Kvizorama predstavila knjigu Antuna Jurića Od Adžamovaca do Aachena

535 0

Autor Franjo Samardžić

NOVA GRADIŠKA, 28. ožujka 2020. – Hrvatska zagonetačka revija Kvizorama u najnovijem broju predstavlja, kako u uvodniku navodi glavni urednik Boris Nazansky, jedinstvenu knjigu u hrvatskoj zagonetačkoj publicistici. Radi se o knjizi Antuna Jurića Od Adžamovaca do Aachena.
-Knjiga na koju u ovom broju Kvizorame došao red za nagradno predstavljanje na pedesetdrugoj stranici jedinstvena je u našoj zagonetačkoj publicistici: to je enigmatska autobiografija, sa srcem i od srca napisana životna priča Antuna Jurića kroz koju se kao neprekinuta nit provlači hobističko-profesionalni zanos zaljubljenika u zagonetaštvo koji je, unatoč izazovima svakodnevice običnoga, ali upravo stoga nerijetko i mukotrpnoga življenja, u svojim najboljim trenucima autor (usto još i bilingvalan, onaj koji u enigmatici uspješno vlada dvama jezicima, hrvatskim i njemačkim!) spreman na najviše domete.
Naslov je knjizi Od Adžamovaca do Aachena i natrag, a u nju uvodi Proslov priređivača Nedjeljka Nedića u kojem se naglašava da je „sve napisano popraćeno slikama i preslicima koji ovjekovječuju Tonine staze i stranputice“. Ovo se posebno odnosi na brojne autorove zagonetke koje se listom prenose onako kako su objavljene u izvornicima.
Posebnu pričicu dugujem, kako vama tako i Toni Juriću, o premetaljci što je stavih u naslov Nedjeljkove skandinavke. Naslov Tonine knjige je , naime, bjelodano intrigantan za anagramiste, a meni se nametnuše dva dijela od kojih svaki odslikava po jednu posve prirodnu činjenicu. Premetaljka glasi A HODŽA NA OCA – DARODAVAC ENIGMATA. U prvom dijelu ne misli se na Tonina biološkog oca koji bješe uzrokom njegovih ranoživotnih patnji, već na, recimo to tako, duhovnog oca (hodža u kurzivu, inače islamski duhovnik, vjerski obrazovana osoba, ovdje u prenijetome značenju) kojega pronađoh u sljedećem Toninu sjećanju:
„zahvaljujući čitanju upoznao sam Đuru Stuburića zvanog profesor Đuka. Taj umirovljeni prosvjetni djelatnik ut Adžamovaca redovito je kupovao tiskovine poput Vjesnika i Večernjaka te nekoliko tjednika kao što je Vikend, koje je rado posuđivao. Kod profesora Đuke odlazio sam skoro svakog dana i čitao sve što mi je dolazilo pod ruku…Kod profesora Đuke po prvi sam puta ugledao nju – križaljku. On ju je s lakoćom odgonetnuo. Ni slutio nisam tada da će križaljke biti moj život. “
Tako sam Antuna Jurića ugledao kao načitana „hodžu na (duhovnog oca Đuku“, dok se sam ukazao ( u drugom dijelu premetaljke) kao darodavac enigmata darujući primjerke svoje knjige onima koji skandinavku na omotu uspješno budu odgonetnuli.
U Pogovoru na samome koncu knjige Tona je napisao:
„U njoj sam sažeo sva najvažnija zbivanja iz mojega života, sve dobro i loše što mi se dogodilo, povezavši ih s mojom drugom ljubavlju – enigmatikom.“
Za kraj tek nekoliko naglasaka. Uz notice iz njemačkih tikovina i nekoliko drugih sjećanja u knjizi je najpodrobnije i najosobnije ono Andeasa Franza, urednika u izdavačkoj kući Bastei, s kojim je Antun godinama više nego uspješno surađivao. A tu je i opsežan razgovor koji je s Tonom vodio novinar i zagonetač Vjeko Hudolin pod naslovom koji zaokružuje kako sam intervju tako i čitavu knjigu koju upravo hvalim i preporučujem: Zagonetački fanatik iz Adžamovaca – od početničkih pokušaja do svjetskih zagonetačkih prvenstava – piše Boris Nazansky, glavni urednik Kvizorame.

Related Post