IZLOŽBA CRTREŽA I SLIKA U GRADSKOM MUZEJU: „Ljubo Ivančić: VAMA“

367 0

Autor Miroslav Pišonić

Otvaranje izložbe u Gradskom muzeju 29. studenog 2018. u 19 sati

NOVA GRADIŠKA . – Slušajući emisiju na radiju posvećenu jednom našem značajnom likovnom umjetniku, između ostalog izrečenog, u uhu mi je ostala poruka umjetnika koji je govori kako se crtom iliti linijom može sve iskazati. Liniju kao likovni element pri formalnom opisivanju ukratko definiramo kao trag kretanja nečega po nečemu. I stvarno, pogledamo li doslovno (ne shematski) ostavljanje traga kakvom pisaljkom po papiru(su), pretočili smo liniju u znak – slovo, slova smo povezali u riječi, riječi u rečenice koje u konačnici opisuju gotovo sve. O onome što se riječima ne da opisati, na svoj nam način crtež/slika govori. Ostaviti trag jedna je od najvećih potreba misaonih bića kakvima se smatramo. Ljubo Ivančić,značajan umjetnik,vrstan crtač, slikar i kipar,svojim tragovima nudi mogućnost da se prisjetimo, da si osvijesti mnogo toga već doživljenog, no moguće zatrpanog svim onim lakšim temama što naginju ugodi. O njegovu su radu pisali i prevodili ga u riječi, u tekstove mnogi povjesničari umjetnosti. Nema sumnje da su „običnom čovjeku“ dobrim dijelom uspjeli približiti njegov lik i djelo. Ovaj tekst nije ništa drugo nego pokušaj da se ne samo doprinese razumijevanju onoga što je pred nama, nego, ma usudim se reći, da onaj poznati redoslijed misao – riječ – djelo malo presložimo kako bismo se u konačnici približili sebi.

Ostavili smo ljeto iza nas, sve lijepe slike i zavodljivu ugodu koja lako zamuti pogled na stvarnost. Ljubo Ivančić itekako je bio svjestan te stvarnosti i, mada čovjek koji je bio okupan bojama Mediterana, znao je da život nisu samo žive boje koje oblikuju lijepe, vedre slike. Mnogi njegovi kolege/zemljaci izazov su pronašli u slikanju intenzivnim bojama kakve nudi dalmatinsko podneblje, a on je prigrlio ono od čega gotovo svaki čovjek zazire.Crteži, obično malog formata, skice su koje prikazuju predmetni svijet, ali ne opisuju ga doslovno već više govore o nutrini, o nervu samog autora – dakako i ne samo o njemu. Poznato je da se upravo u malom formatu najiskrenije bilježi intimno stanje čovjeka, ono koje se ne dijeli gotovo ni s kim. Ljubo nam ih daje na vidjelo kao kakve podsjetnike/šalabahtere ili ako baš hoćete kao one svete sličice naših baka s molitvom koja ih vodi k istini. Istini koja oslobađa i(li) onoj koja boli.I kroz slike velikog formata umjetnik odvažno i ustrajno govori o onome unutarnjem, teškom i toliko prisutnom u ljudima. Valja spomenuti da je energičnost skice/crteža na slikama upotpunjena pastoznim namazom u kome se očitim potezima kista, špahtle, grebanjem pa ponovnim dodavanjem boje nagovještava putovanje u duboke sfere ljudskog bića – njegove podsvijesti pa i nesvijesti.Svojim djelima Ljubo Ivančić dosljedno nastoji razbiti mit o lagodnom i lijepom životu koji se danas kroz razne medije vjerojatno više zagovara nego u vrijeme njihova nastanka. Prikaze/motive koji nas okružuju (ljudski likovi, interijeri, vedute, pejzaži, mrtve prirode) kroz autorov rukopis možda možemo iščitati kao ožiljke koji nisu ništa drugo nego svjedočanstvo djelovanja čovjeka u vremenu i prostoru. Dok promatramo ta svjedočanstva življenja, nije teško uočiti ranjivost svega što čovjek dotakne. Usmjerimo li pažnju samo na to kako Ivančić prikazuje ljudski lik, daleko je to od utegnutih slika vječne mladosti i ljepote – ispraznosti koja zaluđuje svjetinu. Sličan odnos/dojam dobit ćemo promotrimo li pejzaž, mrtvu prirodu ili kakav drugi motiv.U monografiji izdanoj 1996. Zvonko Maković piše: „Njega, jednostavno rečeno, nikad nije zanimala ortodoksna pripadnost nekoj poetici: ni enformelu u pedesetim i ranim šezdesetim, ni novoj figuraciji kasnih šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina. Njegova ga je strogo individualna pozicija činila još izdvojenijim i usamljenijim.“ Istinski ga je zanimao čovjek, život i trag u umjetnosti.

Želimo li čuti poruke koje nam Ljubo Ivančić kroz svoje radove poručuje vjerujem da će nam biti lakše izdvojimo li svako njegovo djelo i promotrimo ga usamljeni. Takvom će promatranju bez sumnje pridonijeti i ova tiha, smirena, kasna jesen.U takvu stanju uočeno i iščitano značenje svakog pojedinog autorovog poteza na crtežu ili slici, pa i skulpturi, dovodi nas u vezu s onim vlastitim zatrpanim iskustvima. Povežemo li se s njima, zasigurno nećemo, ali ni ne trebamo vikati – jer galamdžija je na ovome svijetu ionako previše.Vjerujem da će priznanje svih iskustva, svih tih sastojaka od kojih smo sazdani biti dovoljno da potiho mijenjamo svije(s)t. Postoji li bolji trag od toga?

Miroslav Pišonić

Related Post