Ožujak 1992. godine je mjesec kada se budi nada u mir. Kod prognanika je probuđena nada u povratak. Ipak, gore kuće u Dragaliću, a Novogradiščani opet moraju u skloništa. Neprijatelj će napadati i pregovarati.
Ono što nije uspio na bojnom polju, nastoji dobiti u pregovorima. Na jednom od pregovora raspravljalo se i o statusu šume Prašnik u Posavini iz koje naša vojska kontrolira magistralnu cestu Stara Gradiška – Okučani i selo Pivare. Kontrolira i područje zvano Medarski vinogradi. Te položaje Hrvatska vojska zaposjela je prije potpisivanja Sarajevskog sporazuma. Uzaludnim su se pokazali pokušaji neprijatelja da ono što je izgubio na bojnom polju, anulira pregovorima. To, međutim, nije bio slučaj s položajima Jugoarmije južno od sela Pivare gdje je neprijatelj dovukao i utvrdio novu tehniku i ljudstvo.
Iako su europski promatrači sve prisutniji, agresor neće prihvaćati dolazak zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda. Neće pristajati ni na povlačenje s područja zapadne Slavonije pa će nastaviti s napadima duž cijele bojišnice, posebice na njenom središnjem dijelu. Gdje će uz snažne topničke pripreme pokušavati izvesti pješačke proboje.
Ožujak je mjesec u kome naši borci i dalje ginu, a Novogradiščani opet moraju u skloništa. Da bi uznemirio, razorio, ali i ubio, agresor će topništvom povremeno gađati Novu Gradišku. Po dvije do tri granate dnevno upozoravat će Novogradiščane da neprijatelj nije promijenio ćud i da i dalje treba biti na oprezu.
Najavljeni dolazak snaga UN pobudit će nadu kod prognanika iz zapadnog okupiranog dijela općine u mogući povratak svojim domovima. Razmišlja se i pregovara o ponovnom puštanju u promet blokiranih auto-ceste i željezničke pruge kroz okupirano područje. Nova Gradiška se obnavlja, a konsolidira se i pokreće proizvodnja u poduzećima. Ni ratari ne posustaju. Nastoje obraditi što više oranica i pripremiti se za proljetnu sjetvu. Bere se i lanjski urod koji je ostao na njivama.
Dojave iz okupiranog dijela kazuju da već dva tjedna samozvane vlasti u Okučanima i ratni profiteri u njihovim redovima sijeku šumu. Sijeku se najbolja stabla u šumama Ljeskovača i Međustrugovi. Uz pomoć Jugoarmije trupci se odvoze u Bosnu. U Novu Gradišku dolaze časnici UNPROFOR-a. Bude nadu u mir i prestanak rata. Na bojištu se, međutim, i dalje gine.
Nedjelja je 1. ožujka. U večernjim satima u šumi Prašnik ubijen je naš borac. Ta šuma je pod nadzorom naše vojske. Obavljajući svakodnevne zadatke patroliranja, četiri naša borca upali su z zajedu neprijateljske diverzantske grupe. Na poziv da baci oružje naš borac je to učinio. Potom je ustrijeljen s podignutim rukama uvis iz automatske puške „dum-dum“ streljivom. U Zapovjedništvu naše vojske ističu da to brutalno ubojstvo ide na teret Banjalučkog korpusa Jugoarmije.
Sutradan su se u šumi Prašnik u nazočnosti europskih promatrača sastali predstavnici naše vojske i Banjalučkog korpusa kako bi neprijatelj objasnio motive dolaska svoje diverzantsko-terorističke grupe na područje pod kontrolom Hrvatske vojske. Kao i uvijek dosada , europski promatrači su mogli je3dino konstatirati da je jugovojska još jednom prekršila mirovni sporazum. Radi sprečavanja daljnjih upada diverzantskih grupa srpske vojske na područje šume Prašnik naša vojska je pristala na formiranje demilitarizirane zone. Zona se u širini od 300 do 500 metara proteže na magistralnu cestu Stara Gradiška – Okučani i uz auto-cestu od Okučana do Dragalića.
U ponedjeljak, 2. ožujka, između 22 i 24 sata gorjele su obiteljske kuće prognanih Hrvata u Dragaliću. U isto vrijeme iznad Dragalića agresor je ispaljivao svjetleće rakete. Tijekom noći na utorak četnici su iz smjera Bobara na položaje naše vojske kod Širinaca otvorili vatru iz lakog i teškog pješačkog oružja, protuzrakoplovnih strojnica i minobacača. Osim toga, aktivirali su se ponovno srpski snajperist. Na bojištu kod Trnave snajperskim hicem je ubijen jedan naš borac. Jedanaesti je to hrvatski vojnik koji je poginuo na novogradiškom bojištu nakon potpisivanja Sarajevskog sporazuma.
Doznaje se da je Banjalučki korpus dobio od Generalšaba Jugovojske u Beogradu odriješene ruke glede vođenja borbenih akcija na zapadnoslavonskom ratištu. Agresor na novogradiško bojište dovlači opet nove snage, što je suprotno Sarajevskom sporazumu. Preko mosta na Savi kod Stare Gradiške Jugoarmija je prebacila 20 oklopnih transportera koji su vukli deset bestrzajnih topova i tri kuhinje. Savu je prešlo i pet kamiona i tri šlepera sa streljivom.Novo ljudstvo dovezeno je u 20 autobusa čačanske i kraljevačke registracije. Prema procjenama, okupator je od 3. siječnja 1992. godine na zapadnoslavonskom bojištu ojačao svoje snage 30 posto u ljudstvu i 50 posto u vojnoj tehnici.
Jasno je zašto Jugoarmnija nije prihvatila prijedlog da jedna od kontrolnih točaka bude na savskom mostu koji spaja Bosansku i Staru Gradišku.
Da je Hrvatska vojska postala organizirana oružana snaga koju agresor mora uvažavati, potvrđuje ispraćaj prvih novaka iz Nove Gradiške. Za 16 novogradiških novaka organizirano je primanje u Skupštini općine Nova Gradiška. Svečanom ispraćaju novaka, prvih koji će vojni rok služiti u suverenoj i priznatoj hrvatskoj državi, bili su nazočni Zdravko Sokić, predsjednik Skupštine općine, Josip Mikšić, zapovjednik Operativne skupine Hrvatske vojske Nova Gradiška i Krešimir Kovačić, sekretar Sekretarijata za Narodnu obranu.
Gorice
Gorice
Cernik
Mašić
Novi Varoš
