Izložba:

284 0

NOKTURNO: POUMAR vas poziva na izložbu Gorane Težak

Dragi naši,
od sutra, 21. 8. u našem galerijskom prostoru imate priliku uživati u izuzetnim radovima magistre slikarstva Gorane Težak i njenom bajkovitom ciklusu Nokturno.
*Molimo sve posjetitelje da se zbog svoje i opće sigurnosti pridržavaju preporučenih epidemioloških mjera.
O umjetnici:
Gorana Težak rođena je 1985. godine u Puli. 2000 godine upisuje srednju školu Primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. 2010. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Duje Jurića.
Sudjelovala je u nekoliko likovnih rezidencija i humanitarnih aukcija: Art residence, Medana (Slovenija), Art residence, Varese (Italija), Artist in residence,Warberg ob der Aist (Austrija)…
Živi i radi u Zagrebu i Puli.
Od 2012. godine članica je HDLU-a Istre (Pula).
Od 2017.godine članica je HZSU-a.
Od 2019.godine članica HDLU-a (Zagreb).
Srdačan pozdrav iz POUMAR!

NOKTURNO

Mogućnost vlastitog samoodređenja odnosno samostalnog nezavisnog djelovanja koje definira naš bitak, a ne podilazi društvenim normama i vlastitim psihičkim barijerama otvara pitanje o utopijskoj verziji slobode. Što danas znači biti slobodan? Je li to uopće moguće i u kojoj mjeri?

Gorana Težak u ciklusu slika Nokturno propituje smisao života, njegovu neminovnu prolaznost, ali i pitanje slobode pojedinca. Maštanje o utopijskoj verziji slobode rezultira rađanjem potrebe, ali i aktivne potrage za “migracijom duha”. Potreba se javlja u onim trenucima kada bi najradije iskočili iz vlastite kože, a ne možemo ili kada bi najradije pobjegli s mjesta gdje se nalazimo i od ljudi koji nas okružuju, ali ne možemo. Što onda? Bijeg nužno ne mora biti fizički, može biti i misaon. On ne mora imati negativne konotacije, već može biti i krajnje oslobađajući.

Živimo u vremenu izmještenih ljudskih vrijednosti. Konzumeristički kapitalizam učinio je od ljudi ambiciozne jedinke usmjerene prema zgrtanju materijalnih dobara. Pritom se sve nematerijalno, duhovno i unutarnje zatomilo, zanemarilo ili u potpunosti potisnulo. Čovjek je postao psihička i emocionalna ljuštura koja kontinuirano vodi utrku s vremenom – biti što brži, bolji, učinkovitiji, što više privrediti, doći do pozicije moći i utjecaja, briljirati i dobiti potvrdu zajednice o svom uspjehu. No, gdje je na tom putu nestao čovjek?

Sve ono što pojedinca čini slobodnim, što definira njegov istinski bitak i svrhu problematizira Gorana Težak u svom recentnom ciklusu slika. Kako sama umjetnica kaže, kroz slike se dotiče imaginarnih granica, ponajviše misaonih i psihičkih barijera koje svatko od nas nosi u sebi. Migracija duha i migracija tijela nisu međusobno ovisni. Živimo u vlastitoj zemlji, a voljeli bi da smo negdje drugdje. Ponekad iselimo, a duhom smo ostali u rodnom mjestu.Potreba za migracijom duha često je relevantnija, jer daje mogućnost revalorizacije trenutnog stanja u kojem se nalazimo. Ona je moguća i kroz slikarstvo koje otvara nove svjetove različitih mogućnosti migracije duha.

Iako danas najviše govorimo o iseljavanju radno sposobnih ljudi u inozemstvo, zaboravljamo kako su mnogi dijelovi Hrvatske već odavno opustošeni, posebice ruralni krajevi iz kojih su mladi iselili u veće gradove, a proizvodnja, poljoprivreda i cjelokupna infrastruktura u selima i manjim mjestima sustavno je godinama propadala dok nije u potpunosti uništena. O tom problemu govori rad Djedovina nekom drugom koji prikazuje napušteno selo u Istri. U fokusu je linijski precizno definirana djedovina s mnoštvom detalja koji ističu njezinu dotrajalost i oronulost. Djedovina je simbol prošlih generacija kada je dom bio mjesto okupljanja, druženja i kvalitetno provedenog vremena, dok je njezina oronulost metafora današnjeg stanja duha u kojem je čovjek postao ljuštura bez sadržaja.Praznina ruševine govori o praznini suvremenog čovjeka. Koliko god tehnološki i znanstveno napredovali, kao ljudska bića duhovno kopnimo i propadamo dok u potpunosti ne zaboravimo tko smo i zašto smo. Akromatski i minuciozno izvedena djedovina u tušu djeluje poput uspomene, dok irealne boje okolne prirode dodatno potenciraju glavni problem, ali i predstavljaju svojevrsni misaoni komentar na aktualnu situaciju. Boja koja daje “živost” okolnoj prirodi još više ističe prošlo svršeno vrijeme za djedovinu. Sličnom problematikom bavi se i slika Djedovina koja prikazuje štalu i ostavusmještenu u ruralnom dijelu srednje Bosne. Riječ je o strukturi koja postoji gotovo stotinu godina i koja je preživjela rat, ali mnogi su iselili pa se danas nema tko za nju brinuti. Za razliku od figurativnog krajolika na ranijem radu, pozadina Djedovine je u potpunosti apstraktna, te djeluje poput konglomeracije velikog grada odnosno foto snimke gusto naseljenog područja snimljene iz zraka. Svojevrsni je to povratak autorice samom izvorištu – apstrakciji koju ovaj put kombinira s figurativnim crtežom izvedenim u tušu. Cijela površina slike je titrajuća, dinamična i pulsirajuća s mnoštvo boja i detalja. Metafora je to kozmosa i aktualnog vremena, strke i kaosa koji je ključno obilježje svijeta u kojem živimo. Pastuozno nanešene boje, te različite silnice kretanja u krajnje zgusnutom prostoru u kontrastu su s preciznim i detaljnim crtežom u tušu koji daje težište slici. Crtež štale i ostave uravnotežuje i “smiruje” cijelu kompoziciju, ali i komplementarno nadopunjuje usitnjena zbivanja u gornjem dijelu slike.

Osim arhitektonskih građevina koje ukazuju na neka davna vremena kada je čovjek živio povezan sa zajednicom i najbližima, te u kontaktu s prirodom, Gorana Težak otvara pitanje života same prirode koju danas zanemarujemo i sustavno uništavamo. U slikama Krajolik budućnosti 1 i Krajolik budućnosti 2 glavnu ulogu igra jelen kao autohtona šumska životinja naših krajeva. Autorica smješta jelene u svojevrsni hologramski krajolik s vodopadima odnosno u krajolik kojem ne pripadaju. Delikatan, minuciozan i krajnje detaljan crtež ukazuje na fragilnost životinja koje su na oprezu, zatečene sredinom u kojoj su se našle. Kontrira im ulje koje je pastuozno i žustro naneseno, a čiji curci prelaze preko crteža jelena simbolizirajući njihovo nestajanje. U radu Krajolik budućnosti 2 jelen je izveden crtežom iz jednog poteza gdje titrava energija linije daje jelenu snagu da parira krajoliku u kojem se našao. Iako je na prvi pogled jelen vraćen u svoje prirodno okruženje – šumu, stabla su tek naznačena bijelom bojom te djeluju poput odjeka nekog davnog vremena, dok iz pozadine izbijaju planovi boja koji asociraju na urbanu cjelinu. Kao da je u slici prikazan protok vremena od prvobitnog prirodnog okruženja pa sve do aktualne urbane sredine, dok je jelen jedina konstanta i nit poveznica. Našu otrgnutost od prirode i potpunu nesvjesnost njezine važnosti ponajbolje interpretira rad Šuma. Iako je naglasak, kao što i sâm naziv rada kaže, na prirodi, u crtežu je izveden motiv lovca i to namjerno prikazan kao da je naknadno inkorporiran u kompoziciju tj. kao da ne pripada šumi.Priroda je dočarana u zimskom periodu s golim granama koje se savijaju pod vjetrom dok irealni kolorit pridonosi zadivljujućem karakteru i bogatstvu prirode u svim njezinim godišnjim dobima. Ljudski lik ovaj put nije izveden mirno i precizno nanizanim linijama kao kod djedovina, već je struktura lika ispunjena krajnje nervoznim, živim, titravim i kontinuiranim potezom tuša.Ta uznemirenost linije dodatno potencira nepoželjnost lovca u šumi, ali i njegovu odlučnu namjeru kretanja prema unutrašnjosti iskazan u okretanjem leđa promatraču i aktivnim prodiranjem u divljinu.

Nakon niza misaonih komentara na aktualnosti koje čine današnji svijet, ciklus se postepeno kreće prema migracijama duha koje rezultiraju u divljenjem ljepotama prirode. Jednu od intrigantnih tema svakako problematizira rad Tišina. Imaginarni prikaz ribara na Sjevernom polu svojevrsna je fascinacija prirodom, otuđenjem, izolacijom, okrutnošću prirode i predanim radom kojim se tamošnja žitelj bavi. Gradnja kompozicije je slična kao i kod Djedovine – naglasak je na likovima u donjem dijelu slike koji su akromatski prikazani u crtežu i to kružnim linijama kako bi se postigla mekoća oblika i debljine odjeće koju nose. Apstraktna zbivanja koncentrirana su u dvije trećine gornjeg dijela slike s time da su i ona mekše oblikovana, jer su u njih inkorporirane arhaične ornamentalne forme i uzorci. Kao i na ranijim radovima dominantna je duboka plava boja koja u ovom slučaju sugerira tišinu, ali i prazninu dok rastvara oblike koji doslovce nestaju u plavetnilu. Oda slobodi utjelovljena je u radu 142. Slika je dobila ime po napuštenom autobusu Fairbanks 142 koji je služio kao prenoćište istraživačima Aljaske. Rad je svojevrsni hommage avanturističkom duhu Christophera Johnsona McCandlessa koji se u potrazi za apsolutističkim oblikom slobode pod nadimkom Alexandar Supertramp otisnuo u avanturu života. Istinski bitak i svrhu čiste i neiskvarene duše nastojao je pronaći na svom putovanju oslobođen materijalnih stvari i nametnutih obaveza, te apsolutnim povratkom prirodi i bivanju sa samim sobom. Ovo je jedna od rijetkih slika u ciklusukoja je u potpunosti naslikana odnosno u kojoj je izostavljen crtež. Iako bi bilo za očekivati da će autobus biti linijski akcent u prostoru on je toliko dugo sastavni dio prirode da se u potpunosti stopio s okolinom. Simbolička priča povratka prirodi na ovaj je način dodatno naglašena. Zadržan je jedino akromatski moment autobusa kao simbola protoka vremena. On je u kontrastu s kolorističkom prirodom koja je pak razložena na nekoliko gradivnih elemenata: plohe jačeg kolorita označavaju zelenilo doline, dok je visina planina naglašena vijugavim linijama koje prate kretanje pojedinog planinskog klanca.

Rad Bijela buka vraća nas u grad kako ne bismo zaboravili zašto ponekad želimo pobjeći iz njega. Sitno i gusto nanizane kuće koje se nagomilavaju i dižu uvis poput utvrde utjelovljuju sve karakteristike velikih gradova danas. Nestaju zelene površine, dokinuta je humana gradnja i gubi se kvaliteta života. Grade se nove zgrade na parcelama gdje su prije bili parkovi kao mjesta okupljanja, igranja, druženja i odmora. Nagomilavanje prevelikog broja ljudi i zgrada na premaloj površini rezultira zagađenjem, gužvama i nesnosnom bukom. Simbolična kula od kućica uzdiže se na kamenoj stijeni lišenoj zelenila. Nesigurna i lelujava, bez kvalitetnih temelja i uporišta ona kontinuirano raste i širi se. Podlogu kule čini apstraktno okruženje sa značajno većim uplivom crvene boje koja unosi uznemirenost i dinamiku u cijelu kompoziciju. Kao što umjetnica kaže, jedini period tišine u takvoj sredini jest kada padne svježi snijeg i sve utihne na trenutak. To je trenutak migracije duha iz urbane vreve na neko ljepše, humanije i mirnije mjesto.

Nokturno je rad po kojem je cijeli ciklus dobio naziv. To je najplavija, najsjetnija i najlirskija kompozicija u ciklusu. Prikaz je to duše ribara, jer ribara više nema. Dolazi do obrnutog načina gradnje kompozicije gdje je glavni motiv smješten u gornjem dijelu slike, dok donji dio postaje apstraktan i ukazuje na sve ono podsvjesno i nematerijalno.

Cijeli ciklus slika karakterizira spoj crtačkog i slikarskog. Crtež tušem je realističan, detaljan i precizan, te u fokus stavlja motiv koji tematizira sadržaj slike, dok je okolina zasićena bojom i prevladavaju apstraktne forme i detalji. Ciklusom dominira plava boja koja je najviše u suzvučju s ozračjem nokturna. Plava boja je najdublja boja, kada u nju zaronimo gubimo se u beskraju. Ona otvara i rastvara oblike, ona je put u beskonačnost gdje se zbiljsko pretvara u imaginarno. Plava je izraz emocije, stanja, misli…. ona je taj nokturnokoji prekriva sadržaj….. Plava je izraz duboke tuge i melankolije kojom autorica potiskuje bogatstvo ostalih boja koje tek povremeno zabljesnu na površini kao naznaka nekadašnjeg života kada je svijet živio punim plućima.Ući u plavu, poput Alise u Zemlji čudesa, znači prijeći s onu stranu ogledala što možemo poistovjetiti s migracijom duha odnosno trenutkom kada je potrebno odmaknuti se od svakodnevnice i napuniti dušu.

Najvibrantnija i najživlja te dimenzijama najmonumentalnija jest svakako kompozicija Divovi s prikazom impresivnih Dolomita. Lišena prisustva čovjeka ili objekata nastalih čovjekovom rukom, slika predstavlja metaforu potpune slobode i suzvučja s prirodom. Spoj slikarskog i crtačkog očituje se u briljantnoj manifestaciji prirode koja istovremeno izaziva strahopoštovanje i divljenje. Boje su intenzivnije nego na ranijim radovima. Crtež i snažna crvena boja po prvi put su dominantnije od duboke plave boje. Čak i noćna plava postaje modra unoseći vedrinu i vizualno šireći prostor slike. Napokon je ostvarena migracija duhai to na mjesto gdje smo sami, spokojni i u nepatvorenom kontaktu s prirodom. Izraz je to maksimalnog poštovanja, veličajnosti snage i neprocjenjive ljepote i dobrobiti koju nam priroda daje, a naš duh osjeća.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Related Post

Sahranjen preč. Pero Čolić

Autor - 22/01/2017 0
Na blagdan sv. Ante Pustinjaka, 17. siječnja 2017. godine, sahranjeni je preč. Pero Čolić, bosanskogradiški i dolinski župnik (1947.-2017.) svećenik…