„….čini se da i naše psihološko “ja” raspolaže nekim sredstvima kojima se brani od raznih psihičkih povreda, a to su obrambeni mehanizmi ličnosti ili, kako ih neki nazivaju, ego-mehanizmi. Razni psiholozi navode različit broj takvih obrambenih mehanizama, a ovdje ćemo spomenuti samo neke najvažnije: a) Kompenzacija. – Prvenstveni je zadatak ovog mehanizma obrana ličnosti od osjećaja manje
vrijednosti. Da bi nadoknadili, ispravili ili prikrili svoje stvarne ili umišljene slabosti i nedostatke na jednom području, pojedinci se nastoje afirmirati na nekim drugim područjima, i tako afirmirati vlastito “ja”. Oblici kompenzacije veoma su mnogobrojni.
….. Ili, ljudi maleni rastom često govore glasno i općenito se “prave važni”, nastojeći time imponirati drugima i samima sebi te tako ublažiti osjećaj manje vrijednosti zbog niskog rasta, koji ih muči.
Bizarno oblačenje, ponašanje i razni “frajerski” i huliganski ispadi redovito su kompenzacija osjećaja inferiornosti kojima takav pojedinac želi skrenuti pažnju drugih na se kako bi njegov “nitko” postao “netko”. (Internet, Fritz Stuff)
Ne znam kako je to točno kod drugih malih naroda, ali mi se čini da mi u Hrvatskoj patimo od sindroma niskih, malih ljudi, pa češće činimo velike poduhvate da se prikažemo velikima, jakima, najboljima, vodećima….ali zato zbog kasnije patimo još i više. Na primjer, strašno smo nesretni ako naši sportaši nisu najveći, najbolji, najuspješniji, najpoznatiji. Uspješnima izmišljamo titule kralja, kraljice, legende, celebriti, slavni i sl.
Organiziramo spektakle koje također želimo nazvati kraljevskim titulama. Recimo, natjecanje na Sljemenu „Snježna kraljica“ (eng. Snow Queen Trophy) je naziv za žensku slalomsku utrku Svjetskog skijaškog kupa koja se održava na zagrebačkom Sljemenu od 2005. godine. Izvorni naziv utrke u njenom prvom izdanju bio je Zlatni medvjed ali je promijenjen u čast Janice Kostelić bez čijih športskih uspjeha utrka ne bi ni bila dana Hrvatskoj i Zagrebu na organizaciju. (Vidi Internet)
Onako radi istine, Janica nikada nije osvojila ovu titulu.
Koliko poreske obveznike košta ta cijela parada, to velikim igračima nije bitno. Bitno da pred svijetom ispadnemo veliki, najbolji, najgalantniji.
Za organizaciju Svjetskog rukometnog prvenstva 2009. godine izgradili smo 6 velebnih dvorana s ukupno 50.632 mjesta na tribinama. Zaljubljenici u sport oduševljeni, imamo se čime pohvaliti.
Optimisti s iskustvom odmah su ukazivali na nepotrebnu rastrošnost, kako za sam događaj,tako i za vrijeme kad utihnu vuvuzele.
Da li itko zna koliko samo Arena stoji svaki dan? Evo kraćeg teksta s Interneta:
„…. na vidjelo izlazi činjenica da je najveća sportska dvorana u Hrvatskoj jedna od najneprofitabilnijih investicija u koju se upustila Hrvatska.
Naime, iako je dvorana, koju će hrvatski i zagrebački porezni obveznici u 29 godina platiti 210 milijuna eura, (oko 1,5 mrd kuna) komercijalan projekt koji bi sam trebao zarađivati novac, u 2010. godini prihod dvorane jedva da je pokrio troškove komunalija poput struje i grijanja.“ Pametan narod iz ovoga bi izvukao pouku, ali ne i mi u Hrvatskoj. Ove velebne dvorane imaju svoje megalomanske sljednice u mnogo sela i gradova diljem Hrvatske u okviru obrazovnog sustava. Bivši ravnatelj jedne škole na teritoriju nekadašnje općine Nova Gradiška priznao mi je da nikada ne bi tražio gradnju dvorane da je znao što ona donosi (troškove i potrebu „pučanstva“ da je koristi, ali badava).
Tko onda snosi troškove??? Jasno, država!! Tko koristi? Pogodite!!
Imamo najnoviji slučaj u Okučanima. Pored škole, koja ima dvoranu (istina, ne reprezentativnu) gradi se nova dvorana, s blizu 20 milijuna kuna teškom investicijom. Ovaj megalomanski poduhvat izlobirao je naš lokalni saborski zastupnik (barem se tako pohvalio). Neka se ima, nek’ se vidi tko je tko!
Pokušajte se staviti u ulogu ravnatelja koji će po županijskoj odluci za najam tražiti minimalno 200 kuna na sat, u mjestu gdje se naviklo da država daje badava?! Usput, ravnateljica škola nije konzultirana o tom projektu. Vjerojatno bi predložila obnovu škole i postojeće dvorane, a to nije u našem duhu. Moramo se dičiti!
Pitanje o opravdanosti takve investicije nitko ne postavlja, o perspektivi za desetak godina, o isplativosti i sl. Ne smijemo smetnuti s uma da sve takve dvorane povećavaju broj zaposlenih (neproizvodnih), što opet snose poreski obveznici.
Na žalost, ima još promašenih investicija na račun ovog naroda:.
„U svojevrsni “top 5” takvih projekata zasigurno ulaze “Vukelićev” most preko rijeke Korane kod Karlovca, zatim Domovinski most preko Save, dijelovi autoceste Zagreb-Sisak, dosadašnji tijek izgradnje pelješkog mosta, te niz manjih objekata koji će do uklapanja u veće (auto)cestovne poteze ostati tek slijepa crijeva ili poveznice između dvaju kukuruznih polja.
Porezne obveznike svakako može brinuti činjenica da je za dosadašnju realizaciju spomenutih objekata potrošeno najmanje dvije milijarde kuna, za što se mogao izgraditi ili obnoviti niz škola, dječjih vrtića, ambulanti i sličnih javnih sadržaja.“
Kod bilo kakve izgradnje neproizvodnih objekata zaista moramo postavljati pitanje opravdanosti i isplativosti. Vrijeme krize i recesije je pravi trenutak da se kanimo megalomanskih ideja i samoveličanja. Kako naš narod kaže, prvo reci hop, pa preskoči jarak!
Tako bi detaljno trebalo razmotriti ideju o izgradnji „VODENOG PARKA“, negdje u prostoru oko sadašnjeg gradskog bazena. Sve te lijepe ideje, čak i o uključivanju EU fondova treba promatrati ekonomskom računicom poslije presijecanja vrpce. Koliko će koštati svaki dan hladnog i punog pogona, koliko treba potencijalnih korisnika da se posluje pozitivno a da se ne bi gomilali gubici?
Na primjer, u Herzogenaurachu vodeni park bilježi manjak od milijun eura godišnje. Sam prijateljski grad ima negdje oko 17 000 zaposlenih, s plaćama koje mi nećemo skoro dostići.
Dakle, na 17 000 potencijalnih korisnika gubitak od 7,5 mil. kuna. Koliki bi bio manjak na ovoliki mizeran broj zaposlenih kakav je u Novoj Gradiški?
Ako bi bilo isplativo, ako bi se bilježio pozitivan poslovni rezultat, zaista bi bilo štetno ne sagraditi ga. Ali, što ako ne bi bilo tako?
Megalomanija je i ne pitati one koji imaju iskustva i znanja. Narod ima mudrih pouka, a jedna kaže: „Svaka škola košta.“
Još jedna „genijalna“ megalomanska ideja postoji u našem gradu, da se u MO JUG gradi osnovna škola. Kako postoje nepobitni podaci o padu broja djece u cijelom gradu, postavlja se pitanje: kome?
Popis potencijalnih đaka pokazuje da bi se za optimalan rad moralo uvoziti djecu iz drugih dijelova grada. Srećom, ponestalo novaca, lobisti ušutkani pa i ova megalomanija čeka priliku.
U svakom slučaju, ako negdje živi neki moćnik, logično je da izlobira neki svoj spomenik, jer ga narod onda voli još više. O proizvodnim pogonima nek brine netko drugi!
No, permanentno se hranimo sadržajima megalomanskog utjecaja, pa se teško možemo otrijezniti. Pogledajte naše TV emisije: Ples sa zvijezdama, Hrvatska traži zvijezdu, Zvijezde pjevaju, Red carpet?!?..celebriti ….
Ne pretjerujemo li u gledanju prema zvijezdama, pa i dalje gazimo po g….ma?
Seljački prosvjedi koji prije proljetnih radova ometaju ljude u normalnom funkcioniranju otkrivaju još jedan vid poticane megalomanije. Više njih se jada kako su podigli velike kredite (milijunske iznose), računajući da će država poticajima te kredite i vratiti. Usitnjena megalomanija na mnogo mjesta.
Baš si mislim kako bih i ja mogao tačkama izaći na cestu i zapriječiti promet jer mi je rata stambenog kredita u „švicarcima“, u samo 3 godine porasla za 500 kuna mjesečno. Plaća mi je umanjena, božićnica poništena, regres obrisan. Idem vikati na državu, idem na ulicu, država i meni konačno mora nešto dati! Ne znam samo kojeg ministra trebam pozvati na pregovore?
Ma što ministra. Pozvat ću premijerku. Ako ne dođe, vikat ću: „Ja sam crveni, stidim se!
Ili da otpjevam uspavanku: „Tiho pojte hrvatski slavuji, da se naša Vlada ne probudi! (N.Čakar, V. Sakar: „Iz drugog kuta“)
Mirko Golovrški
