Negdje u proljeće 2009. godine došla mi je pod ruku knjižica Nade Čakar i Vlatke Sakar: Iz drugog kuta“, u kojoj ima mnoštvo članaka i briljantnih razmišljanja ovih vrsnih intelektualki koje zagovaraju praktična znanja a kritički se osvrću prema pustim teorijama. Ne samo da briljantno razmišljaju, one resko kritiziraju naš edukativni, ekonomski i politički
sustav, kao i mentalitet koji je inertan i nedovoljno poduzetan.
Osim što svakom mogu preporučiti ovu knjižicu, ona me nuka da i sam nešto napišem i isprovociram i druge da razmišljaju, jer i to je već nekakav put prema poduzetnosti. Usput, izašla je u druga knjižica istog naslova, pa se kao i prva lako i brzo čita. Više nego ijedna knjiga do sada, na mene djeluju provokativno, tjeraju na razmišljanje, više slaganje nego suprotstavljanje. Svakako je preporučujem.
Dakle, pod utjecajem ovih knjižica, sričem i svoje tekstove. Nadam se da me ove autorice neće optužiti za plagijate, ali priznajem da svojim razmišljanjem naprosto iniciraju razmišljanje kod onih koji mogu, kako-tako razmišljati. Dakle, ako smijem razmišljati divergentno u odnosu na uobičajeno, evo jednog promišljanja koje me već duže vrijeme „proganja“. Poznato je da naš grad samo za sportske klubove izdvaja 1.100.000 kuna čistog novca, što ni u kom slučaju nije dovoljno za iskazane potrebe gradskih klubova koji manje-više uspješno djeluju.
Nitko neka ne misli da ne shvaćam potrebu društva da mladima pruži što više prilika za afirmaciju i korisno trošenje slobodnog vremena. Svjestan sam, toga.
No, u isto vrijeme, za klub tehnike izdvajamo 35.000 kuna, što je 31 put manje od ulaganja u sport. Reći ćemo da nema interesa za klub tehnike i da čak ni to u potpunosti ne iskoriste.
Svakako da bi oni koji tako misle bili u pravu kad ne bi bilo ali…
Naime, mi smo sve postavili malo na krive temelje. Svi oni koji se bave proizvodnjom, tehnikom, tehničkim znanostima i slično, ne žive od sporta, nego od stvaranja nove vrijednosti. No, zato sport i mnogi sportaši žive od proizvođača, sponzora, gledatelja i reklama kojim se reklamiraju upravo zabava i sport.
Zato mislim da pravilno razmišljam ako kažem da se za naše prilike izdvaja ogroman novac za sport a taj bi se novac mogao iskoristiti za podizanje proizvodnih pogona, usavršavanje mladih stručnjaka, pronalazača, izumitelja, inovatora. Uzmite samo koliko je novaca utrošeno za velike dvorane povodom svjetskog prvenstva u rukometu, za stadione bez gledatelja (Velika), za pripreme sportaša (Bjelolasica), za školske sportske dvorane koje se ne mogu samofinancirati pa se financiraju sredstvima Ministarstva prosvjete, itd. Znade li itko koliko se novaca u našoj zemlji izdvaja samo za sport? Siguran sam da su tu milijarde kuna, ako samo naš gradski proračun, bez donacija, broji milijun kuna.
Dobro, zarađivali su građevinari podižući sportske objekte i danas zarađuju zaposleni u tim objektima. Pitanje je samo tko ih plaća?
Da smo možda malo više pozornosti dali našim pobjednicima na svjetskim natjecanjima fizičara, matematičara, informatičara, i drugih egzaktnih znanosti, da smo nastavili ulagati u njih kao u sportaše (ne baš uspješnih sportova), mogli su nam vratiti višestruko. Danas takvi inovatori, pronalazači, uspješni učenjaci afirmiraju se u inozemstvu, stječu svjetsku slavu i dakako razvijaju stranu proizvodnju. Kod nas nema dovoljno interesa upravo za te ljude, nema ih među slavnima jer se ne skidaju i ne pokazuju atribute pred gomilom željnom zabave i života bez rada.
No, po svemu sudeći, neće se moći tako u nedogled. Normalne državne zajednice daleko više ulažu u temeljna znanja i umijeća nego u kulturno-zabavno-sportsku nadgradnju.
Nedavno sam slušao kritiku novog trenda u Engleskoj koji drastično smanjuje sredstva da društvene znanosti i umjetnost, a sve više u tehničke i egzaktne znanosti. Kritičar je osuo paljbu kako se time uništava osnova društvene nadgradnje, bez koje neka država nije to što treba biti. OK, možda ima pravo. No, recesija je sve navela na drugačije promišljanje i na manje izdvajanje za „luksuz“ a više na osnovu za preživljavanje.
Ni kod nas zbog recesije i nedostatka novca neće moći biti mnogo drugačije. Tek se osvješćujemo, ali se stvari pokreću. Upravo je ovih dana objavljena sljedeća vijest:
„SENAT SVEUČILIŠTA U ZAGREBU ODLUČIO:
Najviše je smanjena upisna kvota u društveno-humanističkom području, za 135 mjesta“
Dakle, ipak se kreće. Racionalno promišljanje dovest će i nas na logičan put. No, trebalo bi krenuti od baze, a to je osnovna škola. Dolaskom demokratske vlasti učinjene su promjene u školskim planovima. Unesene su promjene na štetu tehničkih znanosti, bez ikakva pametnog razloga. Sa 4 sata tehničkog odgoja, satnica je smanjena na 1 sat, sa simboličnim brojem sati za prakticiranje. No, kad se sjetim za čijeg ministarskog mandata je to bilo, nije ni trebalo očekivati bolje. Posljedice su na žalost dalekosežne jer se malo mladih sposobnih, inovativnih ljudi opredjeljuje za tehniku i prirodne znanosti. Tu će trebati znatan zaokret, i država će morati davati znatnije poticaje stvarateljima novih proizvoda a manje zabavi i razonodi.
Ono što se pogriješilo na državnoj razini, na lokalnim razinama se ne korigira, ili ne barem u dovoljnoj mjeri. Recimo, u davanju boljih stipendija za ona zanimanja koja će unapređivati proizvodnju, a kojih nemamo dovoljno.
Znam da će sportaši na ovo reagirati, no, zaista recite: je li bolje zaposliti stotine ljudi u proizvodnji ili financirati klubove gdje najviše novaca ode na trenere i suce?
Ili, kako je u vrijeme predsjedničkih izbora rekao profesor dr. Ivan Šiber, da Zagreb financira „propali projekt Dinamo“.
Osim toga, za te stotine radnika koji bi se zaposlili ulaganjem istog novca u proizvodna mjesta, ne bi pratila policija kao što mora osiguravati niz utakmica od velikog rizika? Opet uludo utrošena sredstva.
Ako baš hoćete, možemo razmišljati i pomirljivo, naći kompromis. Malo manje zabavi i zabavljačima, mnogo više izumiteljima, pronalazačima, inovatorima. Tada bi bilo i za sportaše!
Mirko Golovrški
