SPOMEN NA NEVINO UTAMNIČENE SVEĆENIKE U STAROJ GRADIŠKI

 

U Staroj Gradiški, 6. travnja požeški biskup Antun Škvorčević otvorio je biskupijsku proslavu Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Program je započeo s vanjske strane crkvene apside kod memorijala podignutog utamničenim svećenicima u starogradiškom zatvoru za vrijeme komunističkog sustava pred „svećeničkom svijećom“ i knjigom s popisom imena zatočenih svećenika u tom istom zatvoru. Pozdravljajući nazočne svećenike i đakone, redovnike i redovnice, starogradiške župljane i sve hodočasnike, biskup ih je podsjetio da su se sabrali na biskupijsku proslavu Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika koja je ujedno i euharistijska postaja Novogradiškog dekanata u pripravi za Treći biskupijski euharistijski kongres o 20. obljetnici utemeljenja naše Biskupije. Spomenuo se jučer sahranjenog orubičkog župnika Milivoja Kneževića, koji je osam godina bio župnik u Staroj Gradiški, izrazivši i ovom prigodom svoje suosjećanje starogradiškim i orubičkim župljanima.

Podsjetivši nazočne da se nalaze u mjestu progona i poniženja, mučenja i stradanja brojnih nedužnih ljudi tijekom totalitarnih sustava vlasti u 20. stoljeću i u Domovinskom ratu, biskup se najprije spomenuo ubojstva starogradiškog župnika Ferde Maretića 1945. godine, i razaranja župne crkve 1948. godine po nalogu komunističkih vlasti, rekavši da su ovdje u zatvoru tamnovali mnogi ljudi samo zato što su pripadali određenom narodu, svjetonazoru ili vjeri, među njima više od 250 katoličkih svećenika, kojima smo uz pomoć hrvatskih biskupa i svećenika na spomen podigli novu župnu crkvu u kojoj ćemo danas moliti za njih i za sve druge nedužne ljude, iskazati im poštovanje i zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli i za doprinos koji su dali slobodi i dostojanstvu hrvatske domovine. Potaknuo ih je da ne dopuste da im počinjeno zlo i zločini potamne pogled na veličinu žrtve ovdje podnesene te ih pozvao da mole i za počinitelje zla, da im se Bog smiluje i iskaže milosrđe. Nakon molitve za žrtve starogradiškog zatvora koju su molili svećenici na čelu s biskupom, uslijedilo je euharistijsko slavlje u župnoj crkvi sv. Mihaela Arkanđela za sve nedužno utamničene svećenike u tamošnjem zatvoru i druge nevine žrtve toga logora, među njima i one koji su u vrijeme Domovinskog rata ondje tamnovali.


U homiliji se biskup najprije obratio nazočnoj djeci, rekavši da je primijetio njihovu radost što u svojoj starogradiškoj crkvi mogu zajedno sa svima nazočnima stati pred Boga i spomenuti se onih ljudi koji su prije njih bili ovdje u Staroj Gradiški, kako onih koji su nastojali biti dobri, tako i onih koji su smišljali kako će strpati u zatvor – ne samo one koji su zaslužili biti ondje – nego i one koji im se nisu sviđali, jer nisu razmišljali i vjerovali kao oni, napose svećenike. Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak o Isusovoj raspravi sa Židovima o tome kako nadvladati smrt, i što treba učiniti da ne budemo njezine žrtve, biskup je ustvrdio kako su Isusovi sugovornici smatrali da na svijetu nema važnijih i moćnijima ljudi od njih, zaključivši da zbog toga nisu bili sposobni otvoriti se ni za druge ljude, a još manje za Boga. Podsjetio je na vremena kad se nije smjelo ozbiljnije govoriti o Bogu, rekavši da smo svjedoci kako je Stara Gradiška bila jedno od takvih mjesta gdje je naređeno srušiti crkvu i izbrisati svaki drugi znak Božje prisutnosti među nama, te na taj je način učiniti gluhim mjestom i za čovjeka i za Boga. Ustvrdio je kako podsjećanjem na te prošle događaje ne želi ovo slavlje intonirati negativno, nego naglasiti kako ovdje nisu pobijedili oni koji su nastupali protiv čovjeka i protiv Boga, nego oni koji su bili spremni podnijeti velike žrtve. Rekao je da među njih spadaju i župljani starogradiške župe koji su se, godinama lišeni svoje župne crkve, okupljali u improviziranoj crkvi u Uskocima zajedno sa svojim tadašnjim župnikom Milivojem Kneževićem. Izrazio je radost što smo u demokratskim uvjetima mogli ovdje izgraditi župnu crkvu, i na taj način u središte Stare Gradiške ponovno postaviti znak Božje prisutnosti među nama, ali i tugu što Stara Gradiška postaje sve praznijim mjestom iz kojeg ljudi odlaze, ne zato što ih je netko iz nje istjerao, nego zbog teških uvjeta života. Primijetivši da se prostori nekadašnjeg zatvora ruše sami od sebe, svjedočeći tako o nebrizi onih kojima je u našoj Domovini povjerena briga za opće dobro svih ljudi, uključujući i ovo mjesto, biskup je pozvao nazočne na molitvu da se u Hrvatskoj dogodi veća osjetljivost za Boga i za čovjeka, podsjetivši da se osjetljivost za čovjeka rađa iz osjetljivosti za Boga.
Potaknuo je žitelje Stare Gradiške da budu hrabri, da se ne boje, da vjeruju Bogu i da oslonjeni na njega u snazi Isusove pobjede nad smrću žive svoje dostojanstvo i budu ljudi nade. Hodočasnicima iz drugih župa Novogradiškog dekanata zahvalio je na sudjelovanju na ovom slavlju koje je ujedno i njihova dekanatska euharistijska postaja u pripravi za Treći biskupijski euharistijski kongres. Naglasio je da je ova postaja, uz onu sutrašnju u Jasenovcu, jedna od najsnažnijih, iz razloga što se po njima uspostavlja posebna povezanost s onom dubokom stvarnošću zla u našoj hrvatskoj zemlji, koja se u prošlosti očitovala kroz zatvore, trpljenje i patnju što su ih ljudi nanijeli jedni drugima. Rekao je kako slavljenjem euharistije upravo na jednom takvom mjestu, i prolaskom u procesiji pokraj zatvora, mi pronosimo Isusovo euharistijsko otajstvo, njegovu obnovljenu žrtvu s križa među nama, da bismo u njoj i kroz nju gledali žrtve i patnje koje su se dogodile ovdje u Staroj Gradiški, ali i sve one žrtve koje trenutno u sebi nosimo, ne da bismo ih proklinjali, nego da bismo Bogu zahvaljivali za njih i sjedinjavali ih s Isusovom žrtvom. Ustvrdivši da tamo gdje se događaju žrtve, osobito kad se one prihvaćaju dragovoljno – u braku i u obitelji, u mladosti i u starosti – događa se neko duboko oranje koje obećava obilni rod, jer u plitko izoranoj zemlji biljke nemaju sve što im je potrebo za rast te brzo uvenu. Na temelju slike dubokog oranja upozorio je nazočne da im se uvijek, kad ostanu na razini laganog, lagodnog i ugodnog događa površni život, naglasivši da tek onda kad se iz ljubavi žrtvuju jedni za druge, roditelji za djecu, supružnici jedno za drugo, događa se onaj dinamizam kojega je Bog pokrenuo na Isusovom križu i kojim je pobijedio zlo i smrt. Rekao je da ovom euharistijskom postajom želimo Isusovom ljubavlju s križa pomilovati sve ono što je ovdje u Staroj Gradiški bilo grubo, ljudski nedostojno, i u toj Isusovoj pobjedničkoj ljubavi prepoznati kako sve žrtve koje su ovdje podnesene imaju smisla.


Osvrnuvši se na ulomak iz Knjige postanka ustvrdio je da je Abram postao Abraham onda kad je čuo Boga, ne svojim ušima, nego svojim srcem, kad je odlučio potpuno biti poslušan Bogu, i na svaki njegov zahtjev odgovoriti svojim „evo me“, kad je napustio sigurnost i bogatstvo u svojoj rodnoj zemlji, da bi bio s Bogom. Upitao je nazočne gdje su danas u Hrvatskoj takvi ljudi koji su poput Abrahama radi Boga spremni sve napustiti. Na Abrahamovu primjeru ustvrdio je da tek kad se napusti sve naše ljudsko i nemoćno a počesto i zločesto, i prihvati ono što je Božje i počne s tim računati i od toga živjeti, počinje se događati Božji svijet, odnosno ono što sveti pisac naziva savez Boga s čovjekom, najprije s Abrahamom kao pojedincem, a onda posredstvom Mojsija na brdu Sinaju s cijelim narodom, kad će narodu biti dano deset Božjih zapovijedi, odnosno pravila ponašanja po kojima se postiže život. Ustvrdivši da su oba ta saveza samo znak onoga kojega je Bog sklopio s nama u krvi Isusovoj na križu, biskup je naglasio da Bog nikad ne želi biti čovjekov protivnik, nego njegov saveznik i prijatelj, i da je presudno pitanje može li slabi i grješni čovjek biti saveznik Božji. On to sam svojim snagama ne može, zaključio je biskup, ali može u Isusu Kristu, koji je ujedno i Bog i čovjek, i u kojem se ostvarila ljudska vjernost Bogu i Božja vjernost čovjeku, i to je razlog da je u njemu uspostavljen novi i vječni savez između Boga i čovjeka. Podsjetivši nazočne da su već u krštenju postali Isusovi saveznici, a da u Euharistiji Isus Krist uvijek iznova djeluje savezničkom snagom kad na oltaru u kruhu i vinu obnavlja žrtvu svoga tijela položenog za nas i krvi prolivene za nas, biskup je ustvrdio da u svijetu i u svemiru nema nekog snažnijeg i važnijeg događaja od toga, čijim dionicima postajemo u svetoj pričesti, utkani u zajedništvo njegova tijela i krvi koje se zove Crkva, i koje mi već dvadeset godina ostvarujemo u našoj Požeškoj biskupiji. Potaknuo je nazočne da ne žive u nekim svojim malim svjetovima od televizijskih sapunica i od političkih priča, nego da se uključe u Božji svijet i žive od Božje ljubavi i od Isusove položenosti »za nas« u otajstvu euharistije.
Spomenuo je kako je u vijestima čuo da je tijekom nedavnoga terorističkog napada na putnike u podzemnoj željeznici u ruskom gradu Sankt Peterburgu jedna majka žrtvovala svoj život bacivši se na svoje dijete i tako ga svojim tijelom zaštitila od eksplozije, uzevši to kao sliku Boga koji je na križu žrtvovao svoga Sina da nas pokrije u najtežem stanju naše ranjenosti zlom i smrću, i tako nas spasi od smrti. Poželio je nazočnima da poput te ruske majke budu spremni žrtvovati se jedni za druge, jedni za druge živjeti. Završavajući homiliju biskup je poručio prisutnima da s ovog slavlja otiđu ispunjeni Božjom istinom o njima i pozvao ih da budu radosni što nisu bilo čiji u Hrvatskoj, nego Božji, i što ovdje u Staroj Gradiški nisu saveznici s onima koji su kao gubitnici nestali u povijesti, nego što su saveznici Božji. Poželio je da bude blagoslovljeno sve što će učiniti u toj svijesti vjere u pripravi za ovogodišnji Uskrs, a onda i u pripravi za naš Biskupijski euharistijski kongres, 24. rujna ove godine u Požegi.
Nakon popričesne molitve oblikovana je procesija s Presvetim Oltarskim sakramentom, u kojoj su uz brojne vjernike sudjelovali predstavnici kulturno-umjetničkih društava odjeveni u narodne nošnje, vatrogasci, predstavnici Hrvatske vojske i školska djeca. Euharistijska procesija zaustavila se na ulazu u starogradiški zatvor gdje je održana molitvena postaja, gdje je biskup spomenuo svu znakovitost ovog čina, u kojem se s Isusovom žrtvom sjedinjuju svi vapaji, poniženost i žrtva nedužnih uznika koji su ulazili u ovaj logor. Dodao je kako su brojni svećenici u ovom zatvoru čeznuli da mogu primiti svetu pričest te se kriomice uz veliku opasnost pokatkad slavili svetu misu i da se naše javno očitovanje vjere u Isusa Krista u ovoj procesiji sjedinjuje s njihovim svjedočenjem skrivenim u srcu i u žrtvi koju s podnosili. Još je pripomenuo kako nas krov koji propada na zatvorskoj zgradi podsjeća na polagani zaborav na ljude koju se ovdje žrtvovali, ali da naša molitva i procesija svjedoči kako će oni biti sačuvani u našem spomenu na njih. Po povratku procesije u crkvu, Isusu Kristu upućeni su poklici koje su mu izricali pojedini ljudi kako je zapisano u Evanđelju, te svima nazočnima podijeljen euharistijski blagoslov. Na slavlju je pjevanje predvodio župni zbor sv. Cecilije iz Davora, a među ostalima sudjelovali su i ministranti iz župa Novogradiškog dekanata.

Autor Požeška biskupija