NOVA GRADIŠKA, 15. siječanj 2013. – Petnaesti siječnja 1002. godine Hrvatska je postala međunarodno i neovisna država. Prije točno pet mjeseci, 15. kolovoza 1991. godine, okupacijska vojska prešla je Savu kod Stare Gradiške
i započela osvajački rat i agresiju na zapadnu Slavoniju. Mnogi će se tih dana zapitati – hoće li 15. siječnja 1992. godine značiti i postupan odlazak JNA s tla Hrvatske. Jugovojska će priječi Savu, ali mladu hrvatsku državu i njeno pučanstvo neće ostaviti na miru. Iz bosanske Posavine prijetit će i napadati naselja u novogradiškoj Posavini. U narednih nekoliko mjeseci neprijateljska armada će se povući. Ostat će, međutim, dobro naoružani ekstremni Srbi kojima život u hrvatskoj državi mije krajnji cilj. Njihov cilj je velika, srpska država. Manje će se u narednim mjesecima pucati, a problem pobunjenih zapadnoslavonskih Srba poprimit će novu dimenziju. Ekstremni Srbi igrati će na kartu vremena i izigravati sve dogovore o normalizaciji odnosa i života na okupiranom dijelu zapadne Slavonije.
Kako se procjenjivalo u Zapovjedništvu naše vojske , neprijatelj tih dana uglavnom poštuje Sarajevski sporazum o prekidu vatre. Problema ima s tzv. teritorijalcima, vođama pobunjenih Srba, četnicima i Martićevom milicijom. Njima ne odgovara miran rasplet sukoba, pa se može očekivati da će i dalje izazivati oružane incidente.
Od 13. siječnja 1992. godine, kada su se na auto-cesti nadomak Dragalića, a kod razorenog motela „Slavija“, sastali predstavnici Zapovjedništva Operativne grupe Hrvatske vojske Nova Gradiška s predstavnicima Banjalučkog korpusa u Okučanima, na istom mjestu će se narednih mjeseci održavati česti susreti predstavnika zaraćenih strana. Na polovici puta između Nove Gradiške i Okučana, na tzv. „ničijoj zemlji“, raspravljat će se o poštivanu Sarajevskog sporazuma, razjašnjavati incidenti na bojištu, razmjenjivati zatočenici – poginuli pripadnici i jednih i drugih oružanih snaga. Auto-cesta kod Dragalića postat će narednih mjeseci 1992. godine mjesto gdje će u Hrvatsku dolaziti zatočeni pripadnici Hrvatskog vijeća obrane iz bosanske Posavine i tisuće civilnog hrvatskog i muslimanskog pučanstva, koje će prognati vlasti samozvane srpske države u Bosni provodeći etničko čišćenje banjalučke regije od nesrpskog pučanstva.
U nazočnosti europskih promatrača, na pregovorima, 16. siječnja između naše i neprijateljske vojske, Zapovjedništvo Operativne grupe HV-e u Novoj Gradiški postavilo je pitanje otvaranja za promet željezničke i cestovne transverzale Zagreb-Beograd, koje su u blokadi od kraja kolovoza 1991. godine. Jedno od pitanja odnosilo se i na povlačenje neprijateljske vojske s područja zapadne Slavonije. Odgovora na ta pitanja nije bilo jer su pregovarači Banjalučkog korpusa izjavili kako su ona u nadležnosti višeg zapovjedništva njihove vojske.
Iako se s agresorom često pregovara, a on obećava poštivanje sporazuma o prekidu vatre – ratu nije kraj. Novogradišćani će varljivo primirje iskoristili da u okviru svojih mogućnosti normaliziraju svakodnevni život i saniraju ratna oštećenja. Prisutna je, međutim, i dalje bojazan, a s njom i oprez glede srpskog dalekometnog topništva koje svoje cijevi i dalje drži uperena na grad. Život se u Novoj Gradiški postupno normalizira, ali brojne intervencije policije ukazuju da je ovo stanje daleko od mirnoga. Ima dosta krađa, podmetanja požara, noćnih eksplozija, prometnih nezgoda, a dogodilo se i jedno ranjavanje od zalutalog metka. Na novogradiškom području sve su prisutniji predstavnici međunarodnih snaga, a europski promatrači svakodnevno su na bojištu i sudjeluju u pregovorima.
