastreba kokošara.
Jednoga dana uz gromoglasno naricanje, jaukanje i lelekanje stari je kobac – kokošar prejasni Mrkogled skiknuo.
Bez pompe i glasa izvrnuo svoje plemenite nogice!
Preselio se on tako iznad mekih paperjastih oblačaka u vječne atare nebeske.
U cijeloj Kifla–landiji zemljici začarobiranoj nastate opća strka! Panika, rasulo! Doglavnici vilenjaci kopitari i papkari čupali su kose na glavi, stališi žvataju vlastite jezičine od bola i muke.
Koma!
Konsternacija!
Drečali i tulili kao da ih svi vrazi rogati pakleni deru i prže.
Tko li će biti taj sretnik koji će zasjesti na opustjeli tron Kifla-landijski?
Tko li će naslijediti presvijetlog upokojenog Mrkogleda.
Puno je pitanja!
Kome će ljupka vitezica od Zlatnih jaja bjeloglavog supa Suzana–Suzica nježno i milolažno sricati i deklamirati svoje srcedrapajuće tanahne lirske pjesmuljke i domoljubne deklamacije o odanosti i privrženosti?
Koga li će ona vjerno i pokorno slijediti?
Koga?
Ali gledaj ti sada!
Odjedamput iznebuha skoro iznenada, niotkuda kao grom iz vedra neba izroni vitez na bijelom konju vatrenome!
Naočit i naročit neki vitez!
Ujaha on tako paradnim korakom u sjajnim haljinama, kićenoj odori.
Na rusoj glavi kalpak s perjanicom.
Na junačkim grudima toke i biseri, uz fanfare i trublje mjedene, uz šarene barjake, barjačiće kako priliči i vitezu pravom dolikuje, ujaha on među dvorjane i stališe Kifla–landijske.
Dvorjani, odabrani stališi i doglavnici i vilenjaci kopitari i papkari pali u euforičan i frenetičan zanos gromoglasnim klicanjem izabraše novog viteza za svoga plemenitog vođu. Svi junaci na zemljicu crnu polegoše, pepelom glave posipaše, prašinu s ulaštenih čizama vrlome vitezu polizaše…
Lijep kao zavjetna slika, visok kao jablan, stamen kao od planine odlomljen.
Miloglasan i miloglagoljiv.
Nebesko plavih očiju iz kojih plamen domoljublja izbija i sijeva!
Trubadur i romantik.
Muž plemenitih manira.
Divota od čovjeka.
Takav nama treba!
Na prepad osvoji kule i srca razdraganih kmetova golaća ponosne Kifla–landije!
I vitezica od Zlatnih jaja bjeloglavog supa Suzana – Suzica nakloni se vitezu zvanom lijepi Ivo od malo vitra!
Nastavak slijedi!
