NOVA GRADIŠKA, 10. ožujak 2011. – „Lice naše svakidašnje“ naziv je izložbe otvorene sinoć u prostoru bivše robne kuće. Ovu iritantnu izložbu koja nudi razlišljanje o samome sebi i dojmu koji svojim licem ostavljamo na ljude s kojima živimo, susrećemo se i radimo, osmislili su akademski slikar Gordan Bjelić i kustos galerijskig odjela
Gradskog muzeja Miroslav Pišonić. Realizirali su ju s učenicima 5. do 8. razreda OŠ „Mato Loverak“, koji su izradili kartonske maske. Za izložbu bi se moglo reći da može biti svojevrsni osobni performans koji može trajati za sve one koji ne zaborave ovu izložbu i svoju masku.
MASKA – zašita – preživljavanje (opstana). Skriva li maska ili otkriva onoga tko je nosi? Što jesmo, a što želimo – možemo biti? Kako se predstavljamo drugima, a kakvim nas oni vide? Maskom zavodimo, bivamo zavedeni, odbijamo, bivamo odbijeni… Njome možemo ismijati, ali i biti ismijani. Živimo li svoj život s maskom ili maska živi kroz nas? Dokad smo joj potrebni? Koji je život (svijet) realan? Pitanja su to i poruke autora izložbe za razmišljanje.
– Završena je jedna sezona maskiranja i prikrivanja, kreiranja i ludovanja. Red je vratiti se svakodnevnom, pa eto i korizmenom načinu života. Nastupilo je vrijeme za maske koje navlačimo svaki dan.
A jeste li svjesni dokle seže maska i maskiranje, od prošlosti do svemirskih prostranstava, od razloga do povoda, od namjere do slučajnosti? O maskama možemo zaista govoriti na mnogo načina: o doslovnom i prikrivenom značenju riječi, prigodničarskom ili permanentnom maskiranju, običajnom ili obrednom, estetskom ili funkcionalnom, zabavnom ili egzinstrecijalnom, razložnom i bezrazložnom, korisnom ili štednom itd.
Riječ maska poječe od latinske riječi mascus, masca, što znači duh, ali i krinka, obrazina, krabulja, koja prekriva samo lice ili tijelo. Nećete vjerovati, maska ili kamuflaža služi za prikrivanje i većeg broja ljudi, čitavih postrojbi, oružja, vozila, brodova, pa čak i određenih strateških namjera.
Na maskama se zarađuje, s maskama se živi, ali i umire.
Najčešća je upotreba tzv. maskare, svakodnevnog ženskog rekvizita. Iako nije namijenjena agresiji, ima sasvim bezalnenu namjeru da osobu koja ju koristi učini ljepšom i privlačnijom, da istakne ono što se istaknuti treba, a pokrije ono što nas ne čini atraktivnima. Ona nas ipak čini drukčijima nego što stvarno jesmo.
Maskare se koriste amaterski, ali bolje stojeća klijentela koristi skupe usluge stručnjaka za ovaj posao. Prikrivamo sijedu i rijetku kosu, bore i podočnjake, ispucale usne, pjege ili ožiljke, popravljamo opći dojam o svojoj vanjštini, ali i nutrini.
Masku koriste vojnici, vatrogasci, liječnici i medicinske sestre, radnici u tvornicama ili radnjama s isparavanjima, varioci, pacijenti, ali i razbojnici, pljačkaši. Neki da se prikriju, onemoguće prepoznavanje, a neki da prežive ili ne naude drugima.
Nose se maskirne uniforme, prodaju se maskirne boje, proizvode se maske svih mogućih zastrašujućih ili privlačnih likova i spodoba, kopija poznatih ljudi, iz životinjskog, nepoznatog i imaginarnog, nebeskog i podzemnog svijeta.
Maskom se skrivamo, kako fizički, tako i duhovno, emocionalno. Kad stavimo masku, slobodniji smo reći što mislimo, učiniti nešto što bez maske ne možemo, pokazati i svoju drugu stranu. Pod maskom se lakše opustimo, razveselimo, izbacimo iz sebe što nas sputava, postajemo onaj drugi čovjek kojeg svatko drži u sebi. Zapravo, možda postajemo ono što jesmo.
No, svakako je simpatičnije maskirati se nego demaskirati. Ljuidi imaju potrebu živjeti iza neke maske, koja skriva neke naše tajne, osobine, mane ili čak i radnje.
Zato, kad padnu maske, ostajemo iznenađeni, često konsternirani, zaprepašteni. Ni jedna maska nije tako vrijedna i dragocjena kao ona koja nas skriva svaki dan. Tek kade maske padnu, svijet je onakav kakv je stvarno. Osobe kojima padnu maske su razotkrivene, razgolićene, potpuno drugačije od onih kakve smo ih upoznali.
Zato, nemojmo o maskama misliti da su samo za jednokratnu upotrebu, da služe za igru i zabavu, da nam pomažu u osjećaju nesputanosti, slobode. Ako svoju masku navlačimo svaki dan, ako igramo ulogu koja nam ne pripada, ako nismo to što jesmo, maska nas zapravo opterećuje.
Možda smo baš ono što smo ispod maske, prigodničarske ili svakodnevne, ili samo ono što ostane kad maska padne.
Ovo što večeras vidite je rad učenika Osnovne škole „Mato Lovrak“ koji su pokušali proniknuti u ideju nastavnika Gordana Bjelića i Mirosklava Piđšonića, vjerujući u njihove dobre namjere smislivši zadatak pod naslovom: „Lice našpe svakidašnje“.
Ako se netko prepozna, to je zaista puka slučajnost! – kazao je Mirko Golovrški, otvarajući izložbu.