SLAVONSKI BROD – Da godine ne moraju biti razlog za bolest, povlačenje od društva, svakodnevne komunikacije, pa i veselja, dokazuje 93-godišnji Stjepan Škvorić iz Magić Male, koji proteklih osam godina živi u slavonskobrodskom
Domu za starije. “Volim cure, a volim i snaše, al’ mi snaše na srcu ostaše”, i sada rado zapjeva starac koji ne skida osmijeh s lica. Provodi ugodne dane u novom okruženju gdje je zbog vesele naravi odmah stekao društvo, no rado govori i o proteklom životu, putovanju, posebice o cjeloživotnom hobiju – izradi skulptura od drveta koje su općeprihvaćene, a završile su čak i preko Velike Bare. Do 16. godine je, kaže, živio u svom rodnom selu, a onda je putovao po svijetu, od Zagreba, gdje je učio zanat na željeznici, pa dalje.
– Svud me je bilo, radio sam i ratovao – kaže vitalni i vedri starac, koji je godinama radio i kao bolničar. No najviše je uživao u izradi skulptura. Radi ih od djetinjstva, a naučio je to od svoga djeda, austrougarskog tesara koji je znao, kaže, četiri jezika.
– On je izrađivao dide i babe i to mi se svidilo. Pokazao mi je kako se drvo obrađuje i tako sam počeo – kaže Stjepan.
Što god da je radio uvijek je našao vremena za susret s drvetom – materijalom iz kojeg su se pod Stjepanovim prstima rađale razne skulpture – uvijek Šokac i Šokica u raznim veličinama i s raznim porukama.
– Najviše sam volio raditi od našeg slavonskog hrasta, on je najdugovječniji, a pomalo i od oraha. A onda sam putovao po kolonijama, član sam Društva naivnih umjetnika – s radošću se prisjeća dida Stjepan.
Više od 20 skulptura realne ljudske visine te više od stotinu malih danas krase brojne prostore, pa i njegov novi dom. Šokica i Šokac “primaju goste” na ulazu u prostor dok je u dvorišnom parku postavljeno također nekoliko velikih skulptura od kojih svaka, kaže Stjepan, ima ime i prezime – Snaša nosi cvijeće, Uplašeni ljudi, Čuvar parka… A za svaku je bilo potrebno od tjedan do mjesec dana rada sa specijalnim dlijetima.
– Profesor Baleković mi je rekao da je to odlično i da uvijek radim svoje Šokce. Tako, eto, neka Šokica kopa, neka se svađa, a neka bogme i hofira… Ima ih svud po svijetu, u Americi, Francuskoj… Ali sad je alat kćer odnijela. Ne da mi više radit, kaže da je to za moja leđa preteško. A mogao bih još malo. Možda kad malo skupim kondicije – govori kroz smijeh dida Stjepan, prezadovoljan novim okruženjem.
– Veseo sam jer sam zdrav i zato što ovdje ima puno cura, pa s jedne i druge strane stanu, pitaju me kako si, jesi uranio – dodaje kroz smijeh.
Autor Marija Readošević, Glas slavonije
