IZLOŽBA U Gradskom muzeju povodom pete obljetnice smrti Josipa Pintarića – Puce (1927. – 2018.)

265 0

Piše Miroslav Pišonić

 

NOVA GRADIŠKA, 9.  svibnja 2022.   – Prisjećajući se osobe nakon njezine epizode na ovome svijetu skloni smo postavljati pitanja po čemu ju pamtimo, te je li i koliko važna, je li uspjela ostaviti dovoljno dubok trag. Možemo li mi danas, u ovome sve manje opipljivom vremenu i prostoru, iz njih (tragova) nešto naučiti. Ukratko; je li nam i kakve poruke ostavila osoba kroz svoja djela? Josip Pintarić – Puco bio je osoba koja je živjela na višestrukim kreativnim interesnim poljima.

Znano je kako je Puco, po uzoru na oca Ivana i druge bliske članove svoje familije – vrsne stolare, izučio drvorezbarski zanat. Kroz njega naučio je Puco poštivati prirodu u materijalu koji je za našu Slavoniju toliko značajan. Drvo, od pamtivijeka vjerni pratitelj i svojevrsni saveznik u opstanku čovjeka, bilo da ga grije, bilo da ga čuva, bilo da se u njemu ili na njemu izražava. Ono je našeg Pucu u mladenaštvu usmjerilo ka strpljivom građenju u kojemu je sa svakim godom (drva) trebalo porazgovarati, osluhnuti ga drvorezbarskim alatom pomilovati kako bi započeto oblikovanje po završetku priče dodirnulo pa i zadivilo mnoge. Nadalje, nadaleko je poznato da su sviranje i pjevanje, pisanje pjesama – glazba, neizostavni dio njega samoga. I u glazbi je Pintarić sličan put prolazio kao u drvorezbarstvu. Pažljivo je birao teme, birao riječi, birao note kako bi na kraju biranja i slaganja njima također dodirnuo mnoge.     Njegova glazba dio je njega koji šira javnost, lako moguće, više zna naprosto iz razloga jer ih je na taj način (pjesmom) doticao, rekao bih izravnije pa ako hoćemo i glasnije nego li sa slikama koje je stvarao u miru svoga doma. 

Početak njegova slikarskog izražavanja seže još u vrijeme školovanja i kasnijeg rada u glasovitoj novogradiškoj tvornici namještaja „Kruljac i sinovi“ gdje su nadređeni uočili  njegov smisao za crtanje i slikanje. No, krajem pedesetih i početkom 60-ih godina svoj talent za slikarstvom ozbiljno je prigrlio i razvijao. U svojim počecima i traganjima za, kako je i sam govorio, vlastitim rukopisom posezao je za kopiranjem razglednica, slikao po narudžbama portrete mladenaca, slikao na staklu. Sam u tom procesu učenja nakon početničkih vrludanja, velikom marljivošću dosegao je razinu da mu je u njegovoj Novoj Gradiški 1963. postavljena prva samostalna izložba. Bila je to prva stepenica koju je prešao na putu do onih razina, onih imena koje danas spominjemo kada govorimo o značajnicima naše naivne umjetnost. Ustrajnošću i marljivošću nizala su se djela, izložbe (u tada puno većoj zemlji ali i u inozemstvu). Ovdje donosim njegove riječi zapisane u katalogu izložbe iz Vukovara iz 1964., a inače su dio njegova pisma dr. Antunu Baueru  „Otkako sam saznao da moje slike imaju donekle neki smisao i pomalo nešto vrijede, otada radim svaki dan, radim jer to neobično volim. Nedostataka ima uvijek i stalno nadolazi ponešto interesantno, na svakom se radu učim, i osjećam da napredujem polako, ali sigurno. Pokušavam da otklonim misao na profit, i da što čistije zavolim ono što radim.

Ja radim motive sa sela i prirode i čini mi se da druge motive ne bih mogao raditi pošto svoje slobodno vrijeme provodim u prirodi i da nemam ovo malo familije sav bi se preselio i za uvijek ostao u njoj. Volim ovaj kraj a, da sto godina živim ne bi mogao da iscrpim ovo bogatstvo za slikanje.“ Uz pomoć svojih iskustava, napose drvorezbarstva, Puco je bivao sve bliže sebi – svom prepoznatljivom izrazu. Slikao je ono što je volio; šume, polja, livade i vode. Svoju Slavoniju, njene uzvisine i njene doline, vinograde i močvare. Iskonske pejzaže i rekao bih još iskonskije ljude. Žanr prizore zbog kojih slobodno možemo reći da je bio svojevrsni kroničar svog vremena. Prizori ljudi i običaja kojih danas gotovo da i nema. Dok pišem ove retke polako se budi nostalgija koja povuče čovjeka i u sfere mašte i snova. I da, snovitost je upravo ono što često možemo uočiti na Pucinim slikama. U zrelim fazama svog slikarstva formatom slike zagospodarili su ispresjecani prizori, čak naoko nespojivi, koje možda samo snovi mogu kreirati. Ovo „možda“ iz prethodne rečenice pokušati ću obrazložiti. Naime, boljim poznavateljima Josipa Pintarića Puce znane su njegove šetnje novogradiškim krajem (sa gitarom) danju, u predvečerja, noću, pa sve do svitanja u novi dan. Ljude i snaše koje je tada sretao, sa svim svojim tugama i radostima, a napose priroda koju je toliko volio, često mu je pripremala takve prizore koji su ga nadahnjivali da nadrealno učini realnim, vidljivim. Ispremještani prizori omeđeni maglom, oblacima i šumama čas su gore, čas su dolje. Upravo u takvim prikazima vidljiva je njegova težnja koju je riječima sam opisao: „Jedina misao koja me zaokuplja, jedna stvar koju želim napraviti je da pomiješam nebo i zemlju, tako da oni budu jedno….“ Slikao je dobro i loše-tugu i veselje, božansko i zemaljsko, dostižno i ono nedostižno, uhvatljivo i neuhvatljivo. Dualizam prisutan na njegovim slikama dualizam je koji je svojstven svakom čovjeku. Ono što međutim dijeli njega i ljude njegova vremena koje je slikao, s kojima je živio i radio i nas danas (užurbanih) je način proživljavanja tih dualizama. Dojma sam, a što iščitavam iz njegovih slika, da je on (a s njim i ostali spomenuti) sve proživljavao strpljivo, nekako potpunije. Pogledamo li detaljnije njegove slike vidjeti ćemo u tome pristupu oslikavanja svakog pojedinog lista, oblaka, grane, stabljike, žile na stablima, žile na rukama njegovih ljudi, zatim modelaciju i modulaciju boje, preciznost i ustrajnost za koje je potrebno vrijeme – ono, čega današnji čovjek ponajmanje ako i uopće ima. I dok za spomenutu preciznost današnja tehnologija i može ponuditi rješenja, ustrajnost gotovo da je stran pojam današnjem čovjeku. Zaboravio je da provedeno vrijeme ne mora značiti isključivo izgubljeno vrijeme nego uloženo u njega samoga.    

Josip Pintarić – Puco rođen je u Novoj Gradiški 1927. godine. Od šezdesetih godina nanizao je veliki broj izložbi – samostalnih i skupnih. Pisali su, a vjerujem i pisati će još o njegovu radu mnogi likovni kritičari, povjesničari umjetnosti (V. Maleković, Z. Maković,…). Njegovo ime upisano je u značajnim knjigama koje govore o našem naivnom slikarstvu. Utjecao je svojim djelima i pristupom radu na svoje kolege suvremenike ali i one nešto mlađe: M. Lj. Barbarić J. Bićanić, T. Petranović, S. Škvorić,, M. Župančić – Žup,…  

Svoju Malu Puco je svojim djelima učinio velikom, baš kao i Novu Gradišku i cijelu njezinu širu okolicu, cijelu svoju Slavoniju. 

                                                                                                                           Miroslav Pišonić 

 

Životopis

 

Josip Pintarić – Puco, rođen je u Maloj (Nova Gradiška) 19. ožujka 1927. Nakon završene pučke škole upisuje drvorezbarski zanat. Kao drvorezbar zapošljava se u tvornici namještaja „Kruljac i sinovi“. Slikarstvom se ozbiljnije bavi od kasnih pedesetih godina. Nakon prve samostalne izložbe u Novoj Gradiški 1963. godine redovito izlaže, samostalno i na skupnim izložbama, u mnogim gradovima u zemlji i inozemstvu (Vukovar, Vinkovci, Zagreb, Svetozarevo, Zlataru, Trebnju, Iloku, Požegi, Rijeci, Karlovcu, Torinu, Milanu, Comu, Pisi, Rimu, Bernu, Munchenu, New Yorku, Londonu, Roterdamu, Briselu, Hamburgu) Smatramo ga jednim od najvećih slikara hrvatske naive, posebno ga se ističe kao nositelja slavonskog kruga naivne umjetnosti. Kako stolarski zanat tako se i glazba posebno cijenila i njegovala u obitelji Pintarić. 1960-ih godina izdavačka kuća Jugoton objavila je niz singlica (Braća Pintarić), a izdano je i nekoliko CD-a s njegovim pjesmama, šansonama. Autor mnogih pjesama, za koje se danas čak misli da su narodne da im se ne zna autor, upravo je Josip Pintarić Puco.  

Josip Pintarić – Puco preminuo je 12. svibnja 2017., u Novoj Gradiški.

Related Post