Poginulo je 11 osoba. Jedna osoba je izgorjela, a 50 osoba je teže i lakše ranjeno. Izgorjela su 2 vojna kamiona ispred Doma kulture.
Autor Franjo Samardžić
NOVA GRADIŠKA, 21. rujna 2021. – Iako je prošlo 30 godina od početka srpske agresije na zapadni dio tadašnje novogradiške Općine i prvih granata koje su počele razarati grad i ubijati Novogradiščane svi oni koji su još živi sjećaju se vremena provedenih u podrumima i drugim zaklonima u kojima su štitili život i strahovali za svoje najmilije. Novogradiščani su 120 dana živjeli pod općom opasnosti koju su oglasile siren. Gotovo svakodnevno sirene su u periodu najžešćih borbi na novogradiškoj bojišnici, u kojima su naši heroji obranili grad, oglašavale opću opasnost, a da nijednom nisu oglasile njen prestanak.
Najkrvaviji novogradiški dan u Domovinskom ratu bio je 21. rujan 1991. godine. Nakon što su napali naplatne kućice na autocesti neprijateljski zrakoplovi se obrušavaju na Novu Gradišku i gađaju vitalne objekte. Cilj je uništiti ih, obeshrabriti branitelji i izazvati paniku kod civilnog stanovništva. Poginulo je 11 osoba. Jedna osoba je izgorjela, a 50 osoba je teže i lakše ranjeno. Izgorjela su 2 vojna kamiona ispred Doma kulture.
Središte Nove Gradiške napadnuto je u 12,52 sati. Iz zrakoplova agresor puca strojnicama, a raketama gađa vitalne objekte. U prvom naletu zrakoplova pogođena je zgrada Skupštine općine Nova Gradiška, pošta, stambena zgrada pokraj pošte, pravoslavna crkva i zgrada Zagrebačke banke. U drugom naletu na meti zrakoplova je Dom kulture u kojemu je smještena lokalna radio-postaja, privatna pekara i stambena zgrada u njezinoj blizini, te željeznička postaja. Oštećeno je i nekoliko privatnih obiteljskih kuća. Namjera neprijatelja je bila uništiti vitalne objekte značajne za normalno funkcioniranje svakodnevnog života. Cilj neprijateljskih zrakoplova bila je stoga i brana Bačica na akumulaciji nadomak Crniku, odakle se Nova Gradiška opskrbljuje vodom. Oštećena je filtar-stanica.
- rujna 1991. godine poginuli su: TOMO IDŽAKOVIĆ, MARINKO BAŠIĆ, MIKRET KOPIĆ (pripadnici ZNG iz Zagreba), DOMAGOJ PODKONJAK ( civil iz Cernika), MARKO TIČAK iz Nove Gradiške, ŽELJKO LUCIĆ iz Seoca, IVAN LABAVIĆ iz Bilog Briga, MARKO RUŽOJČIĆ iz Donjeg Lipovca, ANTE STIPIĆ iz Gornjih Bogićevaca, DAVOR TOPČIĆ iz Rešetara, GORAN JEFTIĆ iz Rešetara (svi ZNG) i DUŠAN MILOŠEVIĆ (Narodna zaštita).
Bilo je to vrijeme kada su se sirene često oglašavale opasnost iz zraka i opću opasnost pa su Novogradiščani često u skloništima. Je li Nova Gradiška postala sastavni dio zapadnoslavonskog bojišta, pitanje je koje se tada s razlogom postavljalo, iako u samom gradu nije bilo sukoba, a branitelji čvrsto čuvali prilaze gradu Srpsko dalekometno topništvo potiče na takva razmišljanja jer svaki dan sustavno gađa grad i civilne objekte. To isto čini i neprijateljsko borbeno zrakoplovstvo.
Unatoč opasnostima grad je „normalno“ funkcionirao. Sve javne djelatnosti, osim škola, na usluzi su bile građanima. Heroji su tih dana bili i poštari koji su raznosili poštu i radnici Elektre koji su svakodnevno popravljali potrgane električne vodove. U poduzećima se radilo polovično jer je većina radnika obukla uniformu Hrvatske vojske. Na snazi jer tada bila odluka Kriznog štaba po kojoj Osnovne i srednje škole neće raditi do 1. listopada.
Spomen ploču poginulima 21. rujna 1991. godine ispred Doma kulture postavio je Grad Nova Gradiška, a otkrili članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja i civila.
