U ponedjeljak 13. veljače, u svojoj 55. godini života, umro je Rade Aleksić – naš Rajko, kako smo ga oduvijek zvali. Kažem oduvijek, jer smo toliko vremena provodili zajedno, kao da smo u ovom gradu i u Radiju bili oduvijek.
A Rajko je tu bio više od 30 godina. I u miru i u ratu. I ratne ’91 i u vojno-redarstvenoj akciji „Bljesak“. I za vrijeme zračnih i općih opasnosti, za vrijeme neprijateljskih napada, jednako smiren, spreman raditi, kao i u trenucima kad je baš sve išlo po planu. Kako će ljudi koji su ga voljeli, koji su s njim surađivali, radili, odlazili na „radijske dane“, na „novinarske kotliće“, na „čašu s prijateljima“ prihvatiti činjenicu da Rajka više nema?
Kako ćemo nekim mladim slušateljima radija objasniti da je Rajko znao „slagati“ glazbene blokove kao rijetko tko, tako da su – tako su sa svih strana stizale samo pohvale – od poznatih i nepoznatih – od svih koji su bili gosti u gradu ili su se samo vozili auto-cestom i „okrenuli“ frekvenciju 98,1. Volio je Rajko glazbu iznad svega. Na privatnoj fonoteci mnogi bi mu pozavidjeli, ali je puno toga donio i ostavio u radiju, uz uzrečicu:“Neka narod sluša“. Toliko je poznavao vječne melodije, ali ništa manje novije žanrove glazbe.
Za svoj rad realizatora programa i glazbenog urednika dobio je brojna priznanja, među njima više iz HURIN-a. Kao direktor radija, organizirao je sadržaje 40-e obljetnice ove medijske kuće, kada je ona bila domaćin brojnim programima, pa i Europskom natjecanju novinara u kuhanju „novinarskog gulaša“. Založio se za dolazak brojnih glazbenika u naš radio, kolega iz novinarske branše, jednostavno rečeno – sa svima je surađivao. Bio je čovjek velikog srca. Uključio je radio u brojne humanitarne koncerte, a posebno onda kad je u pitanju bilo liječenje bolesne djece.
Uvijek je pokušavao u uspijevao pronaći riječi utjehe za svakoga. Borio se za radio i u radiju ostao do kraja. Poslije operacije, svakodnevno je obilazio svoje radne kolege. Između kemoterapija, navraćao je k njima. Prije nekoliko dana još je dogovarao neke aktivnosti, međutim, bolest je bila jača. Pokušao ju je pobijediti upornošću, hrabrošću, dobrim raspoloženjem i sudjelovanjem u aktivnostima radija, ali smrt je bila neumoljiva. Otkinula je našeg kolegu od struke i posla koji je volio, od glazbe od koje se nije odvajao, od ljudi koje je volio, s kojima je dijelio i dobro i zlo.
Ode naš Rajko u „sjećanja“, zatvorivši zadnju stranicu svog ovozemaljskog života. Svima nama koji smo ga poznavali, uvijek će ostati u sjećanju. Svaka pjesma koja će nas podsjećati na njega, bit će prožeta tugom na više od 30 godina zajedničkog rada i stvaranja programa . Rajko Aleksić utkao je sebe u novogradiški radio. Zato će svima koji su ga voljeli i radili s njim, u radiju ostati jedna nedovršena pjesma, o velikom srcu, ugrađenom u „dobar radio za dobre ljude“.
